Poznato lice s malih ekrana, dugogodišnja vanjskopolitička novinarka HRT-a i TV mreže N1 Ivana Dragičević, odlučila je privremeno promijeniti medij i napisati knjigu u kojoj iznosi iskustva o ljudima i događajima koji predstavljaju dio portreta današnjeg svijeta, te ponuditi svoju viziju ključnih tema koje određuju suvremene globalne procese.

Knjigu sugestivna naslova "Nejednaki", koja uskoro izlazi u izdanju Naklade Ljevak, Dragičević će predstaviti krajem svibnja na Zagreb Book Festivalu, a tim nam je povodom ispričala što ljudi u subsaharskoj Africi misle o Pokretu nesvrstanih, koje bi trebale biti osobine uspješnog poduzetnika i zašto bi Donald Trump mogao imati pozitivan utjecaj na međunarodnu politiku.

Dugi niz godina radiš kao televizijska novinarka baveći se uglavnom vanjskom politikom. Tvoja prva knjiga publicistike, "Nejednaki", pokriva razdoblje od desetak godina i predstavlja osobno svjedočanstvo o događajima i susretima s ljudima koji, kako sama kažeš, "zrcale osjećaj svijeta u kojem živimo". Čini se da si dugo planirala i pripremala ovu knjigu. Što te motiviralo da je napišeš? Je li bio velik izazov promijeniti medij?

Kad sam se počinjala baviti novinarstvom, kao studentica počela sam u pisanim medijima i uvijek sam nekako mislila da ću u životu kao novinar samo pisati. Međutim, splet okolnosti odveo me na televiziju, koja me zaintrigirala i postala primarno sredstvo mog novinarskog izražavanja. Cijelim tim svojim novinarskim putem nešto sam pisala, međutim, forma novinarskog teksta ili eseja puno je drugačija od nečega što se zove knjigom i moram reći da je bio izazov stati pred prazan ekran i shvatiti da idem u eksperiment. Užasno mi je bio zanimljiv taj proces, a što se tiče inspiracije za knjigu, bilo je tisuću situacija koje nisu stale u izvještaje koji traju minutu ili dvije ili čak i u duže reportaže. Uvijek je tu bilo mnoštvo priča "sa strane" koje su davale širi kontekst svijeta i koje su u stvari mene gradile kao novinara i kao osobu. Direktan povod za pisanje bio je moj prošlogodišnji boravak u Americi. Inspirirala me i nagovorila da krenem jedna skupina kolega novinara iz svijeta, koja se u teškom trenutku kad sam se razboljela našla uz mene. Koliko smo god naoko svi različiti, sve nas kao ljude vežu slična pitanja, dvojbe, želje, nade, i taj mali trenutak u vremenu, kad sam dobila novu obitelj koju su činili ljudi iz Malezije, Pakistana, Australije, natjerao me da sjednem i pišem.

Iz svojevrsne priče o svijetu danas - svijetu sukoba, ratova, antagonizama - shvatila sam da bi bih željela mapirati gdje je taj svijet uopće danas i da je bitno da svi i sami sebi postavimo pitanja gdje smo u tom svijetu.

U uvodu napominješ da knjiga nije "znanstvena, ekonomska, psihološka ili politološka analiza" današnjeg svijeta već osobni pogled. Na što si željela upozoriti čitatelje? Što si im željela poručiti?

Nisam željela ni upozoriti, ni poručiti, željela sam mapirati jedan segment vremena u kojem živimo, doba nesigurnosti, velikih pitanja koja stoje otvorena pred svijetom. Svaki pojedinac, svako društvo, globalni poredak pred sobom ima ta pitanja i izazove. Od socijalnih fraktura, odnosa moći koji su dovedeni u pitanje, krize liberalne demokracije, posljedica ratova i sukoba, budućnosti ekonomije, globalnog upravljanja, do pokušaja oblikovanja stavova koji bi izazove adresirali na konstruktivan, a ne destruktivan način, jer sve ima posljedice na svakoga od nas, bez obzira na kojem dijelu svijeta se nalazi. O tome u knjizi govore ljudi sa svih kontinenata, iz različitih perspektiva i konteksta. Nejednakost u različitim sadržajnim smislovima te riječi svuda je oko nas, a na koji način nejednakost današnjeg svijeta sagledati otvorena je tema za raspravu.

Moto jednog od poglavlja je rečenica Viktora Frankla: "Sve više ljudi danas ima osnovna sredstva za život, ali nema smisla u životu". I doista, statistike potvrđuju, unatoč suprotnom dojmu, da se u brojnim zemljama u razvoju siromaštvo smanjuje, zdravstvena njega i obrazovanje sve su dostupniji, životni vijek sve je dulji. Pretilost postaje veći problem od neuhranjenosti. Kako pomiriti te podatke s dojmom da je svijet u sve većoj krizi? Znači li to da kao vrsta moramo naći neki novi smisao?

