'Trump je jedno od najodvratnijih bića na planetu'
U nepreglednom panteonu suvremene američke literature Donald Ray Pollock zauzima posebno mjesto. On ne spada u najpoznatije američke pisce, njegove knjige ne ruše rekorde prodaje, po njegovim djelima nisu, barem zasad, snimljeni holivudski blockbusteri, ili barem televizijske serije. No njegov je maleni opus stekao gotovo kultno sljedbeništvo u književnim krugovima SAD-a i nekolicine europskih zemalja, osobito Francuske i Njemačke.
Na hrvatskom je dosad objavljeno samo jedno njegovo djelo, roman "U vječnoj borbi sa sotonom" (prijevod Marko Kovačić, nakladnik OceanMore), što istodobno znači i da je na našem jeziku dostupna čak trećina njegova opusa – Pollock je, naime, ukupno objavio samo tri knjige. I najveći svjetski pisci imaju lošijih trenutaka, ali književna kritika je kod Pollocka jedinstvena: svaka je od njegovih knjiga dočekana s oduševljenjem te je osvojila niz uglednih nagrada.
Pollock je danas 64-godišnjak, a njegove priče i romane prije desetak godina nije čitao baš nitko. Nije ni mogao – svoje je prvo književno djelo, debitantsku zbirku priča "Knockemstiff", objavio tek 2008., u dobi od 54 godine, nakon što je cijeli dotadašnji život proveo kao tvornički radnik. Njegovu prozu kritičari opisuju kao "uznemirujući put u pakao" i "ljudski ponor prikazan kroz veličanstvenu književnost".
Za takve ocjene postoje dobri razlozi: Pollockovi likovi uvlače nas u svijet siromaštva, beznađa i očaja, pokazujući nam najmračniju stranu ljudske prirode - iskonsko, nepročišćeno i bezrazložno zlo. Roman "U vječnoj borbi sa sotonom" već naslovom sugerira tu glavnu autorovu preokupaciju – sotona postaje sveprisutna metafora za ljudsko zlo, a najgori su oni ljudi koji zlo čine uvjereni da ih je nadahnula sama Providnost.
Psihološke granice između vjerskih fanatika, sotonista, svećenika, masovnih ubojica i "običnih" luđaka postaju zamagljene, čak se i moralnost ljudskih postupaka nalazi na fluidnom području na kojemu nije jasno što je božje a što đavolje djelo. Pollock svoju viziju ljudskog morala raspisuje hladnim, jednostavnim rečenicama, polako podižući tempo suludih događaja do logičnoga kraja, na kojem nam jasno poručuje: dobri ljudi ne postoje, a sotona se skriva u svima nama.
"Vječna borba" uklopljena je u kontekst američkog Srednjeg zapada pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali u njoj lako možemo prepoznati današnju provincijsku Ameriku, konzervativni ultrareligiozni "biblijski pojas" u kojem prevladavaju birači aktualnog američkog predsjednika, Pollockova imenjaka Trumpa. Pollock je cijeli život proveo u južnom Ohiju: rođen je u mjestašcu Knockemstiffu, iz kojeg se odselio u 20 kilometara udaljeni Chillicothe.
Njegov je Ohio jedina američka savezna država koja je u posljednjih pola stoljeća baš svaki put izabrala kasnijeg pobjednika američkih predsjedničkih izbora, a Pollock izbor Trumpa, kako nam je otkrio u razgovoru za Express, smatra nacionalnom katastrofom. Inače vrlo smiren i umjeren sugovornik, Pollock, kad govori o Trumpu, prestaje birati riječi: smatra ga "sasvim sigurno" najgorim američkim predsjednikom u povijesti, te "jednim od najodvratnijih ljudskih bića na planetu".
Ipak, razgovor smo počeli u puno mirnijim tonovima, zamolivši Pollocka da hrvatskim čitateljima predstavi svoje nesvakidašnje literarno odrastanje u američkoj provinciji Srednjeg zapada te opiše kako je književnost doprla do njega i koji su ga autori oduševljavali.
"U mladosti sam volio čitati. Nisam ništa pisao jer nisam imao potrebno samopouzdanje da bih sebe vidio kao pisca – često se i danas tako osjećam. U vrijeme mojeg odrastanja u našoj kući nije bilo knjiga, ali moji su roditelji voljeli čitati časopise, ljubavne romane i krimiće, tako da sam čitao dosta takvih stvari. Prvu pravu knjižaru vidio sam tek sa 16 godina, a tad sam otprilike i prvi put ušao u knjižnicu. Prvi pisac koji je na mene ostavio snažan dojam je Earl Thompson, autor romana ‘A Garden of Sand’, za koji danas vjerojatno nitko nije ni čuo. Zatim, Jack Thomas, koji je u šezdesetima i sedamdesetima pisao žestoke petparačke romane o hipijima, pune droge i seksa", kaže Pollock.
