U nepreglednom panteonu suvremene američke literature Donald Ray Pollock zauzima posebno mjesto. On ne spada u najpoznatije američke pisce, njegove knjige ne ruše rekorde prodaje, po njegovim djelima nisu, barem zasad, snimljeni holivudski blockbusteri, ili barem televizijske serije. No njegov je maleni opus stekao gotovo kultno sljedbeništvo u književnim krugovima SAD-a i nekolicine europskih zemalja, osobito Francuske i Njemačke.
Na hrvatskom je dosad objavljeno samo jedno njegovo djelo, roman "U vječnoj borbi sa sotonom" (prijevod Marko Kovačić, nakladnik OceanMore), što istodobno znači i da je na našem jeziku dostupna čak trećina njegova opusa – Pollock je, naime, ukupno objavio samo tri knjige. I najveći svjetski pisci imaju lošijih trenutaka, ali književna kritika je kod Pollocka jedinstvena: svaka je od njegovih knjiga dočekana s oduševljenjem te je osvojila niz uglednih nagrada.
Pollock je danas 64-godišnjak, a njegove priče i romane prije desetak godina nije čitao baš nitko. Nije ni mogao – svoje je prvo književno djelo, debitantsku zbirku priča "Knockemstiff", objavio tek 2008., u dobi od 54 godine, nakon što je cijeli dotadašnji život proveo kao tvornički radnik. Njegovu prozu kritičari opisuju kao "uznemirujući put u pakao" i "ljudski ponor prikazan kroz veličanstvenu književnost".
Za takve ocjene postoje dobri razlozi: Pollockovi likovi uvlače nas u svijet siromaštva, beznađa i očaja, pokazujući nam najmračniju stranu ljudske prirode - iskonsko, nepročišćeno i bezrazložno zlo. Roman "U vječnoj borbi sa sotonom" već naslovom sugerira tu glavnu autorovu preokupaciju – sotona postaje sveprisutna metafora za ljudsko zlo, a najgori su oni ljudi koji zlo čine uvjereni da ih je nadahnula sama Providnost.
Psihološke granice između vjerskih fanatika, sotonista, svećenika, masovnih ubojica i "običnih" luđaka postaju zamagljene, čak se i moralnost ljudskih postupaka nalazi na fluidnom području na kojemu nije jasno što je božje a što đavolje djelo. Pollock svoju viziju ljudskog morala raspisuje hladnim, jednostavnim rečenicama, polako podižući tempo suludih događaja do logičnoga kraja, na kojem nam jasno poručuje: dobri ljudi ne postoje, a sotona se skriva u svima nama.
"Vječna borba" uklopljena je u kontekst američkog Srednjeg zapada pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali u njoj lako možemo prepoznati današnju provincijsku Ameriku, konzervativni ultrareligiozni "biblijski pojas" u kojem prevladavaju birači aktualnog američkog predsjednika, Pollockova imenjaka Trumpa. Pollock je cijeli život proveo u južnom Ohiju: rođen je u mjestašcu Knockemstiffu, iz kojeg se odselio u 20 kilometara udaljeni Chillicothe.
Njegov je Ohio jedina američka savezna država koja je u posljednjih pola stoljeća baš svaki put izabrala kasnijeg pobjednika američkih predsjedničkih izbora, a Pollock izbor Trumpa, kako nam je otkrio u razgovoru za Express, smatra nacionalnom katastrofom. Inače vrlo smiren i umjeren sugovornik, Pollock, kad govori o Trumpu, prestaje birati riječi: smatra ga "sasvim sigurno" najgorim američkim predsjednikom u povijesti, te "jednim od najodvratnijih ljudskih bića na planetu".
Ipak, razgovor smo počeli u puno mirnijim tonovima, zamolivši Pollocka da hrvatskim čitateljima predstavi svoje nesvakidašnje literarno odrastanje u američkoj provinciji Srednjeg zapada te opiše kako je književnost doprla do njega i koji su ga autori oduševljavali.
"U mladosti sam volio čitati. Nisam ništa pisao jer nisam imao potrebno samopouzdanje da bih sebe vidio kao pisca – često se i danas tako osjećam. U vrijeme mojeg odrastanja u našoj kući nije bilo knjiga, ali moji su roditelji voljeli čitati časopise, ljubavne romane i krimiće, tako da sam čitao dosta takvih stvari. Prvu pravu knjižaru vidio sam tek sa 16 godina, a tad sam otprilike i prvi put ušao u knjižnicu. Prvi pisac koji je na mene ostavio snažan dojam je Earl Thompson, autor romana ‘A Garden of Sand’, za koji danas vjerojatno nitko nije ni čuo. Zatim, Jack Thomas, koji je u šezdesetima i sedamdesetima pisao žestoke petparačke romane o hipijima, pune droge i seksa", kaže Pollock.
