Žiri nagrade Fric, predvođen predsjednicom, teatraloginjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, odabrao je šest proznih naslova koji konkuriraju za to prestižno priznanje, nazvano nadimkom Miroslava Krleže. Ovo su djela koja su ušla u uži izbor za nagradu Fric: Magdalena Blažević: Sezona berbe (Fraktura), Miljenko Jergović: Rat (Fraktura), Novak Kristian: Slučaj vlastite pogibelji (OceanMore), Tanja Radović: Oda mladosti (Meandar Media), Marko Tomaš: Knjiga za Maju (VBZ), Ante Tomić: Nada (Hena Com).

Za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj u razdoblju 1.7. 2023.-30.6.2024 godine. Jedan autor/ica osvojit će nagradu koja donosi mobilnu skulpturu i 10 tisuća eura (neto). Do sada su dobitnici nagrade Fric bili, redom: za sezonu 2016/17 Damir Karakaš za roman „Sjećanje šume“, 2017/18 Jurica Pavičić za roman „Crvena voda“, 2018/19 Darko Cvijetić za roman „Schindlerov lift“, 2019/20 Marko Gregur za roman „Vošicki“, 2020/21 Damir Uzunović za roman „Ja sam“, 2021/22 Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal“ i Ivana Šojat 2022/23 za roman "Sama". Književnu nagradu Fric utemeljili su 24sata i tjednik Express, a dodijelit će se osmi put pod pokroviteljstvom Barcaffea, 18. prosinca u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.  

Obrazloženje žirija o odluci da knjiga "Nada" Ante Tomića bude uvrštena među finaliste nagrade Fric:

Humor ima političku težinu koju nema čak ni tragedija: ono što je najtvrđe u nekom društvu, humor skrši lakoćom kojom inače puca grančica. Jer upravo tamo gdje smo najrigidniji, ujedno smo i najlomniji. U slučaju Ante Tomića i njegova romana Nada, tvrdi smo prema izbjeglicama. I zato je Nada napisana tako da brodolomac Salim bezazleno i gotovo slučajno trijumfira nad otočkom ksenofobijom. Prvo, zato što je zgodan. Drugo, zato što ima najbolji recept za ćevapčiće. Treće, zato što otočki turizam ipak najviše od svega treba nove turističke radnike, odnosno trgovina (i povijesno, ne samo u Tomićevu romanu) dobiva bitku protiv svih ideologijskih zadrtizama i rasizama.
Tomićev čitatelj upoznaje neimenovani, ali nadasve prepoznatljivi otok koji uzgaja „bebe Svete Margarete“ (specijalnu milost za potencijalne trudnice), ali jednako tako i u svoju luku privlači potencijalne majke zastrašujuće krute religioznosti, kojima doslovce treba anestezija religioznog osjećaja da bi postigle svoj sveti cilj začetka novog života. Tomić osporava ideju bilo kakvog mediteranskog purizma: sve je na otoku izmiješano. Rase, etniciteti, vjere, recepti. Čak su i parovi združeni mimo „dobrog običaja“ da dobna razlika među partnerima ne bude prevelika. Možda baš zato što autor – krležijanski – ne poštuje nikakve regule koje zadaje društveni moral, dapače stalno ih izvrće naglavačke, otok iz romana pokazuje se plodnim, živim i nadasve burlesknim. Kako nema kulture, kuhinje i zatvori stupaju na mjesta lokalnog kazališta, a kozmopolitske nudističke gay plaže služe narodu umjesto biblioteka. Rezultat je tekst koji oplemenjuje, pomiruje i blago oporavlja duboke točke ljudskog razdora, što nije malo postignuće u kontekstu suvremene proze. Pogotovo one koja voli moralizirati i mahati kažiprstom, ali nema Tomićevu etiku ljubavi prema svemu što je ekscentrično i samosvojno. Zato Tomić donosi i posve osobit rad humorne katarze: kad-tad i najmilitatnijem hejteru u dvorištu osvane neodoljivo stvorenje „krive“ nacionalnosti, roda, rase, dobi ili klase. I ne možeš ga mrziti, ma da se postaviš na trepavice. Tomićev roman istinito svjedoči o tome da nisu svi ljudi cijepljeni protiv empatije. Dapače, humor koji rastače slojeve i slojeve kolektivne netolerancije daleko je djelotvorniji od bilo kakve „ozbiljne“ agitacije.