Govoreći o svojoj odluci da postane pisac, Pollock se prisjeća kako je rano napustio školu i "sljedećih petnaestak godina proveo radeći u tvornici papira i drogirajući se".
"Potom sam se otrijeznio i upisao na fakultet, završivši kao diplomirani anglist. Trebalo je proći još pet godina prije nego što sam odlučio naučiti kako pisati. Uložio sam veliki napor u to i, pet godina kasnije, kad sam već imao 50 godina, konačno sam dao otkaz u tvornici papira", rekao je.
Dijelovi Pollockove biografije neodoljivo podsjećaju na životopis velikog češkog pisca Bohumila Hrabala, koji se također gotovo cijelog života, doduše iz nekih drugih razloga, bavio manualnim poslovima - radio je, između ostalog i u tvornici papira - a prvu prozu objavio je tek nadomak pedesete godine života.
Pollock nam je otkrio da jako voli Hrabala, osobito njegove knjige "Prebučna samoća" i "Dvorio sam engleskoga kralja", a na pitanje smatra li prednošću ili manom to što je objavljivati počeo relativno kasno odgovorio je kako "pretpostavlja da kasni početak može imati svoje prednosti, utoliko što imate daleko više iskustva iz kojeg možete nešto izvući".
"Ja sam, na primjer, imao iza sebe tri braka i 33 godine rada u tvornici prije nego što sam objavio svoju prvu knjigu. Nadalje, to znači i da ste svjedočili mnogim povijesnim i kulturnim promjenama, daleko više od nekoga tko još nije navršio tridesetu. Meni je bilo devet godina kad je ubijen predsjednik Kennedy. Ipak, ponekad žalim što nisam počeo ranije, naprosto zbog toga što bih u tom slučaju do sada stigao napisati šest ili sedam knjiga, umjesto samo tri", rekao je Pollock.
Svoje odrastanje u Knockemstiffu i život u Chillicotheu ne opisuje idiličnim tonovima, baš kao što ni njegove knjige nemaju previše idiličnih situacija, a svoju odluku da cijeli život ostane u južnom Ohiju objašnjava – životnim okolnostima.
"Knockemstiff se uopće više ne može nazvati ni selom budući da je sva proizvodnja propala prije više od 20 godina, dok je Chillicothe grad s nekih 22.000 stanovnika. Imajte na umu da mi, iako živim u Chillicotheu, ne treba više od dvadesetak minuta vožnje do kuće mojih roditelja u Knockemstiffu. U južnom Ohiju ostao sam jer mi je otac našao posao u lokalnoj tvornici papira kad sam imao 18 godina. Nisam se ni snašao, bio sam oženjen i zadužen. Bio je to siguran posao, a kako tad nisam završio ni srednju školu, pretpostavljao sam da neću nigdje naći ništa bolje", rekao je.
Pitali smo ga i koliko je "pravog Ohija" u njegovim knjigama.
"Nikad nisam živio nigdje drugdje, tako da pretpostavljam da je odgovor: podosta. To se pogotovo odnosi na zemljopis, vremenske prilike, gospodarstvo, dok bi se likova poput onih u mojim knjigama vjerojatno moglo naći diljem Srednjeg zapada", rekao je.
Čitatelji Pollockove proze neminovno imaju asocijacije na filmove poput "Rođenih ubojica" Olivera Stonea ili na cjelokupan opus Quentina Tarantina. Pitali smo ga koliko na njegovo pisanje utječe filmska umjetnost i je li u planu ekranizacija nekih njegovih knjiga.
"Gotovo svakog tjedna pogledam po jedan ili dva filma i obično uvijek pratim neku televizijsku seriju, tako da nema sumnje da sam iz njih puno naučio, osobito kako razviti radnju ili ispričati priču. Filmska prava za moju prvu knjigu, ‘Knockemstiff’, prodana su nekim ljudima u Hollywoodu koji se bave televizijom, a čini se da bi moja druga knjiga, ‘U vječnoj borbi sa sotonom’, mogla biti u skoroj budućnosti pretočena u film. Baš mi je prošli tjedan agent javio da je jedna tvrtka zainteresirana za moju zadnju knjigu, ‘The Heavenly Table’. Međutim, filmski su projekti uvijek na klimavim nogama, naprosto zbog toga jer uključuju jako puno novca i vremena, tako da nastojim ne gajiti prevelike nade", rekao je Pollock.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Jedna od najvažnijih tema njegovih knjiga je religija - priče iz "Knockemstiffa", a osobito "Vječna borba", mogu se čitati i kao neprikrivena kritika religijskog fanatizma, odnosno organizirane religije, ali i kao studija ljudskih karaktera kojima vjerski osjećaji služe samo kao medij za ispoljavanje animalnih aspekata ljudske prirode. Pollock, međutim, naglašava da prije početka pisanja "nema nikakvu drugu namjeru osim ispričati priču".
