Intrigantna politička mini serija redatelja i scenarista Lukasa Nole "Čuvar dvorca" s Ivom Gregurevićem, Vinkom Kraljevićem i Goranom Bogdanom doživjela je tri velika priznanja: prošlog mjeseca prodana je švedskoj televiziji i prestižnom britanskom Channelu 4 što znači da će na zahtjev biti dostupna i američkim gledateljima, a početkom svibnja dobila je i Grand Prix na Festivalu TV serija Serial Killer u Brnu u Češkoj, gdje je ta priča o radu UDBA-e te o političkim spletkama i obračunima u osamdesetima doslovno pomela konkurenciju.

Lukas Nola je poznat kao filmski estet koji snima priče s društvenog dna i teži art filmu. Ta kombinacija zapravo ne iznenađuje jer je završio Školu primijenjene umjetnosti, a prije filmske i TV režije studirao je i na likovnoj akademiji te je još tijekom studija radio kao asistent scenografa i scenograf. S druge strane, zanima ga funkcioniranje pojedinca u nenormalnim društvenim uvjetima pa zbog toga niže mračne teme, od rata pa do obiteljskog nasilja. Taj spoj estetiziranosti i neveselih tema nije uvijek nailazio na potporu gledatelja.

Samo vedro 'Kad bi nam dolazio Krleža, nas djecu bi zatvarali u sobu'

Počeo je kao asistent redatelja i redatelj dokumentarnih filmova te glazbenih i promidžbenih spotova, a kao redatelj i scenarist debitirao je 1993. godine dječjom TV dramom "Šuma Striborova". Široj javnosti postao je poznat po svojem prvom studentskom srednjometražnom filmu "Dok nitko ne gleda". Za scenarij filma "Svaki put kad se rastajemo", o ocu vojniku koji nakon što mu je žena ubijena dolazi s kćeri iz Slavonije u Zagreb, dobio je Zlatnu Arenu što ga je promoviralo u jednog od najperspektivnijih redatelja iz generacije stasale u devedesetima.

Uslijedio je krimić "Rusko meso" o svijetu prostitucije i narkomafije, a zatim je snimio ratni art film "Nebo, sateliti" o čovjeku bez identiteta i sjećanja u kojemu se miješaju mitologija, vjera i fantastika. Film je nagrađen s četiri Zlatne Arene, između ostalih i za režiju, a dobio je i nagradu Oktavijan na Danima hrvatskog filma.

Posebnu Zlatnu Arenu za režiju dobio je i za film "Sami", dok je za svoj posljednji projekt "Šuti" iz 2012. godine, utemeljen na istinitoj priči o stravičnom obiteljskom nasilju, osvojio čak šest Zlatnih arena i ponovno Oktavijana. Snimio je i seriju "Operacija Kajman" u kojoj je parodirao borbu protiv korupcije i film "Pravo čudo", u kojemu je njegova supruga, glumica Barbara Nola, odigrala glavnu ulogu.

Hoće li distribucija serije 'Čuvar dvorca' u Švedskoj i Engleskoj te nagrada na festivalu u Brnu znatno utjecati na vas i vašu karijeru?

Danski redatelj Gabriel Axel je za film 'Babettina gozba' u sedamdesetoj godini dobio Oscara pa kako je meni tek 54 tješim se da se svašta još može dogoditi, ali svakako je lijepo znati da će u zemljama s takvom televizijskom tradicijom, kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo i Švedska, igrati moja serija. Prije svega, ovo je dobro za HRT, koji je očito prepoznao trenutak, rekao bih – svojevrsnu televizijsku revoluciju u produkciji različitih serija kojoj svjedočimo. Nikad nije bilo ovoliko puno i ovako kvalitetnih TV filmova i serija kao danas, i to ne samo američkih i britanskih, na što smo navikli, nego i iz ostalih europskih zemalja. Ovo je pravi tajming da se HTV kao javna televizija, uz brojne kvalitetne domaće producentske kuće, pozicionira u tom društvu. 'Novine' i 'Čuvar dvorca' su dokaz da to čine i da taj trend samo sada treba nastaviti.

Može se reći da ste se s 'Čuvarom dvorca' uklopili u aktualni europski trend političkih TV trilera. Što mislite hoće li gledateljima u Švedskoj i Velikoj Britaniji biti razumljiva tema o djelovanju tajne službe u bivšoj Jugoslaviji?

Mi imamo nešto što oni nemaju, a to je period komunizma i period tranzicije te su očito te teme zanimljive i nove njihovim gledateljima jer ih inače ne bi kupili. Mislim da mi to nismo dovoljno osvijestili i da je ovo na neki način mig u kojem bismo pravcu trebali nastaviti. Nagledali smo se CIA-e i MI5, ali UDBA zaista ima 'nešto naše' i egzotično te mislim da je baš zato zanimljiva strancima. Istina je, jako je teško i puno skuplje producirati nešto što se ne događa sad, ali sam uvjeren da se isplati jer je ova naša turbulentna prošlost inspirativan i, nažalost, jako bogat filmski materijal, da se tako izrazim.

