Bio je razbojnički Tito. Danju ugledni građanin Vinkovaca, noću bi se transformirao u hajduka koji je činio zlodjela kakva ovi prostori nisu vidjeli. Krvavi ubojica je bio zavodnik i zvijezda. Žene su mu slale oduševljena ljubavna pisma te donosile torte i kolače u zatvor, u koji je dospio nakon višegodišnjeg terora po Slavoniji. Šminker koji je živio u peterosobnom stanu čak je i od svojega vješanja napravio reality show.

Odjeven kao za svadbu, s kravatom, lakiranim cipelama i gamašnama, ispod vješala je pred 3000 ljudi izgovorio čuveni oproštaj: "Moj naklon, gospodine krvniče. Narode, Čaruga putuje!". Namignuo je potom nekoj ljepotici u publici i otputovao u vječnost.

Povijesni mit Misterij prosinačkog masakra na glavnom trgu u Zagrebu

Iza Čaruge i Kola gorskih tića ostali su deseci najtežih kaznenih djela te legenda o harambaši koji pljačka bogate, a daje siromašnima, piše na omotu knjige Borisa Rašete "Čaruga, legenda o Robinu Hoodu". U njoj je ispisana najveća kriminalna storija ovoga podneblja.

Njegovoj je bandi dokazano 28 teških zlodjela, među kojima 12 ubojstava - a velik dio ostao je neotkriven. Četiri godine on i Kolo harali su regijom, zbog čega su vlasti zavele i izvanredno stanje, ali ih nitko nije izdao. U vrijeme dok je sva žandarmerija države tragala za njim imajući bianco dozvolu da ga ubiju čim ga vide - za što bi dobili golemu nagradu - odlazio je na liječenja u Zagreb i Osijek, provodeći zime na moru.


Za suđenje Čarugi, Pavlu Prpiću i razbojnicima iz Kola gorskih tića, sve ulaznice, njih oko 300, redovito bi planule u trenutku. Naklade Hrvatskoga lista na tekstovima o Čarugi - za kojega je bila rezervirana četvrta stranica lista - letjele su u nebo. Urednik ovih novina, Franjo Babić, o Čarugi će pred rat objaviti čak 167 knjižica, pa je Čaruga središnji lik najvećeg, ili jednog od najvećih biografskih romana hrvatske literature. Od honorara, Babić je kupio kuću.

Prve knjige, romani, drame i epske pjesme o slavnome razbojniku počele su izlaziti još dok je harambaša bio živ. Njegov kratki (27 godina) život bio je sazdan od nevjerojatnih avantura i nečuvene drskosti. U zadnjem razbojstvu Čaruga je napao, ni manje ni više nego imanje grofa Eltza, što je opširno elaborirano u knjizi. Ubijao je bez milosti.


"O poboljšanju jednog Čaruge i njegovih najkrvavijih drugova", rekao je tužitelj na procesu, "naravno ne može biti govora. Tu je najradikalnije sredstvo jedino na mjestu a to je ono, koje za uvijek sprečava i onemogućuje opetovanje, dakle kazna smrti na vješalima."

Čaruga je stalno živio na rubu. Iz daleke Bukovine, gdje je poslan kao domobran, pobjegao je kao 18-godišnji dezerter, besprijekorno krivotvorivši sve dokumente i zaobišavši sve prepreke da bi vrlo brzo u rodnom selu sudjelovao u ubojstvu kneza, zbog čega je završio u zatvoru u Mitrovici. I odatle je brzo pobjegao, da bi se pridružio "Crvenom" Boži Matijeviću, kojemu uskoro piše statut i zakone.