"Osobno nisam religiozan, ali su me oduvijek fascinirali, i možda pomalo činili ljubomornim, oni koji vjeruju u boga. To vjerojatno s jedne strane čini život malo lakšim. Ali toliki ljudi postanu fanatični vjernici i počnu misliti da je ono što oni vjeruju jedino ispravno, što je apsurdno, jer nema nikakvih konkretnih dokaza. Također, za mene su oni koji se koriste vjerom kako bi ostvarili profit i pridobili moć najodvratniji ljudi na svijetu, što je vjerojatno razlog zašto sam toliko u svojim knjigama okrutan prema propovjednicima ili svećenicima", rekao je Pollock naglasivši da je "tijekom posljednjih 50-60 godina u SAD-u došlo do slabljenja moralnih vrijednosti".
"To je dijelom vjerojatno posljedica slabljenja razboritijih i umjerenijih srednjostrujaških crkava te jačanja onih ultrakonzervativnih fundamentalističkih kojima je više stalo do politike nego do širenja Isusova učenja", smatra Pollock. Jednako je kritičan i kad govori o trendu jačanja pseudoreligijskih pokreta diljem Europe koji pokušavaju društvima nametnuti konzervativne vrijednosti. "Svi su ti pokreti manje-više isti, utoliko što svi tvrde kako im je jedini cilj boljitak društva, dok ih, zapravo, motivira samo politika i želja za moći", rekao je.
"Nedavno sam vidio naljepnicu na automobilu koja dobro sumira većinu problema koje mi danas imamo u SAD-u: ‘Nikad ne vjeruj političaru koji ti govori kako bi se trebao moliti niti svećeniku koji ti govori kako bi trebao glasati’. Unatoč svim upozorenjima otaca nacije, pomiješali smo religiju i politiku te otrovali svoju demokraciju", rekao je Pollock usporedivši s određenom nostalgijom stanje u Sjedinjenim Američkim Državama pedesetih godina prošlog stoljeća s današnjom situacijom.
"Glede pedesetih godina, to doba svakako nije bilo savršeno, osobito kad je riječ o rasizmu i pravima žena, ali bilo je to puno bolje vrijeme od ovoga u kojemu živimo danas. Popunjenost crkava bila je na povijesnom vrhuncu, srednja klasa se snažno širila. Radnički sindikati bili su utjecajni i nije bilo interneta, koji smatram, uz televiziju, jednim od najgorih izuma čovječanstva", kaže Pollock.
Većina likova iz njegovih knjiga, kad bi živjela u sadašnjosti, bez sumnje bi zagovarala pravo na slobodno posjedovanje oružja i ograničavanje ulaska migranata u SAD, a mnogi od njih sasvim bi sigurno glasovali za Donalda Trumpa. Ohio je jedna od država koja je dala glas Trumpu na posljednjim predsjedničkim izborima - razgovor s Pollockom neizbježno se dotaknuo i te teme.
"Trump je sasvim sigurno najgori predsjednik kojeg smo ikad imali i jedno od najodvratnijih ljudskih bića na planetu - žao mi je, ali ozbiljno ne podnosim hvalisavce, a on je jedan od najgorih. On čini sve što može kako bi uništio ostatke naše demokracije, a još više od njega samoga frustrira me činjenica kako mnogo američkih građana naizgled za to uopće ne mari", rekao je Pollock.
Naglasio je da je "još gore to što Trumpa - čovjeka koji neprekidno laže i bljuje mržnju, i ne prestaje se otvoreno diviti diktatorima - podržava vjerska desnica". "Takvi definitivno ne obraćaju previše pozornosti na Isusovo učenje", smatra Pollock. Pod Trumpovom su administracijom Sjedinjene Američke Države - "zemlja slobodnih i dom hrabrih" - izgubile veliki dio nekad golemog međunarodnog ugleda. Pitali smo Pollocka tiče li se to uopće običnog birača iz Chillicothea i koje su njegove glavne preokupacije?
