Znate ono kad ljudi planiraju vjenčanje u određeno godišnje doba, ovisno o vremenskim uvjetima. E, mi u Izraelu vjenčanja planiramo ovisno o tome kad će rat. Jer on je nama siguran kao što je sigurno da će kiša. Samo treba predvidjeti kad će pasti, objašnjava Etgar Keret, izraelski pisac i filmski autor, osvrćući se na život u zemlji obilježenoj stalnim konfliktima.
Keret, koji živi u Tel Avivu službeno nam se, naime, predstavio 2008., kad mu je objavljena prva od mnogih hvaljenih zbirki kratkih priča “8% od ničega”, a potom i “Iznenada netko pokuca”.
Sada je tu i “Pizzeria Kamikaze i druge priče”, obilježena autorovim tipičnim bolnim humorom i spletom realnoga i nadrealnoga.
"Pa takav je život, nije li?", pita (se) Keret, čiji su roditelji preživjeli holokaust.
Majci su mu, kao djevojčici, pred očima ubili majku i brata, a otac mu je 620 dana proveo u rupi u zemlji u Poljskoj.
Putujući sam shvatio da ne živim u normalnim uvjetima
"Odrastao sam svjestan boli koju su mi roditelji pretrpjeli i zato sam uvijek pazio da ih nečim dodatno ne povrijedim. Kako sam se suzbijao i stalno razmišljao o tuđim potrebama, željama i osjećajima, trebalo je mnogo vremena da dođem u doticaj s vlastitima, a pisanje je tu bilo kao terapija, otkriće da u tom fiktivnom svijetu mogu biti slobodan, činiti bilo što da nikog zbilja ne povrijedim", objašnjava Keret, koji se u svom književnom radu dotaknuo i mnogih izraelskih tabua, poput samog holokausta ili pak pogibije vojnika u brojnim domaćim ratovanjima.
Jest da je imao ponekih problema zbog toga, ali pisanje fikcije generalno mu je, kaže, osiguralo mnogo ljubavi (tepali su mu svojedobno da je izraelski enfant terrible).
"Pisanje komentara pak donijelo mi je mnogo mržnje. Zbog mojih političkih stavova u domovini su me prozivali izdajnikom i prijetili mi smrću. Ali ja jednostavno moram pisati o onome što život u Izraelu čini nepodnošljivim. Dok je moj književni rad poput vođenja ljubavi s najljepšom i najboljom osobom na svijetu, nešto u čemu istinski uživam, moji politički komentari su nešto poput iznošenja smeća iz kuće, dužnost koju moraš ispuniti ne jer ti se to sviđa nego zato što će te u protivnom smeće zatrpati", tvrdi Keret dodajući da je putujući svijetom shvatio kako u nenormalnim okolnostima inače živi.
"Kad je negdje rat, onda se čeka da taj rat završi. U Izraelu, on je poput nevremena, opet će doći. Na djelu je ona nevjerojatna ljudska sposobnost navikavanja. Nama je postalo sasvim uobičajeno organizirati život prema zvukovima sirene, bombama, pucanju. Sinu je bilo sedam godina kad je doživio prvi napad. Nije se htio baciti na pod sa mnom i suprugom jer mu nije bilo jasno kako sad to od njega tražim, a inače mu ne dam da jede hranu koja je pala na pod. Imao sam doslovno 30 sekundi za biti dobar roditelj i za spasiti mu život. Izmislio sam tako u hipu igru ‘sendvič sa šunkom’, gdje je on šunka, a majka i ja smo komadi kruha. Upalilo je", prisjeća se Keret koji je iskustva s odgojem sina u ekstremnim uvjetima opisao i u memoarima ‘Seven Good Years’.
Sin, Lev, kojemu je sada devet i pol godina, poslije mu je rekao da se boji da više neće biti napada, da više neće igrati ‘sendvič sa šunkom’.