Odlikovani heroj Neustrašivi Hrvat preživio Veliki rat, ubijen zbog žena

"Ustrojavamo društvo Kolo gorskih tića radi osvete buržoasko kapitalističkoj partiji, te radi zuluma njihovih slugu – drske žandarmerije, koja ne priznajući zakone vrši najgori teror nad narodnim masama, kao u doba turskog gospodstva, te radi bijednog stanja u koje je dopala država Srba, Hrvata i Slovenaca pod svojim vođama. Društvo uzima za dužnost trgati lance ropstva, u koje nas je nesloga, nehaj i podmitljivost sadašnjih vođa zatvorila, te postaviti protuteror teroru državnom, stvarajući tako temelj sovjetske vlasti", piše u programu bande, dokumentu jedinstvenom i u svjetskim relacijama.

No dok je Crveni Božo bio komunist, Čaruga je o životu imao drugačije zamisli. Kratko prije vješanja, reći će svom tamničaru sljedeće riječi:


"I onda kad sam bio najjadnija sirotinja, nisam se mirio s time da ću ga provesti u ništavilu, samo s jednim tankim obrokom dnevno ili nijednim i pritom biti sretan što, napušten od svih, neću krepati na ulici od gladi kao šugavi pas! Od malena sam znao da siromašni pobjeđuju bogate samo u bajkama za odrasle. Stoga se sve što sam zamislio moralo dogoditi istoga trenutka. Za me strpljenje nije bilo vrlina, nego mana. Želio sam ugrabiti novac, odmah i brzo. Ali sve što sam uzeo od života platio sam, dapače i preplatio…"


Nakon pogibije Crvenoga Bože, Čaruga preuzima bandu i počinje krvavu turneju koju Slavonija do danas nije zaboravila. Desetljećima je njegovo ime služilo kao sinonim za razbojnika velikog stila a kako je često mijenjao ljubavnice - njih dvadesetak, koje je raskošno darivao - zarazio se sifilisom, koji je u ono vrijeme bio neizlječiv.

"Pisca Predraga Milojevića, koji je radio priče s Hitlerom i Churchillom, pitao sam s kim mu je bilo najzanimljivije, a on mi je rekao s Jovom Čarugom", kazao je poznati srpski novinar Milomir Marić skoro stoljeće nakon egzekucije.

"To je bio hajduk s kojim je on razgovarao u ćeliji večer uoči vješanja dok se Jovo brijao jer je htio zgodan otići na onaj svijet."

Njegov tamničar uočio je kako je prije izricanja presude cijelu noć glancao i do visokog sjaja doveo čak i osam kilograma teške lance u koje je bio okovan sve do zadnjeg dana života. Kao razbojnik pisao je duga pisma žandarima, hvalio se kako pljačka samo silnike, nikad poštene ljude, i kako uvijek pomaže sirotinju. Posjedovao je tajanstvenu karizmu i magnetski djelovao na publiku. No premda je počinio jezive zločine, javnost je bila slaba na njega i vrlo podijeljena u ocjeni njegova "rada".

Zagrebački novinar pod pseudonimom Škorpijon, primjerice, piše kako je Čaruga "politički opredijeljen kao demokrata, jer se kretao redovno u društvu demokrata".

"Njegov je popularitet", primijetio je Škorpijon, "veći od recimo ikojega beogradskoga ministra – a bez slavoluka i parade došao je u Osijek taj velik čovjek".

Iza tog se pseudonima, kako su kasnije otkrili povjesničari književnosti, krila Marija Jurić Zagorka. Stanoviti "Informator" pak piše "da se anali naše, a dobrim dijelom i svjetske kriminologije već odavna ne sjećaju tako krvoločne bande i nečovječnih svirepstava..."

Führerove uspomene Hitler je u Prvom svjetskom ratu trebao umrijeti - spasio ga je Britanac

I danas, u vrijeme masmedija i interneta, teško je pojmiti senzaciju koju je izazivao ovaj desperados dječjeg lica koji je pažljivo čitao policijske udžbenike kako bi bio taktički nadmoćan žandarima. Jedan jatak tvrdi da ga je Čaruga naučio pisati limunovim sokom kako bi pismo bilo nevidljivo. Drugi se kune da je na njegovu licu vidio naslage pudera. Od jednog je gvardijana u kiosku ekshibicionistički zatražio blagoslov.