Govoreći o svojoj odluci da postane pisac, Pollock se prisjeća kako je rano napustio školu i "sljedećih petnaestak godina proveo radeći u tvornici papira i drogirajući se".
"Potom sam se otrijeznio i upisao na fakultet, završivši kao diplomirani anglist. Trebalo je proći još pet godina prije nego što sam odlučio naučiti kako pisati. Uložio sam veliki napor u to i, pet godina kasnije, kad sam već imao 50 godina, konačno sam dao otkaz u tvornici papira", rekao je.
Dijelovi Pollockove biografije neodoljivo podsjećaju na životopis velikog češkog pisca Bohumila Hrabala, koji se također gotovo cijelog života, doduše iz nekih drugih razloga, bavio manualnim poslovima - radio je, između ostalog i u tvornici papira - a prvu prozu objavio je tek nadomak pedesete godine života.
Pollock nam je otkrio da jako voli Hrabala, osobito njegove knjige "Prebučna samoća" i "Dvorio sam engleskoga kralja", a na pitanje smatra li prednošću ili manom to što je objavljivati počeo relativno kasno odgovorio je kako "pretpostavlja da kasni početak može imati svoje prednosti, utoliko što imate daleko više iskustva iz kojeg možete nešto izvući".
"Ja sam, na primjer, imao iza sebe tri braka i 33 godine rada u tvornici prije nego što sam objavio svoju prvu knjigu. Nadalje, to znači i da ste svjedočili mnogim povijesnim i kulturnim promjenama, daleko više od nekoga tko još nije navršio tridesetu. Meni je bilo devet godina kad je ubijen predsjednik Kennedy. Ipak, ponekad žalim što nisam počeo ranije, naprosto zbog toga što bih u tom slučaju do sada stigao napisati šest ili sedam knjiga, umjesto samo tri", rekao je Pollock.
Svoje odrastanje u Knockemstiffu i život u Chillicotheu ne opisuje idiličnim tonovima, baš kao što ni njegove knjige nemaju previše idiličnih situacija, a svoju odluku da cijeli život ostane u južnom Ohiju objašnjava – životnim okolnostima.
"Knockemstiff se uopće više ne može nazvati ni selom budući da je sva proizvodnja propala prije više od 20 godina, dok je Chillicothe grad s nekih 22.000 stanovnika. Imajte na umu da mi, iako živim u Chillicotheu, ne treba više od dvadesetak minuta vožnje do kuće mojih roditelja u Knockemstiffu. U južnom Ohiju ostao sam jer mi je otac našao posao u lokalnoj tvornici papira kad sam imao 18 godina. Nisam se ni snašao, bio sam oženjen i zadužen. Bio je to siguran posao, a kako tad nisam završio ni srednju školu, pretpostavljao sam da neću nigdje naći ništa bolje", rekao je.
Pitali smo ga i koliko je "pravog Ohija" u njegovim knjigama.
"Nikad nisam živio nigdje drugdje, tako da pretpostavljam da je odgovor: podosta. To se pogotovo odnosi na zemljopis, vremenske prilike, gospodarstvo, dok bi se likova poput onih u mojim knjigama vjerojatno moglo naći diljem Srednjeg zapada", rekao je.
Čitatelji Pollockove proze neminovno imaju asocijacije na filmove poput "Rođenih ubojica" Olivera Stonea ili na cjelokupan opus Quentina Tarantina. Pitali smo ga koliko na njegovo pisanje utječe filmska umjetnost i je li u planu ekranizacija nekih njegovih knjiga.
"Gotovo svakog tjedna pogledam po jedan ili dva filma i obično uvijek pratim neku televizijsku seriju, tako da nema sumnje da sam iz njih puno naučio, osobito kako razviti radnju ili ispričati priču. Filmska prava za moju prvu knjigu, ‘Knockemstiff’, prodana su nekim ljudima u Hollywoodu koji se bave televizijom, a čini se da bi moja druga knjiga, ‘U vječnoj borbi sa sotonom’, mogla biti u skoroj budućnosti pretočena u film. Baš mi je prošli tjedan agent javio da je jedna tvrtka zainteresirana za moju zadnju knjigu, ‘The Heavenly Table’. Međutim, filmski su projekti uvijek na klimavim nogama, naprosto zbog toga jer uključuju jako puno novca i vremena, tako da nastojim ne gajiti prevelike nade", rekao je Pollock.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
nitko ga ne voli a šta ste ga birali onda?