Godinama ste radili na scenariju za tu seriju. Koliko ste se oslanjali na stvarne likove i događaje? Naime, neki su u seriji vidjeli slučaj Đureković... Koja je bila osnovna ideja, što ste htjeli prikazati?

Sigurno da ima sličnosti ali nije mi bila namjera rekonstruirati taj događaj, nego me je intrigirao obavještajni ustroj koji je čak i među razvikanim službama, poput istočnonjemačkog Stasija ili KGB-a, bio vrlo 'uspješan' po njihovim kriterijima, a koji se u jednom trenutku zbog raspada komunističkog sistema i sam počeo urušavati. 'Čuvar dvorca' odvija se sredinom osamdesetih kad se taj kraj tek počeo naslućivati, ali su mudriji ljudi unutar službe sigurnosti vrlo dobro znali da je neumitan. UDBA je bila represivni alat koji je služio represivnom ustroju pa je kao takav na neki način bio 'karikatura' čitavog sistema gdje se puno jasnije nego u samom društvu vidjelo to raspadanje kako u ideološkom smislu, tako i u samoj organizaciji. U Jugoslaviji, među običnim ljudima, taj je krah postao očit nešto kasnije. Mene je zanimalo kako su se ponašali ti pojedinci, direktni izvršitelji, agenti, 'čuvari sistema' u času kad su shvatili da je tulum pri kraju. To je za svakog autora vrlo zanimljiv trenutak.

Jednom ste izjavili da ste godinama proučavali djelovanje UDBA-e, odnosno Službe državne sigurnosti. Jeste li možda u obitelji imali neke kontakte s njihovim djelatnicima, kad vas je toliko intrigirala ta tematika? Otkud taj interes?

Jako dugo sam to proučavao i dosta je komplicirano, jer ako u Google utipkate bilo koju obavještajnu službu naići ćete na pomno odabrane podatke, ali ako to učinite s UDBA-om, izlistat će vam se gomila psovki i proklinjanja iste pa vam se čini da proučavate neko zlo mitsko biće, a ne ured državne sigurnosti. Mene su baš zanimale osamdesete, takozvano labavo doba, vrijeme kad je ministar, odnosno savezni sekretar unutarnjih poslova SFRJ počeo umjesto agenata koristiti kriminalce, koji će u sljedećim ratovima na ovim prostorima, poput Arkana, igrati vrlo značajne uloge, a stari kadar počeo se osjećati prevarenim i zanemarenim. Vrijeme u kojem su se počele polako zauzimati pozicije za neko novo doba, vrijeme u kojem sam uostalom i sam sazrijevao.

Kako iz današnje perspektive gledate na osamdesete, dakle doba svoje mladosti i formiranja? Jeste li se već tad zanimali za političku emigraciju, likvidaciju protivnika socijalizma i montirane procese ili ste se više bavili kulturom, provodeći vrijeme na 'duhanskom putu'?

Išao sam u Školu primijenjene umjetnosti, visio u Kavkazu, imao ne baš uspješni band i jako zgodne cure tako da sam po tim pitanjima imao dosta privilegiranu mladost, ali sam bio, kao i izvjestan broj mladih ljudi danas, vrlo svjestan okruženja i vrlo kritičan prema društvu u kojem živim, što se tad, znam da zvuči dosadno – baš nije smjelo glasno govoriti. Ali postojao je neki meta jezik kojim smo se sporazumijevali pa je u neku ruku bilo i zanimljivije nego danas. Henry Kissinger je jednom rekao da je uvijek zavidio ljudima iza 'Željezne zavjese' jer čitaju novine između redova, tako da mogu reći da smo i mi, iz današnje perspektive na bizaran način, brusili pamet i razvijali imaginaciju iako sam uvjeren da je demokratsko okruženje, u kakvim god začecima bilo, ipak puno inspirativnije i zdravije mjesto za sazrijevanje nego ono naše.

Može se reći da ste odrasli na televiziji: vaš otac je bio scenograf, a majka skripterica i sekretarica režije. Je li takvo okruženje bilo presudno za odluku da studirate prvo slikarstvo, a zatim filmsku režiju?