Kad je uhićen, Vinkovčani su bili zaprepašteni: zar je baš on, simpatični mladić koji se igra s djecom, jede perece i pije smo malinov sok, nikad alkohol, zar je to surovi Čaruga?

"Na optuženičkoj klupi Sudbenog stola u Osijeku", napisao je Milojević u knjizi objavljenoj pola stoljeća nakon vješanja Čaruge i Pavla Prpića Velikog, "sjedio je pristojan, ljepuškast mladić, s brižljivo potkresanim brčićima, zalizanom kosom, u čistom plavom odijelu, s kožnim rukavicama u desnoj ruci, a na nogama je imao crne lakirane cipele koje su blistale od čistoće: pravi kicoš! To je bilo drugo lice Jove Čaruge. Jer njegove ljubavne avanture za vrijeme hajdukovanja zanimale su sud i javnost ništa manje od njegovih razbojništava. Imao je bezbroj ljubavnica. Tako je i uhvaćen kod jedne od njih. Odala ga je iz ljubomore. Žene su se tiskale na maloj galeriji u sudskoj dvorani, a on je stalno koketirao s njima. A umio je da osvaja i muškarce. Raspolagao je čitavom mrežom jataka. Mnogi su se jadali pred sudom: služili su Čarugi a da ni sami nisu znali ni kako ni zašto, ali nisu mogli drukčije. Osim njega, na smrt su osuđena još tri razbojnika iz njegove bande. Dvojica su pomilovana: jesu pljačkali, jesu ubijali, ali i sud je stekao utisak da su bili slijepo oruđe u Čaruginim rukama…"


"Kolika je", nastavlja "bila njegova moć zavođenja i kad su pitanju sasvim pristojni i ugledni ljudi, naročito pokazuje ova zanimljiva epizoda sa suđenja. On je izvjesno vrijeme živio ilegalno u Vinkovcima pod lažnim imenom. Predstavljao se kao vojni liferant Nikola Drezgić i ponašao se sasvim slobodno. Odlazio je redovno igrati domine u gradskoj kavani u kojoj je imao i svoj stalni stol, 'štamtiš'. Za tim stolom sjedili su također liječnik dr. Pihel, penzionirani potpukovnik Bumarašević, a ponekad i komesar osječke policije Delić. Mjesto za štamtišom liferanta Drezgića bivalo je povremeno prazno: razumljivo, obavljao je liferacije za vojsku. U stvari, to su bili dani i noći kad se vojni liferant pretvarao u harambašu i sa svojim razbojnicima i jatacima pljačkao. Na sudu su ova trojica – Pihel, Bumarašević i Delić, kao svjedoci ostavljali koliko žalostan toliko i komičan utisak. S Čarugom su razgovarali o Čaruginim razbojničkim podvizima o kojima se pričalo i pisalo u novinama i ne sluteći da s tim Čarugom sjede za istim stolom. Kako se moglo dogoditi da budu tako nasamareni – to nisu umjeli objasniti. Samo su širili ruke posramljeni, očajni, a publika se grohotom smijala; slatko se smijao i Čaruga."


Čarugine krvave akcije, međutim, nisu bile nimalo smiješne. Evo opisa jednog od Čaruginih razbojstava. Dana 31. listopada 1920. u Rakitovcu (selo Poreč), u društvu s Radom Stojakovićem, Đurom Radivojevićem, Đurom Miloševićem i Josipom Tankosićem, Čaruga upada u kuću bogatog trgovca konjima Steve Šajna. Šajnovima su opljačkali 32 tisuće dinara, što je bio golem iznos. Tijekom pljačke priredili su cijeli vatromet, ispalivši na kuću 'jedno 10 oštrih hitaca'.