"Mislim da Trumpove neprekidne uvrede našim saveznicima do određene mjere smetaju oko polovici stanovnika Chillicothea. Drugu polovicu uopće nije briga ili čak pozdravlja činjenicu da on uništava našu reputaciju kod drugih zemalja. To su ljudi koji doista ništa ne znaju niti žele znati o tome što se događa u svijetu izvan SAD-a. Što se tiče prosječnoga glasača u Chillicotheu, nisam siguran, ali rekao bih da su glavne stvari o kojima razmišlja gospodarstvo, porezi, njegova prisutnost na društvenim mrežama i sportski tim za koji navija", rekao je Pollock.
U svjetlu odluke o povlačenju SAD-a iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama te uslijed recentnih ekstremnih vremenskih prilika diljem sjevernoameričkog kontinenta, poput nedavnih katastrofalnih požara i suša u Kaliforniji, Pollock je izrazito kritičan prema Trumpovoj klimatskoj politici.
"Oko polovice stanovnika i većina milijardera podržavaju klimatsku politiku tog glupavoga gada. Iz neznanja oni odbijaju uvidjeti da uopće postoji problem, ili misle da će netko smisliti neko tehnološko rješenje prije nego što stvari odu predaleko, ili ih nije briga koliko je crnog pod noktom, dokle god lova i dalje dolazi. Moje je osobno stajalište otprilike ovakvo. Pobijedit će pohlepa, korupcija i glupost, a globalno zagrijavanje će se nastaviti - već sad se ubrzava po većoj stopi nego što je bilo predviđeno prije samo nekoliko godina. Svijet kakav danas poznajemo uglavnom će nestati prije kraja ovoga stoljeća. Glad, ropstvo i bijeda će postati norma, ako itko od nas preživi. Ono što me najviše boli u svemu tome su životinjske vrste koje uništavamo, jer one, za razliku od nas, nemaju nikakva izbora. Ljudi su definitivno nešto najgore što se dogodilo ovom planetu", zaključuje Pollock svoje tmurno razmišljanje o neposrednoj budućnosti čovječanstva.
Izlaz iz tog pesimizma za Pollocka možda leži u pisanju, odnosno književnosti, a možda i ne leži - kako nam je sam priznao, "pisanje je nešto najteže u čemu se ikad okušao".
"Pišem izuzetno sporo. Budući da mi ide tako teško, ponekad sam spreman sve raditi prije nego sjesti za radni stol - renovirati kuću ili iskopati novu cvjetnu gredicu ili čak oprati prozore. Ali nakon što završim prvu skicu, stvari postaju lakšima, jer volim ispravljati. Ja nikako nisam neki veliki stilist, ali sam u stanju provesti sate oblikujući jedan odlomak", rekao je Pollock.
Kad govori o književnim uzorima, navodi Raymonda Carvera, Denisa Johnsona, Ernesta Hemingwaya, Richarda Yatesa, Larryja Browna, Andrea Dubusa i Flannery O’Connor. Taj izbor možda i objašnjava uspjeh svih triju njegovih knjiga.
"Dosad sam imao izuzetnu sreću sa svojim knjigama. Nikad nisam napisao bestseler niti išta blizu tome, ali sam dobio uglavnom dobre kritike. Moram priznati da nisam siguran za čitatelje. Postoje ljudi koji me podržavaju, ali uglavnom ne izlazim iz kuće i zapravo nemam puno kontakata s ljudima, osim s bliskim prijateljima", rekao je Pollock, a na pitanje može li se u SAD-u živjeti samo od pisanja nekomercijalne književnosti odgovara:
"Otkad sam napustio tvornički posao uglavnom uspijevam živjeti samo od pisanja, ali više zahvaljujući tome što smo i moja supruga i ja dovoljno dugo radili da imamo mirovine. Da sam mlad, mislim da ne bih mogao živjeti samo od pisanja, osim ako ne bih izbacio novu knjigu otprilike svakih 18 mjeseci. Trenutačno radim na novom romanu, čija se radnja događa u Meadeu u Ohiju od 1972. do 2016.".
Dakle, čitatelji diljem svijeta uskoro mogu očekivati novu književnu poslasticu, a sudeći po ovoj Pollockovoj najavi i njegovu dosadašnjem opusu, trebali bismo se pripremiti za novu porciju ljudske zlobe upakiranu u omot od mješavine religijskog fanatizma, brutalnih ubojstava, crnog humora i promašenih egzistencija, smještenu u fascinantno-turobni seting američke provincije – u južni Ohio.