Vjerojatno. Kad bismo apstrahirali sve strahove, sumnje i dvojbe pred kojima stojimo i kao pojedinci, i kao društva, i kao čovječanstvo, došli bismo među ostalim i do tog pitanja. Koji je smisao perpetuiranja sukoba, korupcije sustava u kojem živimo, generiranja nepravdi. Bi li bilo održivo da svaki globalni akter zanemari suverenistički pristup i preda se kreiranju globalnog dobra u doba u kojem i planet upozorava da je neizdrživo i da smo došli do točke loma? Kako je došlo do toga da smo spremni prihvatiti neprihvatljivo? Posljedično, to pitanje o našem smislu kao smislu ljudskih bića, kao jedno od vječnih pitanja čovječanstva, u današnje doba besmisla ima jako puno smisla. Kada se navode ove statistike, naravno da je sada po mnogim parametrima bolje nego što je bilo, recimo, početkom 20. stoljeća. Međutim, ljudi gledaju zbilju iz svoje perspektive, i sada je to vraćanje sebi u nekoj instanci ponovno iznjedrilo ksenofobiju, nacionalizme, strahove, a nije se otvorio prostor da se taj smisao pokuša naći u nečemu globalno konstruktivnom.

Nakon izbijanja globalne ekonomske krize 2008. godine učestali su prosvjedi protiv elita u mnogim zemljama, te protiv međunarodnih organizacija poput G7, G20, Svjetske banke i MMF-a. Najvidljiviji su bili pokret Occupy te narodni pokreti u Španjolskoj i Grčkoj. Čini se da se prosvjedna energija diljem svijeta u međuvremenu ispuhala. Zašto je tome tako?

Ne znam postoji li prosvjedna energija ili ne i je li se ispuhala, ali postoji želja, ako hoćete i energija za promjenom, ispravljanjem nepravdi. To je prirodna reakcija. Teme s ulica u globalnom kontekstu, postale su i teme kojima se bave globalni forumi, ne bi li "ispravili" krivi kurs globalizacije koji je doveo do stvaranja velikog bazena onih za koje globalizacija nije profunkcionirala. Od prosvjeda koje spominješ oni koji su se događali u lokalnim kontekstima, poput Grčke, doveli su čak i do promjene vlasti putem izbora, no u konačnici, širi, globalni kontekst, nastavio je na istim osnovama, koje pogotovo Zapad grčevito brani, a možda bi ih mogao pogledati iz totalno drugačije, inovativne ili izmještene perspektive.

Pobjeda Donalda Trumpa rezultat je demokratskog izbornog procesa u SAD-u, no ona je dovedena u pitanje zbog navodne umiješanosti ruskih internetskih trolova, odnosno moralno upitnog angažmana tvrtki poput Cambridge Analytice. Je li Trumpova pobjeda iznimka ili se možda nalazimo na povijesnoj prekretnici? Je li došao kraj tradicionalnoj politici?

Nastavak na sljedećoj stranici...

To je tema o kojoj mnogi pričaju u zapadnom krugu. Ne znam, možda jest, možda nije. No jasno je da u liberalnim demokracijama nešto škripi. Francuski predsjednik Macron u nedavnom govoru pred američkim Kongresom rekao je da svijet do danas ne zna za bolji poredak, te da ga Zapad mora braniti među ostalim i zbog jednog od ključnih fundamenata na kojima počiva, a to je zaštita ljudskih prava. Virtualna kakofonija umreženog svijeta i alternativnih realnosti u zatvorenim oblacima otela se iz tog poretka na neki način. Zuckerbergovo svjedočenje pokazalo je frakture mogućnosti demokratskog nadzora i pravne regulacije nečega što nad društvenim procesima ima veliki utjecaj, pogotovo jer to nije slobodan, već se pokazalo, vrlo usmjeren i nadziran prostor u kojem je mogućnost manipulacija ogromna. Već neko vrijeme vidimo krizu tih tradicionalnih opcija, pogotovo u Europi, gdje se dogodio poraz te osnovne europske ideje socijalne države i jednakosti. Veliki ekonomist Robert Skidelsky rekao mi je u razgovoru za knjigu da liberalni poredak, koji se grčevito želi održati, napada Trumpa kao neku aberaciju povijesti, a u stvari bi u njemu trebao vidjeti mogućnost da sam sebe redefinira i posloži prema nekim novim okolnostima. Jer i ta globalizacija koja je proizašla iz takve vrste poretka pokazala je u konačnici da ne funkcionira za sve jednako, da neki opet imaju, a drugi nemaju.

Znači li to da je Trump na neki način šansa za svijet?

Šansa u smislu neke vrste poziva na buđenje. U smislu da nakon šoka koji je izazvala njegova pojava idemo vidjeti što ćemo. Možemo se ne slagati s tisuću stvari u vezi s Trumpom, ali ako ispadne da je on riješio korejsko pitanje, stvari se trebaju početi stavljati u neki drugi kontekst. Ne bih se usudila davati ultimativne ocjene upravo zbog tog ubrzanja u kojem živimo. Došli smo u doba kada je zaista rizik prognozirati što će se dogoditi sutra.

