Vješto napisani romani alternativne povijesti uvijek su bili vrlo zahvalno štivo. Uvijek je, naime, zanimljivo zamisliti što bi bilo samo da je ključni povijesni detalj ispao drugačije. 

A ako je još riječ o povijesnoj rupi kroz koju je moguće uvjerljivo provući fantastičnu tezu, onda definitivno imate hit.

Turski spisatelj Selçuk Altun još davno je kao povjesničar iz hobija uočio da pogibija posljednjeg bizantskog cara Konstantina XI. paleontologa nije baš najbolje dokumentirana. 

Činjenicu je iskoristio tako da je u 15 vratolomnih mjeseci istražio mnoštvo povijesne građe i lokacija i napisao roman “Bizantski sultan” koji se na Zapadu ne jednom spomenuo u istoj rečenici. 

Usto, ovaj povremeni kolumnist tiskovina poput Cumhuryjeta ima što za reći i o Turskoj kao jednom od najbitnijih igrača ratnog kaosa na Bliskom istoku.

Priča u njoj se, međutim, uvelike razlikuje od Dan Brownovog “Da Vincijevog koda”. Biste li objasnili našim čitateljima razliku između vaše i knjige Dana Browna?

”Bizantskog sultana” sam u stvari napisao u neku ruku kao parodiju “Da Vincijevog koda”. Knjiga Dana Browna uvijek mi se činila nekako predugom i nisam baš impresioniran njegovim stilom. No, filmsku verziju sam pogledao i u njoj sam uživao. Odlučio sam se okušati u pisanju kratkog povijesnog romana i dosad su prava na prijevode kupile izdavačke kuće u 13 zemalja. U Londonu je moju knjigu objavila jedna manja izdavačka kuća. Dakle, s knjigom bi se upoznala i šira publika da je bila riječ o nekom od velikih izdavača. Ipak, “The Publishers Weekly”, veliki američki izdavački časopis objavio je u svibnju 2013. kritiku moje knjige i u prvoj rečenici naveo: “Čitatelji umorni od beskonačnih imitacija ‘Da Vincijevog koda’ u Altunovoj varijaciji na temu naići će na nešto osvježavajuće.”

Koliko vam je trebalo da se pripremite za pisanje djela za koje je bilo neophodno izvrsno poznavanje povijesne materije?

Volim čitati o bizantskoj povijesti, umjetnosti, arhitekturi, filozofiji i svemu ostalom. Na mene su najviše utjecali povjesničari sir Steven Runciman, Donald M. Nicol, Cyril Mango, George Ostrogorsky i, najdraži od svih, John Freely. U Istanbulu sam posjetio svaki bizantski spomenik. Za potrebe pisanja knjige, putovao sam u Nikeju (İznik), Antiohiju (Antakya), Kapadokiju, Trabzon i Mistru u Grčkoj. Ako bih se ravnao po posljednjoj rečenici u romanu, za cijelu knjigu trebalo mi je 15 mjeseci.

Legenda kaže da posljednji bizantski car Konstantin XI. Paleolog u stvari nije ubijen u pri padu Carigrada 1453., nego je uspio pobjeći.

Da je Konstantin Paleolog uspio pobjeći iz grada ustvrdio je na osnovu tri izvora bizantski povjesničar Donald M. Nicol u knjizi “Besmrtni car” koju mu je objavilo Sveučilište u Cambridgeu. Naveo je da je spisak putnika posljednjeg đenoveškog broda koji je uspio isploviti iz Konstantinopola, dopao u ruke otomanima i da su se na njemu nalazila imena šestoro članova Paleologove obitelji. Prema toj hipotezi carevi savjetnici predložili su mu da pobjegne u Europu kako bi se uz podršku kršćanskih kraljeva vratio i osvojio natrag svoj glavni grad od otomanskih muslimana. Sve što mi je preostalo bilo je jednostavno slijediti tu hipotezu.

