Nekadašnja uspješna novinarka i nagrađivana pjesnikinja, Amila Kahrović-Posavljak, autorica iz Sarajeva, prošle je godine u izdanju Buybooka objavila roman prvijenac "Smrtova djeca". 
Prethodnog tjedna za njega je stigla nagrada koju dodjeljuje američka organizacija Čuvaj se.
 Pišući o onome čemu je svjedočila, a to su umiranja djece u jednom sarajevskom nasilju u godinama koje smo samo mogli/e označiti kao mir, Kahrović-Posavljak napisala je nesvakidašnju kroniku smrti najmlađih.

Onih koji/e su u prividu mira bili/e prepušteni samima sebi, dok su roditelji vodili svoje poratne i tranzicijske bitke. O romanu, nagradi, odnosu prema književnosti i nespremnosti da se bude dijelom pisanja po 'mjeri čaršije' Amila Kahrović-Posavljak govorila je za Bestbook.

Prošlog tjedna za roman "Smrtova djeca", koji je objavljen prethodne godine u izdanju Buybooka, stigla je nagrada Excellence in Literature. Vi ste zapravo dobitnica prve godišnje nagrade koju dodjeljuje organizacija Čuvaj se, a riječ je o američkoj neprofitnoj književnoj organizaciji za ljudska prava. Hoćemo li se praviti nevješte pa konstatirati da se, izgleda, iz američke pozicije bolje vidi nego iz bosanskohercegovačke, imajući u vidu činjenicu da je roman prilično zaobišla polupostojeća književna kritika u BiH?

Književna kritika u BiH je zaobišla roman, izuzev dvoje mlađih novinara. No moram priznati da to zaobilaženje mene ne zanima. Nisam ni čovjek ni pisac po mjeri čaršije niti ću to ikada biti. Mene zanima pisanje ozbiljnih tema s kojima se nosim, mene zanima ozbiljna umjetnost a ne diskursna piskaranja da se nekome nešto dokaže i da se upišem u sindikat hrabrih aktivista. Književnost nije to i nije za to. U njoj sam beskompromisna, opsesivno svoja i opsesivno svojih književnih junaka. I takva ću ostati ma šta ko o tome mislio. Drugačije ni ne mogu. Vrijeme provodim čitajući i pišući, ne želim se zamarati polupostojećim i nepostojećim lokalnim kritikama.

S obzirom na to da nagrada podrazumijeva novčani iznos, prijevod na engleski i opskrbljivanje američkih knjižara prevedenim izdanjem, da ne bismo zbunjivale čitatelje/ice, možda da kažemo kako je uopće neprevedeno izdanje stiglo do organizacije, točnije kako je pročitano? Naslućujem da je netko tko odlučuje itekako upoznat s bosanskim jezikom, a i tema o kojoj pišete bez sumnje je toj osobi bliska.

S ekipom oko organizacije Čuvaj se susrela sam se na jednom skupu u Sarajevu, netom uz izlazak 'Smrtove djece'. Riječ je o ekipi vrlo ozbljnih američkih umjetnika, univerzitetskih profesora i njihovih suradnika. Razgovarali smo o svemu, posebno književnosti, i primjerak 'Smrtove djece' poklonila sam Heather Derr Smith, jednoj od trenutno najprepoznatljivijih američkih pjesnikinja, koja je uz to višestruko nagrađivana. U vrijeme rata radila je u izbjegličkim kampovima u BiH i, iako nema formalno obrazovanje iz bosanskog jezika, normalno ga čita i razumije. Zapravo ta žena, a što pokazuje i njen poetski opus, za koji je u SAD-u višestruko nagrađivana, ima izuzetan osjećaj za jezik. Kad s njom pričate o književnosti, zaboravite na kojem jeziku uopće govorite. Cijela ta priča o putu 'Smrtove djece' u Ameriku je ustvari priča o tome kako književnost pronalazi vlastite kanale i u doslovnom smislu riječi prevazilazi barijere. Pročitala je, čak radila na tome da prevede neke dijelove i jako joj se dopala. Strašno ju je dirnuo kontekst i način pripovijedanja i preporučivala ju je. Onda mi je naprosto stigla vijest kako su oni iz organizacije utemeljili tu međunarodnu nagradu i da sam ja prva dobitnica. 