Znali su vikati za mnom da sam ubojica djece, nacist, rasist
"Drugi dan mi je rekao da su on i prijatelji odlučili napraviti bombu i da će otići u Gazu i baciti je na ljude. Kad sam pitao zašto, objasnio mi je da se samo vodi onim što sam mu ranije rekao - da ne smije nikoga prvi napasti, ali da smije uzvratiti ako njega netko prvi napadne. Odlučio sam mu pojasniti tko su ljudi u Gazi, što žele, zašto se bore. Rekao sam mu da proba zamisliti da sam mu svugdje po kući postavio barijere i da ga satima ispitujem svaki put kad pokuša prijeći neku od njih. ‘Kreneš na zahod i ja te krenem ispitivati zašto si krenuo tamo, što ćeš raditi, zar nisi išao ima 20 minuta... i tako cijelo poslijepodne’. Bilo mu je svakako jasnije", kaže Keret koji se kao Izraelac, izvan Izraela suočava s golemim predrasudama.
"Znali su vikati za mnom da sam ubojica djece, nacist, rasist... U Italiji mi je novinarka prije intervjua rekla da će biti otvorena i priznati mi da je protiv Izraela. Ja sam rekao da ću i ja biti otvoren i reći da sam protiv žena s velikim grudima, na što se uvrijedila. Hajdemo ovako reći, teško da će Davida Bowieja netko izjednačavati sa svime što Velika Britanija čini, nazivati ga ubojicom onih s kojima mu zemlja ratuje. To je zato što je jasno da to što netko negdje živi ne znači da zagovara što mu država čini. Te logike nema u slučaju Izraela. Tu kažeš odakle si i ponašaju se kao da automatski znaju za što se zauzimaš. Što ne samo da dehumanizira nas nego i Palestince jer ako kažeš da si protiv Izraela, a za Palestinu, što to znači? Da si za sve što Palestina jest, a ona je i Hamasova odredba da se ubijaju homoseksualci, da se ženama koje hodaju bez hidžaba baci kiselina u lice? To je i još puno toga. Stvari su mnogo složenije", napominje Keret, dodajući koji ne voli riječ “mir”.
Ne može si dozvoliti odlazak iz Izreala
"Svi kažu da žele mir. I ISIL kaže isto i pritom vam odrubljuje glavu. Ta riječ mi je kao uzdanje u više sile, bez vlastite odgovornosti. Recimo radije ‘kompromis’ jer to znači poći od sebe, odustati od nečega što ti želiš", kaže pisac, po čijim su se kratkim pričama snimili brojni filmovi, a koji se i sam okušao u režiji.
Tako je u Meduzi, surađivao sa suprugom, pjesnikinjom i dramatičarkom Shirom Geffen.
"Taj sam film napravio iz taštine. Dvoje izraelskih redatelja pročitalo je scenarij i reklo da nije filmičan, da je to pjesma na 84 stranice. Pa sam se zainatio. Uostalom, ima prednosti u amaterstvu. Sama riječ ‘amater’ potječe od francuski amour, ljubav, što znači da to radiš ne jer si tehnički pripravan, nego jer voliš. Bi li spavala s tipom koji ti kaže da bi volio s tobom u krevet ili s tipom koji ti saopći da je dobar u krevetu?", pita Keret čija je “Meduza” 2007. nagrađena Zlatnom kamerom u Cannesu.
Za “Skin Deep” pak dobio je izraleski Oscar, a zapaženiji je i “$9.99” za koji je napisao scenarij. I to i mjuzikl, a i stripovi pa i priče za djecu, u svemu se okušao i u svemu se našao jer je, prije svega, kaže, pripovjedač koji priča na više načina.
Često o ljubavi, njenoj snazi da nadiđe racionalno, natjera te da vjeruješ, zbog čega je uspoređuje s umjetnošću, neobjašnjivom, a spasonosnom.
"Pitaju me zašto ne odem iz Izraela, da bi to dokazalo da sam zaista dobar. Ne želim otići jer ću time sinu reći da će mu biti kao i meni, da će ići u rat, ubijati, vidjeti prijatelja u lokvi krvi, da ne može bolje od ove usrane situacije. Ne mogu si dopustiti pesimizam, toliko karakterističan za desničare koji žele konzervirati stanje da nam ne bi bilo još gore. Ja sam optimist, to što sam liberalni ljevičar posve je psihološki odabir da vjerujem u ljubav i dobro, u uvažavanje različitosti. Nema mi druge ako želim živjeti, radije biram život s tračkom nade", kaže Keret.
