Prije nekoliko godina jedan se izraelski pisac zaputio na dugačko putovanje po Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu želeći se bez medijskih posrednika osobno uvjeriti kako se živi na tom području i kako razmišljaju ljudi koji svakodnevno proživljavaju palestinsko-izraelski sukob.

Tijekom više od godine dana razgovarao je sa svima onima koji "okupirane teritorije" smatraju svojim domom - od radikalnih židovskih naseljenika, preko sekularnih Židova koji već tri generacije žive u naseljima na Zapadnoj obali, pa do aktivista Hamasa i Fataha te palestinskih očeva kojima su ubijeni maloljetni sinovi. Njegovo je ime Nir Baram, a rezultat je njegova "hodočašća", "osobnog i političkog sazrijevanja", publicistička knjiga "U zemlji iza planina", u kojoj je pokušao nepristrano prikazati suprotstavljena stajališta Izraelaca i Palestinaca.

Žrtva neznanja Etgar Keret - u domovini izdajnik, u svijetu ubojica

"Jedna od ideja bila je da prikažem maksimalističke zahtjeve obiju strana kako bismo se bolje razumjeli. Izrael treba pokušati razumjeti Palestince, trebamo imati empatije prema palestinskoj katastrofi, trebamo razumjeti palestinsku perspektivu", kaže Baram objašnjavajući svoje motivacije i stavove kojima sigurno nije priskrbio simpatije šire izraelske javnosti. U regiji u kojoj nije bezopasno plivati protiv opće struje, danas 42-godišnji Baram pokazao je da mu ne nedostaje hrabrosti. No on nije samo hrabar - Nir Baram je i veliki pisac.

Njegovi su romani prevedeni na petnaestak jezika, kritika diljem svijeta ga obožava, a u Izraelu je proglašen nasljednikom Amosa Oza. Pošto je prije dvije godine objavila njegovu uspješnicu "Sjenu svijeta", zaprešićka nakladnička kuća Fraktura upravo je u prijevodu Laile Šprajc izdala Baramov roman "Dobri ljudi". Tim nam je povodom Baram u razgovoru za Express otkrio koje su razlike između Palestinaca i Izraelaca, kakva je percepcija Hrvatske u Izraelu te mogu li pisci mijenjati svijet.

Na hrvatskom je nedavno objavljen vaš roman 'Dobri ljudi' koji se bavi običnim ljudima koji zbog oportunističkih razloga postaju suučesnici totalitarnih režima birajući 'manje od dva zla'. Jeste li dok ste pisali knjigu imali na umu današnji svijet? Nismo li svi mi u poziciji da biramo između dva zla?

Naslov romana izražava piščevu ironiju prema vlastitim likovima. Pisan je iz njihove perspektive, što znači da prenosi njihov pogled na svijet. I da, u najvećem broju slučajeva i uz svakakva zamisliva opravdanja, izlike, zatvaranja očiju, izbjegavanja, nesposobnosti prepoznavanja stvarnog značenja njihovih akcija, želja za samoispunjenjem, ali također i strahova – redom osobina koje nisu strane nikome tko živi u današnjem svijetu - oni uspijevaju izbjeći objektivno sagledati svoje ponašanje i smatraju sebe dobrim ljudima. Očito je da ja to njihovo mišljenje ne dijelim. Ali to nikako nije roman o krivnji ili o zlu, nego roman o odgovornosti - što je relevantno pitanje koje si bilo koje društvo u krizi mora u svakom trenutku postavljati: Gdje su granice naše ljudske odgovornosti? Možemo li naprosto, poput Thomasa (lika iz romana), tvrditi da smo apolitični, pa samim time i ne snosimo nikakvu odgovornost? Kako netko u današnje vrijeme zamagljenih horizonata - nasuprot povijesnoj 'naknadnoj pameti' - može znati koji bi bio najbolji put političkog djelovanja? I, možda najvažnije pitanje od svih, ako i zna koji bi to put bio - je li spreman platiti cijenu za njega?