Jedna od tvojih "priča o današnjem svijetu" je i priča o britanskom referendumu o izlasku iz EU. Brojni britanski intelektualci svjedočili su kasnije da su išli na glasovanje potpuno mirni i uvjereni da će Britanci odbaciti Brexit, kao što su to, uostalom, predviđale i ankete. No uslijedio je šok. Koji je, prema tvojemu mišljenju, bio glavni razlog za odluku većine Britanaca da napuste Uniju?

Strah i predrasude s kojima se u javnom prostoru manipuliralo i zanemarilo činjenice. Ljudima većinom upravljaju emocije, a u vremenu u kojem živimo, dobu populizma kako ga nazivaju, to je opasnost koja može imati veće posljedice od jednog Brexita. Svi mi živimo u svojim balonima i pričamo većinom s ljudima koji misle kao i mi, i nismo nalazili previše racionalnih argumenata zašto bi sad Britanija izlazila ako se to može unutar EU-a posložiti na neki način. Međutim, činjenica je da je svaka osoba koja je glasala za Brexit, a s kojom sam pričala dan prije referenduma, rekla istu stvar: "Nećemo te strance". Ako ih na to pitate kako je moguće da vam netko tko je jučer došao recimo iz Sirije uzme posao, nitko ne zna odgovoriti na to pitanje. Kao da je nastupilo neko doba iracionalnosti.

Glavni junaci tvoje knjige su obični ljudi, no u knjizi spominješ susrete i razgovore s brojnim poznatim intelektualcima, političarima i poslovnim ljudima. Tko te se od njih najviše dojmio?

Svatko na neki svoj način, ali jedan od onih čijim sam se riječima često vraćala bio je Nicolas Hayek, čovjek koji je švicarsku industriju satova digao iz pepela i koji je izmislio Swatch i automobil Smart. Obzirom da knjiga govori o tih posljednjih deset godina od početka financijske krize, gdje su i bankari i ljudi koji barataju kapitalom postali crvenom krpom za obične ljude, Hayekov primjer pokazuje, da ako je biznis već dio tog svijeta u kojem živimo, on mora biti socijalno odgovoran, vratiti novac u zajednicu, ne izbjegavati plaćanje poreza, što je razotkrilo korumpiranost sustava kroz Panama ili Paradise Paperse. Kad je početkom osamdesetih zbog jeftinih japanskih satova švicarska urarska industrija bila na rubu propasti, Hayek je bio spreman na rizik, osmislio svoj model, spasio tisuće radnih mjesta. Vjerojatno ništa nije savršeno u ovom svijetu, ali ako me pitaš tko me impresionirao kao osoba, onda je to Hayek. Izgovorio je rečenicu koju pamtim: "Ja sam poduzetnik, a poduzetnik je umjetnik" - dakle poduzetnik mora biti netko tko stvara neku dodanu vrijednost, koji mora biti tu za radnike, koji mora nešto vratiti i društvu.

Tijekom novinarske karijere pratila si brojne svjetske krize i osobno putovala na mnoga mjesta u kojima sigurnost nije bila baš sasvim zajamčena. Neke od tih lokacija spominješ i u knjizi. Možeš li izdvojiti neku najdramatičniju situaciju u kojoj si se našla?

Najstrašnije i najopasnije su mi bile situacije kada netko od velikih svjetskih 'faca' sjedi ispred tebe i otvoreno ti laže, jer znaš kakve to ima posljedice. U supsaharskoj Africi jako je zanimljiv odnos prema "bijelom čovjeku". U puno situacija osjetiš se loše, osjetiš se krivim zbog kolonijalnih strahota, bijede. A onda se događa zanimljiv trenutak kada se deklariraš, kada kažeš odakle si. Svakome kome spomeneš bivšu državu ili Nesvrstane, gleda te kroz drugu prizmu, kao brata ili sebi jednakog, za razliku od Francuza ili Engleza. Od tih ljudi puno sam naučila.

Na ZBF-u ćeš sudjelovati na panelu 'Fake News – mediji u doba alternativnih činjenica'. EU je nedavno najavio da će izvršiti pritisak na Facebook i Google kako bi se odlučnije borili protiv širenja lažnih vijesti na internetu. No nije li pravi problem u tome što javnost više ne vjeruje tradicionalnim izvorima informacija, poput političara ili medija?

Lažne vijesti su uvijek nešto što se plasira s nekom krajnjom namjerom. I bez Facebooka i Twittera povijesni procesi su se determinirali na 'fake newsu', od robovlasništva do holokausta. Međutim, ono što se sada događa u tradicionalnoj medijskoj industriji - pogledamo li Washington Post, New York Times - jest da se svi ponovno vraćaju ozbiljnom istraživačkom novinarstvu, provjeri činjenica, bez obzira kroz koju se platformu informacije plasirale. Moramo se boriti za kredibilnu i točnu informaciju. Kada se oko priče o ratu u Siriji, koji je sve samo ne jednostavan, stvori prostor gdje je sve moguće relativizirati, a zaboravi se na ljude i na žrtve, onda to mene kao osobu koja se odlučila za ovaj posao užasno straši, jer kao da stižemo u prostor i vrijeme gdje je sve moguće i gdje će se moći dovesti u pitanje i to je li krv crvene boje.