Moje shvaćanje televizije, možda zato što sam doslovno odrastao u tadašnjem Radničkom domu i Šubićevoj gdje sam se igrao u skladištu scenografije i u režiji uz Antona Martija, jako je ozbiljno i jako cijenim taj medij. Nikad nisam radio razliku između režiranja za televiziju ili na filmu i zato mi je neizmjerno drago gledati smjer kojim televizija danas ide jer ona je počela ispunjavati prostor koji je zadnjih godina nastao između tzv. umjetničkog filma i filmova s čudovištima i junacima, odnosno isključivo komercijalnog filma. Televizija je nakon svakakvih debilnih faza, koje je prolazila, počela proizvoditi stvari o kojima se priča i o kojima se misli. Počela su se snimati ozbiljna djela. Postala je zanimljiva, pametna i lijepa. I seksi. I tko je ne bi volio.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Već ste za scenarij svojeg filmskog prvijenca 'Svaki put kad se rastajemo', koji govori o ocu vojniku i njegovu dolasku u Zagreb nakon smrti supruge, dobili Zlatnu Arenu za režiju. Kako ste se osjećali?

Zvuči kao grozno preseravanje, ali nagrade mi zaista ne znače ništa. Nisam Sandra Perković i nije mi 'Berlin imperativ', hoću reći – jednostavno nisam sportski tip. Nagrade mogu doživjeti jedino kao olakšicu za neki budući posao. Neki autori i filmovi okite se nagradama pa za nekoliko godina više nitko ne zna za njih. Filmovima je, kao i u svim umjetnostima, jedini sudac vrijeme.

Ako je suditi prema idućim filmovima, kao što su 'Rusko meso', zatim 'Nebo, sateliti' ili 'Šuti' u kojima ste se bavili ozbiljnim temama poput svijeta narkomafije i prostitucije, rata i obiteljskog nasilja, oduvijek ste pokazivali sklonost prema angažiranim temama. Što vas privlači takvim temama?

Mene je uvijek zanimao pojedinac. Nikad nisam kretao od teme. Zanima me što se dogodi kad 'normalna' osoba završi negdje gdje okolina ili ljudi nisu 'normalni' ili nisu takvi u svijetu kakvom ga ja zamišljam. A onda se desi da se zaposle u bordelu, da odrastaju u nasilnoj obitelji ili se zateknu u ratu. Taj okoliš, ili tema, oni dođu kasnije, uvijek krećem od lika s kojim dijelim neke osobine pa i njihove patnje kroz priču koju želim ispričati.

Možete li to konkretizirati?

Recimo, 'Nebo sateliti' je u neku ruku autobiografski film iako nema veze s činjenicama, te likove ne poznajem niti sam bio sudionikom tih scena. Znam da zvuči suludo, ali kako vrijeme prolazi sve mi se više taj film čini osobniji i istinitiji, kao da se to sve stvarno dogodilo. Trudio sam se donijeti taj odvratni okus rata iako ga nisam ni onda ni danas mogao točno definirati, ali sudeći prema gledateljima, osobito moje generacije koji su se 'prepoznali' u tom filmu, čini mi se da sam djelimice uspio. Zanimljivo je da su, dok sam ga pripremao, upravo pripadnici tog mojeg naraštaja pokazivali najveću skepsu prema mogućnosti snimanja dobrog ratnog filma. Profesor Škrabalo negdje me citirao kad sam rekao da su 'mojoj generaciji ukrali rat', što je bila moja reakcija na sve one, kako ih zovem, 'objašnjavačke' filmove iz devedesetih, pa su se, vjerujem, bojali da i ja ne snimim neko takvo sranje. Ne kažem namjerno – propagandne, jer ti su znali biti jako dobri.

Jednom ste rekli da je vaš film 'Nebo, sateliti', za koji ste 2000. godine dobili Zlatnu Arenu za režiju, vaš najveći domet. Smatrate li i danas da je to vaš najbolji film ili ga je pretekao film o obiteljskom nasilju 'Šuti'?

Stvarno ne znam. Jako volim svoj mali eksperimentalni film Foto atelje koji gotovo nitko nije gledao. To je moj jedini film u kojem je prostor glavni lik. Doslovno. Te male filmove gotovo nitko ne vidi, a meni je taj važan jednako kao i ovi dugi. I on, kao i 'Nebo sateliti', ima za temu sukob ili bolje reći propitivanje odnosa osobne i opće memorije. Ta razlika mojeg poimanja svijeta, odnosno onoga kako ga moji likovi doživljavaju i 'stvarne' slike svijeta je u stvari nešto čime se stalno bavim.

Koliko film, konkretno 'Šuti', koji na mučan način govori o obiteljskom nasilju, a zapravo progovara o tuzi, može utjecati na promjene u obiteljima i mentalitet nasilnika? Je li bila ideja da filmom upozorite na taj problem?