Nedavno ste izjavili da je bizantska civilizacija izrazito podcijenjena i da ju se izrazito pogrešno tumači. Jeste li pritom imali na umu samo Zapad ili i Tursku i Bliski istok?

Bizantska civilizaciju danas doista pogrešno tumače i strašno podcjenjuju i zapadni i istočni svijet. Posebno na Istoku ona je sinonim za urote i intrige. Smatram da se u tome krije razlog zašto Istok povijest Bizanta ne proučava kako bi trebao. Naprosto Bizant uopće ne poštuje. Na Zapadu, da, povjesničari Bizant proučavaju doista kako spada, ali istodobno nije prepoznato koliko je snažno ta velika civilizacija utjecala na same temelje zapadnog života. Primjerice, u Turskoj je bila smještena glavnina područja pod Bizantom, a Istanbul, u to doba Konstantinopol, bio je više od tisuću godina glavni grad te države koja je od šestog stoljeća bila najveća zemlja na svijetu. Ipak, sve do ove godine na turskim sveučilištima nije bilo ni jednog povijesnog odjela koji bi proučavao Bizant.

Zašto nam je utjecaj te civilizacije i danas tako bitan?

Bila je riječ o prilagodljivoj i otvorenoj civilizaciji. Poštovala je i prihvaćala kao svoje rimske i starogrčke vrijednosti, a istovremeno ih je kombinirala s pozitivnim vrijednostima Orijenta gdje god je to bilo moguće. osnivali su socijalne ustanove, gradili su vrlo discipliniranu vojsku i uopće razvijali obrazovni, financijski, pravni i tehnološki sektor. U svakodnevne živote građana unosili su zabavu i sportski život, a kako bi povećali kvalitetu života stanovništva, osnivali su institucije za gradsko planiranje, zdravstvenu zaštitu, pratili su modu, izradu nakita i slično. Na taj način korijene današnjeg modernizma možemo pratiti unazad sve do Bizanta.

Živite i radite u Istanbulu. Na koji način život u takvom arheološkom, povijesnom i kulturnom dragulju utječe na svakodnevni život pojedinca?

Živjeti u Istanbulu je privilegija. Ipak, sa svojih 15 milijuna stanovnika to je najveći grad u Europi, pa stoga gradski promet zna biti jako stresan. S druge strane taj me grad na svakom koraku upravo hipnotizira svojim bizantskim i otomanskim spomenicima.

Sveta Sofija, odnosno Ayasofia, danas je muzej, za što se u posljednje vrijeme mogu čuti glasovi o planovima po kojima bi joj pokušali vratiti raniju funkciju džamije. Primjećujete li neootomanske aspiracije aktualne turske vlade?

Ayasofia je još uvijek muzej, i to takav da ga godišnje posjećuje milijun turista. Doista postoje neki manji pokušaji da ju se opet pretvori u džamiju. No, o tome se očitovao sam predsjednik Turske gospodin Recep Tayyip Erdogan, rekavši da je u Istanbulu trenutno više od 3000 džamija, što je sasvim dovoljno da za potrebe vjernika i hodočasnika. Što se pak Otomanskog Carstva tiče, bila je riječ o najvećem carstvu u 15. i 16. stoljeću. I tako dugo dok se oni (iz vlade, op. a.) identificiraju s pozitivnim vrijednostima Otomanskog carstva na pozitivan način, ja u tome ne vidim nikakvog zla.

Vaš treći roman “Okus metka” nije bio sreće kao ovaj. Našao se prije nekoliko godina na crnoj listi najvećih turskih izdavača.

U 90-ima su Turskom vladale krhke koalicije političkih stranaka, a u takvoj situaciji moćni mediji lako su mogli prijetiti koalicijskim vladama za svoj financijski probitak. Bili su u stanju postavljati ili rušiti ministre, a posebno su kupovali kompanije pod državnom kontrolom, banke i osiguravajuća društva. Sve to vrlo povoljno. U to vrijeme bio sam bankarski direktor i svjedočio sam tome. “Okus metka” je priča o mladom čovjeku koji vodi restoran u Istanbulu i njegovom kurdskom službeniku koji se bune protiv moćnog medijskog holdinga koji pokuša preuzeti njegov restoran. Na kraju me je jedna od medijskih kompanija takvog tipa stavila na svoju crnu listu sve dok njegov glavni urednik nije smijenjen.