Pitanje političkog djelovanja je tema kojom se često bavite. U svojoj knjizi 'Sjena svijeta' govorite, između ostaloga, o mogućnosti fiktivne globalne revolucije kojom bi se ugrozili postojeći obrasci moći u svijetu. Slični socijalno-politički pokreti u stvarnom svijetu, poput Occupyja, izgubili su zamah, a globalni kapitalistički sustav pokazao se otporan na masovne prosvjede. Jesu li globalne promjene uopće moguće i realne?

Ta se knjiga bavi dinamikom naglih promjena i gubitka kontrole nad ustaljenom ravnotežom među različitim silama, tako da uobičajeni poredak više ne postoji. Mislim da bi se tako nešto moglo dogoditi u sustavu kojemu je svojstveno kanaliziranje novca u ruke malog broja ljudi. Najvažnije je pitanje gdje odlazi novac, kako se dijele resursi i u kojoj su mjeri ljudi u stanju unaprijediti vlastite živote. S druge strane, knjiga se bavi i dosezima zapadnog kapitalističkog sustava nakon Drugog svjetskog rata - ne osporava ih, nego ih predstavlja kao kompleksnu strukturu. Mnogo pripadnika moje generacije koji se opiru kapitalizmu istodobno mu i služe, zbog čega mu se jako teško oduprijeti.

Dolazite iz obitelji koja je duboko uključena u izraelsku politiku. Vaš djed i otac bili su članovi Knesseta i ministri u vladi. Kako otprilike izgledaju političke rasprave u vašoj obitelji? Koliko je vaše bliže okruženje utjecalo na vaše pisanje?

Teško je reći, u nekim sam knjigama bio izrazito kritičan i prema njihovoj ideologiji i prema nekim njihovim osobnim stavovima. Pisac uvijek koristi sve što može - to je nemoguće kontrolirati. Ali su zato oni naučili da moje knjige moraju čitati neopterećeni pitanjem o vlastitoj ulozi u njima.

Rođeni ste u Jeruzalemu, studirali ste u Tel Avivu. Za vanjski svijet Jeruzalem na neki način simbolizira izraelski konzervativizam i religijski ekstremizam, dok se Tel Aviv povezuje s izraelskim liberalizmom i otvorenošću prema svijetu. Koliko je ta predodžba ispravna? Koji je 'pravi' Izrael?

I Jeruzalem i Tel Aviv predstavljaju pravi Izrael, ali njegove različite strane koje zemlju i čine tako jedinstvenom. Jeruzalem je na neki način grad židovske prošlosti u kojemu se prelamaju vjerska iskustva, dok je Tel Aviv izraelski grad u kojemu se u većoj mjeri susreću različite kulture i različite etničke skupine. Mogli bismo reći da je Tel Aviv pozitivan primjer krajobraza koji bi mogao postati budućnost Izraela.

U svojoj knjizi iz 2016. 'U zemlji iza planina' opisali ste jednogodišnje putovanje po Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu. Dobro poznajete Palestince i njihov način života: koliko su zapravo različita ta dva naroda? Koliko je različita hebrejska od arapske kulture?

