Nekadašnja uspješna novinarka i nagrađivana pjesnikinja, Amila Kahrović-Posavljak, autorica iz Sarajeva, prošle je godine u izdanju Buybooka objavila roman prvijenac "Smrtova djeca". Prethodnog tjedna za njega je stigla nagrada koju dodjeljuje američka organizacija Čuvaj se. Pišući o onome čemu je svjedočila, a to su umiranja djece u jednom sarajevskom nasilju u godinama koje smo samo mogli/e označiti kao mir, Kahrović-Posavljak napisala je nesvakidašnju kroniku smrti najmlađih.
Onih koji/e su u prividu mira bili/e prepušteni samima sebi, dok su roditelji vodili svoje poratne i tranzicijske bitke. O romanu, nagradi, odnosu prema književnosti i nespremnosti da se bude dijelom pisanja po 'mjeri čaršije' Amila Kahrović-Posavljak govorila je za Bestbook.
Prošlog tjedna za roman "Smrtova djeca", koji je objavljen prethodne godine u izdanju Buybooka, stigla je nagrada Excellence in Literature. Vi ste zapravo dobitnica prve godišnje nagrade koju dodjeljuje organizacija Čuvaj se, a riječ je o američkoj neprofitnoj književnoj organizaciji za ljudska prava. Hoćemo li se praviti nevješte pa konstatirati da se, izgleda, iz američke pozicije bolje vidi nego iz bosanskohercegovačke, imajući u vidu činjenicu da je roman prilično zaobišla polupostojeća književna kritika u BiH?
Književna kritika u BiH je zaobišla roman, izuzev dvoje mlađih novinara. No moram priznati da to zaobilaženje mene ne zanima. Nisam ni čovjek ni pisac po mjeri čaršije niti ću to ikada biti. Mene zanima pisanje ozbiljnih tema s kojima se nosim, mene zanima ozbiljna umjetnost a ne diskursna piskaranja da se nekome nešto dokaže i da se upišem u sindikat hrabrih aktivista. Književnost nije to i nije za to. U njoj sam beskompromisna, opsesivno svoja i opsesivno svojih književnih junaka. I takva ću ostati ma šta ko o tome mislio. Drugačije ni ne mogu. Vrijeme provodim čitajući i pišući, ne želim se zamarati polupostojećim i nepostojećim lokalnim kritikama.
S obzirom na to da nagrada podrazumijeva novčani iznos, prijevod na engleski i opskrbljivanje američkih knjižara prevedenim izdanjem, da ne bismo zbunjivale čitatelje/ice, možda da kažemo kako je uopće neprevedeno izdanje stiglo do organizacije, točnije kako je pročitano? Naslućujem da je netko tko odlučuje itekako upoznat s bosanskim jezikom, a i tema o kojoj pišete bez sumnje je toj osobi bliska.
S ekipom oko organizacije Čuvaj se susrela sam se na jednom skupu u Sarajevu, netom uz izlazak 'Smrtove djece'. Riječ je o ekipi vrlo ozbljnih američkih umjetnika, univerzitetskih profesora i njihovih suradnika. Razgovarali smo o svemu, posebno književnosti, i primjerak 'Smrtove djece' poklonila sam Heather Derr Smith, jednoj od trenutno najprepoznatljivijih američkih pjesnikinja, koja je uz to višestruko nagrađivana. U vrijeme rata radila je u izbjegličkim kampovima u BiH i, iako nema formalno obrazovanje iz bosanskog jezika, normalno ga čita i razumije. Zapravo ta žena, a što pokazuje i njen poetski opus, za koji je u SAD-u višestruko nagrađivana, ima izuzetan osjećaj za jezik. Kad s njom pričate o književnosti, zaboravite na kojem jeziku uopće govorite. Cijela ta priča o putu 'Smrtove djece' u Ameriku je ustvari priča o tome kako književnost pronalazi vlastite kanale i u doslovnom smislu riječi prevazilazi barijere. Pročitala je, čak radila na tome da prevede neke dijelove i jako joj se dopala. Strašno ju je dirnuo kontekst i način pripovijedanja i preporučivala ju je. Onda mi je naprosto stigla vijest kako su oni iz organizacije utemeljili tu međunarodnu nagradu i da sam ja prva dobitnica.