Povremeno pišete kao kolumnist u vrlo utjecajnim novinama poput Cumhuriyeta, a novinari su u Turskoj pod sve većim pritiskom vlade. Koliko često novinari završe na sudu zbog svog slobodne riječi?

Za tjednike pišem povremeno, a za Cumhuriyet jednom mjesečno. Svaki cent koji zaradim od svojih knjiga, uplaćujem u obrazovni fond u korist sveučilišnih studenata književnosti. Ja pritisak ne osjećam jer ne pišem političke eseje. Ali, kao intelektualni građanin, istina je, doista sam zabrinut. Ako bih išao sažeti postojeći službeni pritisak na novinare u jednu rečenicu, onda bih istaknuo primjer glavnog urednika Cumhuriyeta Cana Dündara i njegovog kolege Erdema Güla koji su sada u zatvoru kao optuženi za manipuliranje državnim tajnama (okolnosti oko prosvjeda u Parku Gezi u Istanbulu i turbulentna događanja u Egiptu, op. a.). U SAD-u ti ljudi bi dobili Pulitzerovu nagradu.

Turska je pridružena članica EEZ-a od 1963., ali joj je tek nedavno EU dopustio otvaranje značajnijeg broja poglavlja u procesu pridruživanja. Koliko taj proces još može pomoći turskom društvu u razvoju demokracije, političke stabilnosti, slobode govora? Javljaju li se političke snage koje se opiru tome?

To je dulje od 50 godina! Koliko ima smisla nakon tako nečega još nazivati takvu organizaciju etičnom? Pa, nekim slavenskim zemljama članstvo je prihvaćeno možda i u manje od 50 mjeseci samo kako bi ih se iščupalo iz ruske dominacije. Ali, u slučaju Turske, gradili su umjetne prepreke i odugovlačili. Turski građani su već uvelike umorni od takvog licemjerja. U konačnici, EU je izgubio i nešto od svog prestiža otkako je izbio kaos oko financijskih problema u Grčkoj, na što se nadovezala britanska reakcija. Tako da danas u Turskoj članstvo u EU više nije među najvažnijim političkim projektima.

Do prije samo nekoliko godina Turska, a posebno Istanbul, bila je zemlja koja je cvjetala i bila okružena prijateljskim zemljama. Što se dogodilo u da je Turska danas okružena susjedima s kojima redom ima napete odnose?

Možemo uočiti dvije političke pogreške. Prvo, lako moguće da je vođa precijenio svoje pozicije moći na svjetskoj razini, dok se onaj drugi, njegov suradnik, pokazao kao ne baš najvještiji kreator vanjske politike.

Kakvo je prevladavajuće mišljenje u Turskoj oko rata u Siriji i sukoba između Turske i Rusije?

Vrlo smo zabrinuti. U slučaju Sirije Turska bi se trebala ponašati više diplomatski. U slučaju incidenta s Rusijom i rušenja njihovog aviona, ja doista vjerujem turskom predsjedniku kad kaže da nisu znali da avion koji je povrijedio našu južnu granicu, pripada Rusiji. Mislim, pa zašto bi Turska namjerno ulazila u nevolje s tako velikom i moćnom zemljom? Dvije države su si uzajamno ključni gospodarski partneri i susjedi. Recep Tayyip Erdoğan i Vladimir Putin, dva snažna i tvdoglava lidera, trebali bi si uzeti neko vrijeme da se malo ohlade.

Je li turski narod, možda i vi osobno, zabrinut da bi se u dogledno vrijeme mogao naći usred svjetskog oružanog sukoba?

Ne još.