To nije pitanje kulture, nego pitanje prošlosti. Ispričat ću vam priču: Kasno je noću kad napuštamo Nabi Salih, palestinsko selo sjeverozapadno od Ramallaha. Susreli smo se s Manal Tamimi, koja godinama svaki tjedan organizira prosvjede protiv vojske i židovskih naseljenika koji su zauzeli njihovu zemlju. Vozimo se kroz Zapadnu obalu opasno uskom cestom, kraj mene sjedi Michael, redatelj s kojim surađujem na dokumentarcu u povodu 50. obljetnice okupacije. Michael je mlad - ima tek 35 godina - i praktički je od djetinjstva aktivan u ljevičarskoj stranci Meretz, redovito sudjeluje u demonstracijama i svađa se s desničarima na Facebooku. 'Menal je spomenula 194', iznenada ispali u mrak. 'Što je to?'. 'Ne znaš?', kažem iznenađen. 'Ne', odgovara Michael. 'Pa, eto zašto ovdje nikad neće biti mira', odgovaram. Prema Rezoluciji 194 Opće skupštine UN-a, oko 700 tisuća Palestinaca koji se nalaze na Zapadnoj obali ili u susjednim zemljama, pošto su tijekom rata 1948. pobjegli ili bili prisiljeni napustiti teritorij buduće države Izrael, moraju se što prije vratiti svojim domovima ili dobiti odštetu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Rješenje s 'dvije države', izraelskom i palestinskom, nama koji ne živimo u regiji Bliskog istoka izgleda kao očiti temelj za bilo kakvo rješavanje izraelsko-palestinske krize. Koliku podršku uspostava palestinske države s glavnim gradom Istočnim Jeruzalemom ima među Izraelcima? Koliku podršku to rješenje ima među Palestincima?

Rekao bih da je glavni uzrok neuspjeha rješenja s 'dvije države' u tome što posve zanemaruje realnost. Kao prvo, ni jedan Palestinac ne bi glasno izgovorio da je spreman odreći se svojeg prava na povratak. Kao drugo, 'Zelena linija', granica iz 1967., odavno je izbrisana, i zemljopisno i psihološki - mnogi Palestinci i Židovi više je ne smatraju dijelom svojih života. Treće, neka naselja na Zapadnoj obali nije moguće ukinuti jer ih naseljavaju stotine tisuća Izraelaca, među kojima i oni koji nisu radikalni desničari - mnogi su se tamo odselili naprosto zato što je to bio jedini način da si priušte vlastiti dom. Ideja da je moguće prikupiti većinsku potporu Izraelaca za potpuno čišćenje čitavih gradova oduvijek je bila posve iluzorna. Četvrto, ideja o palestinskoj državi ispresjecanoj širokim područjima židovskih naselja naprosto je nerealna fantazija. I peto, značajan postotak i jednog i drugog naroda smatra da čitava zemlja pripada samo njima, a da su oni drugi ništa više nego privremeni gosti bez stvarnih veza s njom.

Izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika izraelski jastrebovi dobili su lojalnog saveznika u Bijeloj kući. Najvažniji simbolički potez podrške nove američke administracije Izraelu predstavljalo je preseljenje američkog veleposlanstva u Jeruzalem, koje je u praksi dovelo do ogorčenih palestinskih prosvjeda te velikog broja mrtvih i ranjenih. Kako vi vidite Trumpovu ulogu u izraelsko-palestinskom sukobu?

On nema nikakvu ulogu osim one da svima pokaže da Sjedinjene Američke Države ne mogu biti posrednik u bilo kakvim budućim mirovnim pregovorima jer uvijek zauzimaju izraelsku stranu. To je, naravno, uvijek bilo tako, ali Trump je skinuo sve maske, što bi moglo imati pozitivne posljedice zato što će prisiliti Europsku uniju da preuzme ulogu posrednika, jer je ona jedina koja to može.

Od Urija Avneryja, preko Amosa Oza i Davida Grossmana, do vas, brojni su veliki izraelski pisci aktivno zagovarali kompromis na Bliskom istoku i postizanje mirovnog sporazuma s Palestincima. Koliki je danas utjecaj književnosti i književnika na izraelske političare i javno mnijenje? Mogu li pisci mijenjati svijet?