U "Smrtovoj djeci" u najkraćem pišete o posljedicama rata, o djeci u jednom sarajevskom naselju, djeci čiji svijet, kako pišete, postoji da se "polako pretače u groblje". Zapravo, riječ je o umiranju djece u miru, onih koji su preživjeli rat. Te smrti u romanu bile su uglavnom posljedica nasilja ili suicida. Mnogi će, da bi lakše "podnijeli" tekst u ovim smrtima tražiti metaforu za život u prividu mira. Tako smo nekako i navikli zbog čestog inzistiranja da proživljeno tumačimo isključivo kao književnu fikciju. Koliko su takvi kad je riječ o "Smrtovoj djeci" u krivu i koliko je, nažalost, život dao povoda za ovaj književni tekst?

Ne ulazim u to šta će čitatelji naći u 'Smrtovoj djeci' naprosto zato što nisam po prirodi sklona normativnosti. Nažalost, život jeste bio podloga za ono što je ispričano u 'Smrtovoj djeci'. Provela sam rat u opkoljenom Sarajevu i priličan dio svojih djetinjih dana provela oplakujući svoje drugare i drugarice koji su poginuli. Poslije rata moja je generacija, u neelitnom dijelu grada, gdje sam živjela – a već smo ulazili u pubertet – bila potpuno ophrvana nekom neobičnom samodestruktivnom energijom koju sam pokušala dohvatiti i shvatiti pišući 'Smrtovu djecu'. A onda sam otkrila da ima i logike. Ne može u gradu poginuti skoro dvanaest hiljada ljudi i onda da netko pritisne dugme 'stop' i sve nastavi lijepo i idilično kako je bilo. Kad neko pita je li ono što je napisano bilo stvarno ili je fikcija, to je najteže pitanje. U književnosti, a to zna svako onaj ko je ikada išta iole ozbiljno napisao, sve je stvarnost i sve je fikcija. Prevođenje svijeta i iskustva na jezik je nevjerovatan proces. Prema meni najautentičnija forma umjetnosti.

Znam iz privatnih razgovora koliko vam je bilo važno da napišete "Smrtovu djecu". Da ispišete tu strašnu priču. A koliko je to bilo teško? Koliko je potrebno tijekom pisanja otići u ono potisnuto, jer potiskujemo kako bi se lakše živjelo. Vama linija manjeg otpora očigledno nije svojstvena?

Ja sam veoma rano odlučila biti pisac. Na prvoj godini studija sam napisala prvu verziju 'Smrtove djece' i drugačije se zvala. No nije mi se dopalo. Bilo je mladenački, ishitreno i, mislim, relativno plošno. Onda sam odlučila da neću pisati dok ne sazre i doslovno sam više od deset godina svaki dan, šta god radim, razmišljala o tome što ću pisati, slagala slike, osjećala boje, zvukove i mirise tog naselja, u kojem čak više nisam ni živjela, a gdje se događa radnja romana. Oživljavala sam ga u mašti. To je istodobno bio moj bijeg od banalnosti kojima sam svaki dan, radeći u novinarstvu, bila izložena, a i obećanje samoj sebi. Biću pisac, to je ono za šta sam rođena i jedino u tome nalazim smisao. Neću biti površan pisac koji piše samo da bi redovno objavljivao i bio prisutan u javnosti. Neću pisati dok nešto ne sazrije u meni i neću pisati nešto što će biti diskurs analiza u šinjelu književnosti. Tako da je fizički čin pisanja romana bio kulminacija jednog veoma dugog procesa.

Djelimično sam u početku spomenula odnos polupostojeće kritičarske recepcije "Smrtove djece". I godinu i pol nakon njenog objavljivanja, meni još nije najjasnije zbog čega knjiga među domaćim čitateljstvom nije izazvala reakcije koje sam ja ne samo priželjkivala nego i očekivala. Znam da je nezahvalno govoriti o sebi u kontekstu kvalitete napisanog, ali s obzirom na to da potvrde toga dolaze iz prekograničnih izvora, je li jedna vrsta ignoriranja posljedica toga što bi neki nevidljivi arbitri u BiH jasno odredili tko o čemu i na koji način treba pisati?

Mislim da treba razdvojiti dvije stvari. Književne arbitre i čitateljstvo. Od čitatelja sam imala mnogo, mnogo povratnih informacija, i to veoma lijepih. Od književnih arbitara ništa. Doduše, njihovo i jeste da arbitriraju a ne čitaju. S druge strane, postoje veoma ozbiljni književni autoriteti – s naglaskom na književni – koji su se osvrnuli na knjigu, i to veoma ozbiljno i, kako se to kaže, veoma pozitivno. Znači mi mišljenje ljudi na čijim sam knjigama odrastala. Mišljenje onih koji slabo čitaju, posljedično još slabije pišu, i uz to su dvorski mislioci, stvarno mi nije važno.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Koliko je vaša uvjetno rečeno atipičnost "odmogla" vašoj književnosti? Vi niste vjernica po mjeri onih koji vjeru izjednačavaju i s pripadanjem nacionalnoj političkoj partiji. Niste ni feministica po dominantnim, nerijetko selektivnim feminističkim kriterijima. A niste, na nesreću onih koji bi to možda priželjkivali, domaćica ili književnica u pokušaju, koja bi eventualno pisala o sitnom vezu a ne o seksu, drogi i alkoholu u predadolescentskoj dobi.

