Prvu državu južnoslavenskih naroda najvatrenije su zagovarali hrvatski intelektualci, katolički svećenici i omladinci. Jedan od poznatijih članova Središnjeg odbora NV-a SHS-a, gorljivi pristaša južnoslavenskog ujedinjenja, liječnik po zanimanju te kasniji okorjeli režimlija, dr. Mato Drinković (1868-1931), Hrvat iz Jelse na Hvaru, na onoj poznatoj noćnoj sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, 24. studenog 1918., govori: "Jugoslavenske zemlje bivše Austro-ugarske monarhije posve su koordinirane u pregovorima sa kraljevinom Srbijom i kraljevinom Crnom Gorom.
Autonomija Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ne samo da nije uništena, nego je kudikamo proširena. Mi ne osnivamo ni Velike Srbije ni Velike Hrvatske ni Velike Slovenije, nego veliku, jaku i moćnu Jugoslavensku Državu. Moramo ipak konačno priznati, da je Srpska kraljevina izišla u ovome ratu pobjednicom, a mi da smo pobijeđeni. Razum i poštenje nalaže od svakoga patriota, da u ovim velikim momentima istupi za narodno državno jedinstvo.".
Prije te sjednice, dakle u međuvlašću između raspada monarhije i odluke Narodnog vijeća SHS da se ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom, zeleni kader - grupe dezertera koje su tijekom rata otišle u šumu i ondje kreirale svoje hajdučke zakone - pokreću lavinu nemira, kaosa, pljački, ubojstava, nasilja... Svoje oružane snage ima i Narodno vijeće (Narodnu stražu), ali to su posve nespremne postrojbe, pa će mnogi zazivati pomoć srbijanskih snaga! U Hrvatskom državnom arhivu, u građi iz tih dana, ističe se svežanj brzojava i depeša iz mjesnih odbora Narodnog vijeća širom zemlje.
Narod je nepogrešivim socijalnim instinktom spoznao da je došlo njegovo vrijeme. Voditelji mjesnih odbora Narodnog vijeća od Slavonije i Srijema, preko Istre i Dalmacije, do Bosne, koji se u malo toga razlikuju od državnih dužnosnika austrougarskog režima, prestrašeni, ustravljeni pred masama pobunjenika, alarmantno vape za oružanom pomoći iz Zagreba.Iz Osijeka javljaju: "Prekjuče su bile u gradu velike bune i užasni dani. Masa je dobila oružje i počela pljačkati. Uzbuđeni seljaci iz okolišnih sela navalili na grad i vlastelinstvo u okolici. Mrtvih tri i mnogo ranjenih. Jučer javljeno, da velike mase naroda idu prema Osijeku.
U susret se poslalo vojničtvo na automobilima s mašinskim puškama. Pet ubijeno, mnogo ranjeno.".
Daruvar poručuje: "Predstojnik traži žurno 600 momaka i dvije mašinske puške, jer je čitavi kraj ugrožen od zelenoga kadera.".
Iz Sl. Broda vapaj: "U Brodu i okolici zavladala najstrašnija anarhija. Molimo za osiguranje života oklopljeni vlak s 500 momaka.".
Iz kotara Dugo Selo javljaju i o mjerama za suzbijanje pobune: "Umoljava se bezuvjetno odrediti i čim prije proglašenje prijekog suda za civile i vojnike, te provedbe exekucije na licu mjesta. Samo na takav način moći će se uspostaviti red. Sada već ugroženi ne samo trgovci nego uopće kaputaši i svi bolji posjednici. Moli se bezuvjetno izaslanje dviju satnija pješaka te povjerenstvo za provedbu exekucije prijekog suda. Dosada ugrožene sve općine ovog kotara.".
Josip grof Bombelles, vlastelin u Opeki kraj Varaždina, telefonira: "U njegovom kraju se pljačkaški pokret razmahao u tolikoj mjeri, da će u najkraće vrijeme i sve njegove znatne zalihe propasti, ne pošalje li se odmah energična pomoć. Oko 20 oboružanih deserteura predvodi pučanstvo. Ovaj čas razvažaju izrađenu šumsku robu na njekih trideset podvoza. Jedan je lugar teško, jedan laglje ranjen. U Maruševcu zaposjela je rulja pljačkaša park. Svaki se čas imade očekivati navala na dvorac i majure. Ruse (zarobljenici – op. N. M.), koji su dosele bili na posjedu, rastjerao je puk pod prijetnjom da će ih poubijati, ne uklone li se sa imanja.".