U "Smrtovoj djeci" u najkraćem pišete o posljedicama rata, o djeci u jednom sarajevskom naselju, djeci čiji svijet, kako pišete, postoji da se "polako pretače u groblje". Zapravo, riječ je o umiranju djece u miru, onih koji su preživjeli rat. Te smrti u romanu bile su uglavnom posljedica nasilja ili suicida. Mnogi će, da bi lakše "podnijeli" tekst u ovim smrtima tražiti metaforu za život u prividu mira. Tako smo nekako i navikli zbog čestog inzistiranja da proživljeno tumačimo isključivo kao književnu fikciju. Koliko su takvi kad je riječ o "Smrtovoj djeci" u krivu i koliko je, nažalost, život dao povoda za ovaj književni tekst?
Ne ulazim u to šta će čitatelji naći u 'Smrtovoj djeci' naprosto zato što nisam po prirodi sklona normativnosti. Nažalost, život jeste bio podloga za ono što je ispričano u 'Smrtovoj djeci'. Provela sam rat u opkoljenom Sarajevu i priličan dio svojih djetinjih dana provela oplakujući svoje drugare i drugarice koji su poginuli. Poslije rata moja je generacija, u neelitnom dijelu grada, gdje sam živjela – a već smo ulazili u pubertet – bila potpuno ophrvana nekom neobičnom samodestruktivnom energijom koju sam pokušala dohvatiti i shvatiti pišući 'Smrtovu djecu'. A onda sam otkrila da ima i logike. Ne može u gradu poginuti skoro dvanaest hiljada ljudi i onda da netko pritisne dugme 'stop' i sve nastavi lijepo i idilično kako je bilo. Kad neko pita je li ono što je napisano bilo stvarno ili je fikcija, to je najteže pitanje. U književnosti, a to zna svako onaj ko je ikada išta iole ozbiljno napisao, sve je stvarnost i sve je fikcija. Prevođenje svijeta i iskustva na jezik je nevjerovatan proces. Prema meni najautentičnija forma umjetnosti.
Znam iz privatnih razgovora koliko vam je bilo važno da napišete "Smrtovu djecu". Da ispišete tu strašnu priču. A koliko je to bilo teško? Koliko je potrebno tijekom pisanja otići u ono potisnuto, jer potiskujemo kako bi se lakše živjelo. Vama linija manjeg otpora očigledno nije svojstvena?
Ja sam veoma rano odlučila biti pisac. Na prvoj godini studija sam napisala prvu verziju 'Smrtove djece' i drugačije se zvala. No nije mi se dopalo. Bilo je mladenački, ishitreno i, mislim, relativno plošno. Onda sam odlučila da neću pisati dok ne sazre i doslovno sam više od deset godina svaki dan, šta god radim, razmišljala o tome što ću pisati, slagala slike, osjećala boje, zvukove i mirise tog naselja, u kojem čak više nisam ni živjela, a gdje se događa radnja romana. Oživljavala sam ga u mašti. To je istodobno bio moj bijeg od banalnosti kojima sam svaki dan, radeći u novinarstvu, bila izložena, a i obećanje samoj sebi. Biću pisac, to je ono za šta sam rođena i jedino u tome nalazim smisao. Neću biti površan pisac koji piše samo da bi redovno objavljivao i bio prisutan u javnosti. Neću pisati dok nešto ne sazrije u meni i neću pisati nešto što će biti diskurs analiza u šinjelu književnosti. Tako da je fizički čin pisanja romana bio kulminacija jednog veoma dugog procesa.
Djelimično sam u početku spomenula odnos polupostojeće kritičarske recepcije "Smrtove djece". I godinu i pol nakon njenog objavljivanja, meni još nije najjasnije zbog čega knjiga među domaćim čitateljstvom nije izazvala reakcije koje sam ja ne samo priželjkivala nego i očekivala. Znam da je nezahvalno govoriti o sebi u kontekstu kvalitete napisanog, ali s obzirom na to da potvrde toga dolaze iz prekograničnih izvora, je li jedna vrsta ignoriranja posljedica toga što bi neki nevidljivi arbitri u BiH jasno odredili tko o čemu i na koji način treba pisati?
Mislim da treba razdvojiti dvije stvari. Književne arbitre i čitateljstvo. Od čitatelja sam imala mnogo, mnogo povratnih informacija, i to veoma lijepih. Od književnih arbitara ništa. Doduše, njihovo i jeste da arbitriraju a ne čitaju. S druge strane, postoje veoma ozbiljni književni autoriteti – s naglaskom na književni – koji su se osvrnuli na knjigu, i to veoma ozbiljno i, kako se to kaže, veoma pozitivno. Znači mi mišljenje ljudi na čijim sam knjigama odrastala. Mišljenje onih koji slabo čitaju, posljedično još slabije pišu, i uz to su dvorski mislioci, stvarno mi nije važno.
Nastavak na sljedećoj stranici...