I netipičnost se danas na neki način brendira. Ja samo živim onako kako mislim da treba. Ne družim se s kojekakvim poznatim ljudima, ne hodam po događajima da se prikažem, vrijeme provodim čitajući, živeći svoj život i gledajući svoja posla. To da nisam ni vjernica, ni feministica, ni izbirač tema po nekoj tipičnoj mjeri, može odmoći, ali samo u lokalnim okvirima. Uostalom, biti vjernik po bilo čijoj mjeri predstavlja vrlo ozbiljnu formu blasfemije koju ljudi naviknuti na nepropitivanje i ne vide. Sve ovo može odmoći u lokalnim okvirima i onome ko traži nešto od ljudi. U pisanju, koje je moja jedina preokupacija makar imala samo pet čitatelja, netipičnost koju ste pomenuli uvijek i jedino može samo pomoći. Kako nemam namjeru biti lokalna tranzicijska zvijezda niti pisati pomodarske tekstove o tome kako smo mi (razne vrste mi) ovakvi ili onakvi, tako i živim, čitam i pišem onako kako mislim da treba. Ima tu još jedna stvar, književnost više od ičega traži samoću, čitanje i autentičnost. To troje ne dolazi s pripadanjem raznim tobože intelektualnim i drugim čoporima. Ne vjerujem u poetike čopora, makar djelovale prijemčivo i hrabro u datom trenutku.

Znamo da je Miljenko Jergović u svoj izbor knjiga koje je trebalo pročitati u prošloj godini uvrstio "Smrtovu djecu". Odlične reakcije do publike do koje je stigla knjiga bile su i u Srbiji i postoji zanimanje za objavljivanje tamo, a imali ste i izuzetno posjećenu promociju u Novom Sadu. Čime objašnjavate ovu "neobičnost" u boljoj komunikativnosti romana s publikom koje se tema direktno ne tiče?

Bolja komunikativnost romana s publikom koje se tema direktno ne tiče dolazi iz razloga koje sam već navela u odgovoru na prethodno pitanje, a posebno jer postoji publika koju umjesto teme zanimaju književnost i priča.

U "Smrtovoj djeci", dok su živa, djeca su sklona autodestrukciji, nasilju, zlostavljanju životinja... Neki komentari koji su do mene stigli glase kako je knjiga previše mračna i kako nije moguće da je sve tako bilo. Koliko bi po vama i u književnom i u osobnom pristupu bilo neiskrenosti da ste zarad buduće čitateljske ugode posegnuli za uljepšavanjem opisanog ili, ne daj bože, uvrstili pasaže s neizostavnim bosanskim humorom, pa da tako i sami participirate u kreiranju jednog općeg mjesta o napaćenom narodu spremnom na šegu?

Bilo bi vrlo neiskreno. Prvo, zato što prezirem opća mjesta. Drugo, zato što ja prosto ne pišem na način nekakvog humora koji služi da zasmije mase, lijeve ili desne, i da im pokaže kako, eto, u svemu ima nešto lijepo. Postoje životne situacije u kojima naprosto nema ništa lijepo. Osim što bi bilo neiskreno, bilo bi morbidno knjigu o mrtvoj djeci pisati ubacujući nekakav tobože humor koji bi stvorio još jedno u općih mjesta koja podilaze mitu o glupim Bosancima koji se naokolo cerekaju banalnostima dok se svijet pred njima raspada. Ja tako ne znam pisati. Jedina stvar koju cijenim je dobra satira, no za nju treba imati izuzetno književno umijeće i zrelost prije svega.

U recenziji "Smrtove djece" Viktor Ivančić između ostalog piše kako ste nam romanom približili hiperrealizam tranzicijske distopije. Znamo kako to izgleda u romanu, s portretiranjem prvih tranzicijskih godina. Kako biste opisali distopiju koju danas živimo, u svjetlu nedavno okončanih općih izbora u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući čijim rezultatima ćemo vjerojatno čekati još godinu dana da se vlast formira?