Požega traži: "Isporučiti valja Narodnom vijeću molbu, da bi čim prije došlo nešto Srbijanaca, da učine red. Glede vojničke pomoći, stvar je vrlo prešna, i moli se najhitnija pomoć, jer se svatko boji za glavu... Da se što prije izašalju vojnici, bilo naši bilo srbijanski, da zaštite red.".
No nakon nekog vremena slijedi preokret i kaos jenjava. U Požegi su napokon odahnuli: "Jučer prije podne ušla je jedna eskadrona srbijanske konjice u Požegu. Bili su oduševljeno dočekani. Požega izvjesila barjake i svečano raspoloženje. Očekujemo daljnje dijelove vojske. Jučer je zastupstvo gradsko imalo svečanu sjednicu, u kojoj je votirano Narodnom vijeću 200.000 kruna. Trgovi i ulice nekoje su prekrštene.
Tako bivši trg Franje Josipa u Vilsonov trg, bivša Njemačka u Trumbićevu ulicu, Sudačka u Korošecovu ulicu. Iz kotara novogradiškog, novskog i brodskog nema nepovoljnih vijesti. Samo u požeškom, pakračkom i daruvarskom kotaru pojedina vlastelinstva seljaci pljačkaju.
Sutradan se iz Požege dodaje ova obavijest: "Jučer je stigao ovamo jedan bataljun srpske vojske pod vodstvom majora Tasića. Svečano je dočekan. Pred slavolukom pozdravljena je srpska vojska po požeškom velikom županu (Beloševiću) i gradonačelniku dr. Kürschneru. Vladalo je veliko oduševljenje. Pošlo se je najprije na blagodarenje u mjesnu pravoslavnu crkvu, a onda na Te Deum u katoličku crkvu. U Požegi vlada sada mir. U okolici se još pljačka. Seljaci rasprodavaju stoku, sjeku šume, razvlače žito. Puške su zakopane. Trebat će mnogo truda, dok se narod privede k sebi. Mora se konstatirati žalosna činjenica, da seljaci ne će da pristupaju obrađivanju polja, jer govore 'za sebe imamo dosta a gospoda neka pomru'. Danas je došao u Požegu potpukovnik Zagorčić, te je preuzeo komandu u mjestu. Stigla je i jedna topnička baterija. Svi su srpski vojnici nastanjeni u ovdašnjoj vojarni, koja je bila dosta oštećena, ali je sada uređena za upotrebu. Razoružavanje se obavlja. Bilo bi neophodno potrebito, da srpska vojska ostane i nadalje u Požegi jer oružništvo zatajuje. (Tako je onomad 15 oružnika iz okolice požeške jednostavno pobjeglo). Pučanstvo je vrlo zadovoljno sa vojskom.".
Razvidno je iz ovih šturih informacija "da je najviše nemira izazvanih zelenim kaderom bilo prvih 15-20 dana nakon 'prevrata' (29. X. 1918.) i da njihova krivulja, zatim, brzo pada. Taj 'decrescendo' stoji, bez sumnje, u uzročnoj vezi s napredovanjem srpske vojske kao i oružanih snaga Antante".
Povjesničari nisu složni o karakteru opisanih nemira iz 1918. godine. Jedni smatraju da su pretežiti motivi pobune dezertera i siromašnih seljaka pljačka i osveta, dok drugi smatraju da su, pored i ovakvih grabežnih pojava, pretežiti poticaj pobunama odjeci zbivanja u Rusiji, socijalni i ideološki motivi upereni protiv eksploatacije dotadašnjih moćnika: vlastele, klera, bilježnika, bankara, visokih činovnika i pripadnika austrougarske vojske.
No vrhunac tih događaja odigrao se 5. prosinca 1918. u Zagrebu, u historiografiji poznat kao Prosinačke žrtve. U zapisniku s večernje sjednice 5. XII. 1918. Središnjeg odbora NV-a stoji štura informacija: "Dr. Angjelinović referiše o vojničkim nemirima u gradu proizvedenim od odjela 53. i 25. pukovnije. Njegov izvještaj prima se do znanja, te mu se sa potpunim povjerenjem odobravaju sve poduzete mjere.".
O čemu se radi: "U Zagrebu je 5. XII. 1918. na tadašnjem Jelačićevu trgu došlo do krvavog sukoba između jednog dijela vojnika zagrebačkog garnizona (53. i 25. puka) i odjela Narodne straže. Došlo je do puškaranja: 18 mrtvih i 17 ranjenih (prema obavještenjima Srpske vojne misije).".
Nastavak na sljedećoj stranici...
