Tko se uhvatio ijedne od knjiga Svetlane Aleksijevič doživio je brutalan udarac istine ravno u trbuh. Istine od koje je teško udahnuti, uhvatiti dah i ostati na nogama. I to ne istine koju pruža književnost, pričajući priču u kojoj su laži dopuštene kako bi se kroz njih otkrila neka viša, skrivena istina, nego brutalan udarac stvarnog, nepatvorenog života, ispričanoga kroz usta svjedoka koji su proživjeli najtragičnije i najbolje od ukletog 20. stoljeća. Možemo li onda govoriti o književnosti ili je ipak riječ o novinarskom svjedočanstvu, publicistici, dokumentarizmu? Možemo. Jer način na koji Svetlana tu istinu priča čista je književnost. Čisti transfer osjećaja, misli i svjedočanstva, a svatko tko je svjedočio zna koliko je svjedočanstvo i sve ono što ono nosi, izvan samih riječi i činjenica, teško, gotovo nemoguće prenijeti. A Svetlana to uspijeva. Kao teškaš koji u 12 rundi borbe za naslov svjetskog prvaka, umoran, krvav i potrošen, zadnjom snagom plasira razoran udarac u protivnikov pleksus. Bremenito 20. stoljeće, koje je svoje krake protegnulo i do danas, puno je teških, krvavih, povijesnih događaja. Nesagledivo važnih za čovječanstvo. Ali Svetlanu ta povijest ne zanima, ne zanimaju je generali, znanstvenici, političari, ne zanimaju je ni sveci ni demoni, nju zanimaju obični ljudi. Svi oni koji su tu povijest živjeli, stvarali i svjedočili o njoj, a nitko ih se nije sjetio pitati što oni imaju reći. I ta svjedočanstva možda su i prvi pravi povijesni prikaz. Ona su ono što čini život, dok su povijesni događaji tek hrpa dokumenata koje ćemo gledati sad kroz ovu, sad kroz onu prizmu, ovisno o tome kako su se odrazili na sadašnjost ili na neku daleku i nepoznatu budućnost.