Da budem iskrena, ne bih je ni opisivala. Svaki dan na portalima osvanu stotine kolumni koje to opisuju na stotine različitih načina. Jedino što moram priznati jeste da mi se situacija nimalo ne sviđa. Ponovno se javljaju prijetnje Bosni, izvana i iznutra. Ponovno su političari koji se predstavljaju probosanskim veoma inertni i zapravo nemoćni, a do čega ih je dovela činjenica da se 20 godina bore jedino i isključivo za svoje položaje u foteljama i javnim preduzećima i međusobno se glođu oko plijena. Valjda to i jeste najveći domet birokrata.

Ako možemo u Bosni i Hercegovini u istu rečenicu staviti novinarstvo i karijeru, onda možemo i reći da ste svojedobno napustili uspješnu novinarsku karijeru kako biste se u potpunosti posvetili pisanju. Koliko je to bila hrabra odluka, kako na nju gledate danas i biste li ponovno učinili isto?

To je bila nužna odluka. Nisam mogla ostati jer sam osjećala da me književnost pozvala sebi, 'Smrtova djeca' su već zrela za pisanje i svijet novinarstva, u kojem sam upoznala i mnogo čestitih i hrabrih ljudi, postao je previše plošan, počeo me umarati i nije mi ni na koji način imao smisla niti davao bilo koji oblik zadovoljstva. Svi su se čudili što sam to uradila. No ja ne prezam od radikalnih promjena u životu, pa me i nije bilo strah. Naravno, opet bih to učinila. I ne radi se tu o nekoj formi eskapizma ili bježanju u kule od bjelokosti. Radi se naprosto o tome da ne moramo svi biti dio svakodnevne galame i komentara aktuelnosti. Ako svakog onog ko se ne pridružuje svakodnevnoj galami optužimo da bježi u bjelokosna zdanja, bojim se da banaliziramo i obesmišljavamo angažman. Postoje forme života i djelovanja koje nisu na portalima i društvenim mrežama svaki dan, ma kako se to nekome činilo.

Dok ste pisali, vaši tekstovi nisu pogodovali različitim predstavnicima moći i imali ste stalne prijetnje. Znajući vaš temperament, da se danas bavite novinarstvom, vjerojatno biste pisali na isti način. A kad biste danas pisali, koje bi to teme bile?

Da, to je jedan dio mog života koji sam ostavila iza sebe i ne želim mu se nikad vratiti. Da kojim slučajem danas pišem, moja bi preokupacija bili ponovni nasrtaji na državnost Bosne i Hercegovine. Zanimljiv mi je i taj veoma opasni fenomen neodustajanja od koncepta razbijanja Bosne. Išla bih na to da ga u cijelosti razotkrijem.

U stvarnosti se, na svu sreću, ne morate zamarati temama novinskih tekstova. Naprotiv, privodite kraju svoj drugi roman. Južnoslavenski autori/ce nerijetko se drže opsesivnih tema, možda želeći tako biti bliže vlastitim književnim uzorima. Pretpostavljam da to kod vas nije slučaj. Ne inzistiram da nam otkrijete temu novog romana nego da ponešto kažete o iskustvu pisanja novog književnog teksta nakon "Smrtove djece".

Nije slučaj. Tema mog drugog romana je mnogo kompleksnija od one u 'Smrtovoj djeci', i način izvedbe djela je drugačiji. Nemam namjeru biti reciklerka same sebe. Iskustvo pisanja, nakon 'Smrtove djece', samo je još snažnije i moćnije, pa me radikalno uvodi u samu sebe i ponekad krajnje brutalno izvodi iz tog neobičnog duhovnog prostora. Ova mi je tema mnogo manje bolna, mnogo više razgovaram sa svojim likovima, igram se s njima. Za razliku od 'Smrtove djece', pred sobom ovdje nemam mrtve ljude, pa je i iskustvo ophođenja s vlastitim književnim likovima sasvim drugačije.

U svijet književnosti ušli ste kao pjesnikinja. Za svoju poeziju također ste nagrađivani. Hoće li u budućnost biti povrataka ovoj formi ili su teme koje vas sad okupiraju zahvalnije za prozu?

Da, za svoju prvu zbirku dobila sam nagradu 'Mak Dizdar' koja mi je veoma značajna. Desila se baš u trenutku kad sam napustila novinarstvo i pomogla mi je da lakše prihvatim taj svoj unutrašnji zov za književnošću. Kako sad stvari stoje, i dalje ću se baviti prvenstveno prozom i romanima. To doživljavam kao svoj poziv, kao ono što je moje više nego bilo šta drugo na ovom svijetu, najbolja forma umjetnosti. Nekad se možda vratim poeziji, ali tek ako osjetim da je to duboko u meni i da je zrelo. Trenutno ne vidim takvo nešto, a ne želim biti pisac kojem je bitno sklepati štagod samo da se pojavi, a pogotovo ne želim biti prigodničarski pjesnik.