Francuska povijest Objavili njezin seks skandal u novinama, pa je ubila urednika

Od Šajna su najprije zatražili novac, a potom počeli zlostavljati njega i ženu. Kad je Ivan Šajn, Stevin sin, ocu pritekao u pomoć, Josip Tankosić opalio je iz neposredne blizine hitac u lijevu stranu dječakova trbuha. Mladiću su ispala crijeva nakon čega je u mukama umro. (...) Čaruga je od Šajnovih tražio "devet kila zlata", pri čemu se služio jezivim nasiljem: bacio je Šajna na pod, i batinao ga tako da je Šajna, kako je rekao, "obuzelo 99 groznica".

Siroti Rom na sudu je rekao kako je od batina odskakivao "meter iznad zemlje".
 U publici koja je, nakon završetka procesa, došla na vješanje bila je i gomila malih Roma, koja je Stanisavljeviću pjevušila čudan rekvijem. Bili su to Šajnovi, čije je pleme zavio u crno u jednom od najbrutalnijih pohoda svoje zločinačke karijere.

"Čar, čar, sav si krvav, Čaruga! An pan, čarapan, čara u pe, guze te u dupe, iza šupe! Čaruga, oj, Čaruga, bem ti oca na konopca, bemti majku na svirajku, bem ti ženu na mom terenu, bem ti seku u apoteku, bem ti brata iza vrata…", pjevali su.


"Čaruga hini", napisao je u dnevniku čuvar Čarugine zatvorske ćelije, osječki tamničar Ante Šarić, čije je lucidno pisane dnevničke zapise pronašao i objavio Pero Zlatar "da ih ne čuje, no kako sam korak do njega, zamjećujem da ga je ostrašćena ritmična povika Cigančića pogodila usred živca. Bolnije ga se dojmila nego što je to pokazao jer su mu se grudi nadimale od ljutnje."

Mali su Romi tjerali dalje, uživajući vidjeti krvnika na mukama, dok je njihova pjesma zabavljala publiku: "…bemti didu u Šidu, bemti babu na tarabu, bemti ćeru na banderu, bemti strica u kolica, bemti strinu u kinu, bemti šocu u kocu, bemti uju na struju, bemti ujnu u kujnu, bemti tetu na parketu, bemti zeta kod klozeta, bem ti svastiku kad radi gimnastiku."


A onda su odjednom utihnuli. 


"Mali bukači naglo su", piše Šarić, "prestali s pjevanjem, listajući po Čaruginu obiteljskome stablu. Presjekao ih je žandar, među njih ga je poslao uzrujani upravitelj zatvora g. Drakulić."


U njegovim zadnjim trenucima najvećeg hajduka svih vremena ismijava skupina malih Roma, a on im ne može ništa. Kakvo poniženje! 
Ipak, skupio je snagu i zatajio osjećaje. U tome je uvijek bio majstor. U jednom od pljačkaških pohoda Čaruga je orobio najbogatije slavonske Rome, obitelj Steve Šajna, a član njegove bande pritom je ubio njegova sina. Mali Romi nisu zaboravili zlo, pa su u žalobnoj rugalici dali oduška radosti.

"Nastradali Šajnovi, koji su bili ključni svjedoci na suđenju Čarugi, Prpiću Velikome i ostalim tićima, dostojanstveno stoje odjeveni u crno" zapisuje Šarić u svoj dnevnik.

Narod pamti Strahote Prvog svjetskog rata i danas žive u bećarcu

"Njihovi ugašeni pogledi traže Čarugine oči da se upiju u njih. I kao da ga kane pitati: 'Pamtiš li nas, Čarugo? To smo mi, Šajnovi, kojima si, nakon što si nas zvjerski prebio u našim kućama, oteo i zadnji marijaš, a s novcem i sve što je bilo vrijedno. Ali to što si nas ogolio, ništavno je prema onome kad nam je ruka zlotvora, kojemu si ti bio poglavar, u dvorištu, nama naočigled, ustrijelila našega sina i nećaka Ivana, koji je još bio dječak. Doživotno si nas ucvilio i zavio u crno! Zašto, Čarugo? Pa i da te jutros tisuću puta objese, bila bi to premala kazna! Vječno se kuhao u paklu, da Bog da!'."