'Šuti' je film baziran na istinitoj priči koju sam ovaj put čak i ublažio jer je bila prestrašna. Nasilje kao takvo mi je potpuno strano, a prema ženama i djeci je odvratno. Ovaj film sam snimio prije mnogo godina, ali u svjetlu nedavnih rasprava čini mi se da nisam baš mnogo učinio. Neshvatljivo mi je da još netko u rečenici koja spominje obiteljsko nasilje može upotrijebiti riječ – ali. 'Mi smo naravno protiv obiteljskog nasilja, ali...'. Što – ali? Udariti nogom dijete ili izbiti ženi oko je grozno, ali.. Zaista ne vidim kako netko normalan može nastaviti tu rečenicu. Mogu li filmovi promijeniti nešto? Ne znam. Mene jesu pa ih valjda zato snimam.

Bili ste i na upravljačkim funkcijama kao direktor Zagreb filma i Dana hrvatskog filma. Gdje je hrvatski film danas?

Mislim da je film danas jako dobro, ali je ustroj koji smo godinama osmišljavali i stvarali - HAVC - stao ili čak napravio korak unazad. Nažalost, jedna pametna, civilizirana, transparentna i time vrlo netipična ustanova za Hrvatsku je sustavno neargumentirano olajavana i blaćena što je pak vrlo tipično za nas Hrvate. Meni je jako teško o tome govoriti iz dva razloga. Prvi je taj što smo nas nekolicina prije dvadesetak godina, zarobljeni u najblaže rečeno neredu hrvatske kinematografije, počeli osmišljavati nešto što smo tad nazivali Institutom za kinematografiju, što je kasnije preraslo u HAVC. I drugi je što sam i sam svojim nedjelovanjem, šutnjom ili ne znam čime dopustio da se taj ogledno civilizirani sustav kinematografije, kao i 99 posto ljudi koji je čine, predstavlja u javnosti kao leglo kriminala, sumnjivog domoljublja, klijentelizma, korupcije i nenadarenosti. Ja ne krivim idiote i primitivce koji iz ne znam kojih osobnih frustracija uništavaju kulturu ove zemlje, nego krivim sebe što sam im to dopustio. I malo me sram.

Potpisali ste, zajedno s mnogim drugim redateljima i glumcima, peticiju Puk'o nam je film, a zatim se pokazalo da je službena politika pokleknula pred zahtjevima ultrakozervativne gomile s ulice. Mislite li da ste stvarno mogli nešto učiniti u takvoj situaciji u kojoj su se preko HAVC-a vodili ozbiljni politički i ideološki radovi?

Ja bih volio da su se vodili ozbiljni ideološki ratovi, to bi bilo barem nešto. Ideološke borbe kakve god da jesu obično donesu neke plodove, a ovo se naprosto zove destrukcija. Mi nismo bili na nikakvim ideološkim polovima, to je umjetno stvorena slika. S jedne strane imate devedeset posto ljudi koji rade i žive u kinematografiji, a s druge malu interesnu skupinu koja se tijekom napada okružila živim štitom izmanipuliranih i ranjivih ljudi, koji iznenada u filmskim radnicima vide kriminalce i četnike. I onda nas se dovodi za okrugli stol kao da smo pola-pola i onda se vlast prestraši, a ni mi ne znamo kako se nositi s tom bukom i dernjavom te se stvari uruše i bude sve po starom.

Nekoliko ste puta surađivali sa suprugom Barbarom Nolom, primjerice u filmu 'Pravo čudo' o ljubavi starije žene i mlađeg muškarca, te u 'Čuvaru dvorca' gdje je radio i vaš sin Jakov kao asistent redatelja. Kako je raditi s obitelji? Je li sa suprugom lakše ili teže surađivati?

Svi koji dijele obrt sa svojom obitelji znaju sve prednosti i sve mane takvog aranžmana. Dok smo profesionalci u svojem poslu sve je dobro, a fala Bogu jesmo. Meni je jako lijepo raditi s njima, snimati film zajedno naprosto je jedna druga dimenzija međusobnih odnosa koje inače imate kao muž ili kao otac, a bavite se nekim drugim poslom. Tu je sve isprepleteno. Posao, ljubav, jako hipijevski.

Prošle jeseni ste prvi put javno progovorili o karcinomu grla i halvariji koju ste prošli prije nekoliko godina. Čemu vas je bolest naučila?

Bojim se da vas bolest ničemu ne može naučiti. Nema tu ničeg dubokosmislenog, nikakve tajne koju ćete otkriti. Kad vam se pokvari auto ili vam zatilta kompjutor, neće vam se ukazati Djevica Marija, eventualno ćete je spomenuti, ali to neće promijeniti činjenicu da nešto ne radi kako treba. Bolest je naprosto jedno nenormalno stanje. Što je veća to je dosadnija i iziskuje više vremena da je svladate. Uz puno sreće, s puno volje, okruženi s puno ljubavi, i hoćete.

Kako biste žanrovski odredili stvarnost u kojoj živimo?

Nadam se da ovo sve nije istina. Dakle – fantastika.