U Izraelu, za razliku od, primjerice, SAD-a, pisci tradicionalno igraju značajnu ulogu u javnom prostoru i utječu na političke ideje. To je dijelom posljedica utjecaja ruske kulture na Izrael u 1940-ima: vidjeti književnika kao angažiranog intelektualca čija je obaveza iznositi stajališta o moralnim pitanjima. U pedesetim godinama prošlog stoljeća izraelski su se premijeri često konzultirali s piscima o brojnim pitanjima - mene su čak dvojica premijera tražila savjet o različitim idejama. Naravno, u proteklih je dvadesetak godina utjecaj pisaca u Izraelu značajno nagrižen, naprosto zato što je književnost postala manje važna.

Hrvatska je nedavno objavila da će od Izraela kupiti flotu rabljenih zrakoplova F-16 što je jedna od najvećih vojnih nabava u povijesti Hrvatske vojske. Je li taj događaj imao ikakav odjek u izraelskoj javnosti? Kakva je uopće percepcija Hrvatske u Izraelu?

Prvi put čujem za to! O percepciji Izraelaca prema Hrvatskoj također ne mogu ništa reći jer nikad nisam ni s kim otvarao tu temu, ali naravno da je postojala snažna empatija prema novoj hrvatskoj državi nakon strašnih događaja u 1990-ima. Ono što vam mogu sa sigurnošću reći je da se svi ovdje trenutačno dive hrvatskom nogometu i pitaju - kako ste, do vraga, uspjeli?! (Pa čak i ako znamo za razne korupcijske afere u hrvatskom nogometu, uz nadu da će se stanje popraviti.)

Nedavno ste objavili svoj šesti roman 'Buđenje', koji zasad nije dobio hrvatski prijevod: možete li za hrvatske čitatelje otkriti neke pojedinosti o toj knjizi?

To je moj najosobniji roman dosad, čija se radnja odvija u Jeruzalemu, od 1980-ih godina do danas. Razlikuje se od prethodna dva - rekao bih samo da je to priča o 30-godišnjemu prijateljstvu dvojice prijatelja koje završi tragedijom, a istodobno i roman o tome kako netko postaje pisac. Nikad ranije nije nešto što sam napisao izazvalo toliko puno reakcija u Izraelu, a moji su romani, poput 'Dobrih ljudi' i 'Sjene svijeta', doista izazivali reakcije.

Romani su vam prevedeni na dvadesetak jezika, kritika ih je uglavnom dočekivala s aklamacijama. Uspoređivali su vas s Dostojevskim, Ozom, Grossmanom... Koji su vaši literarni uzori, klasični i suvremeni?

Na mene je utjecao način na koji Kafka prikazuje čovjeka koji se svaki put iznova iznenadi suočen s birokracijom i institucionalnim procedurama. Kad je riječ o likovima, na mene su najviše utjecali Robert Musil i Francis Scott Fitzgerald. U mojem prethodnom romanu posebno je vidljiv utjecaj zasljepljujuće imaginacije kakvu možete naći kod Jorgea Luisa Borgesa, ali i u suvremenom romanu, poput 'Sotonskih stihova' Salmana Rushdieja. U 'Dobrim ljudima' dosta je očit utjecaj ruske književnosti, koju sam kao mlad opsesivno čitao - mislim da u svemu što sam napisao možete pronaći tragove njezine strukture i pitanja koja postavlja. U liku Alexandre koristio sam ono što sam naučio od Edith Wharton i Natalije Ginzburg. Od suvremenih autora posebno mi je fascinantan Čileanac Roberto Bolano, čije romane smatram briljantnima - naprosto je divna ta silovita, živahna snaga pripovjedača koji ostavlja priču u rukama tolikog broja likova iz svih krajeva svijeta. Od izraelskih pisaca, oduvijek se posebno divim Yizharu Smilanskom koji je bio, i još jest, naš najveći autor, čija svaka rečenica eksplodira u glavama čitatelja. Volim i A. B. Yehoshuu te njegov osjećaj za ironiju i pripovjedačku perspektivu, a cijenim i autore kao što je Lea Aini, koja otvara nove puteve za izraelsku literaturu.