Intrigantna politička mini serija redatelja i scenarista Lukasa Nole "Čuvar dvorca" s Ivom Gregurevićem, Vinkom Kraljevićem i Goranom Bogdanom doživjela je tri velika priznanja: prošlog mjeseca prodana je švedskoj televiziji i prestižnom britanskom Channelu 4 što znači da će na zahtjev biti dostupna i američkim gledateljima, a početkom svibnja dobila je i Grand Prix na Festivalu TV serija Serial Killer u Brnu u Češkoj, gdje je ta priča o radu UDBA-e te o političkim spletkama i obračunima u osamdesetima doslovno pomela konkurenciju.
Lukas Nola je poznat kao filmski estet koji snima priče s društvenog dna i teži art filmu. Ta kombinacija zapravo ne iznenađuje jer je završio Školu primijenjene umjetnosti, a prije filmske i TV režije studirao je i na likovnoj akademiji te je još tijekom studija radio kao asistent scenografa i scenograf. S druge strane, zanima ga funkcioniranje pojedinca u nenormalnim društvenim uvjetima pa zbog toga niže mračne teme, od rata pa do obiteljskog nasilja. Taj spoj estetiziranosti i neveselih tema nije uvijek nailazio na potporu gledatelja.
Počeo je kao asistent redatelja i redatelj dokumentarnih filmova te glazbenih i promidžbenih spotova, a kao redatelj i scenarist debitirao je 1993. godine dječjom TV dramom "Šuma Striborova". Široj javnosti postao je poznat po svojem prvom studentskom srednjometražnom filmu "Dok nitko ne gleda". Za scenarij filma "Svaki put kad se rastajemo", o ocu vojniku koji nakon što mu je žena ubijena dolazi s kćeri iz Slavonije u Zagreb, dobio je Zlatnu Arenu što ga je promoviralo u jednog od najperspektivnijih redatelja iz generacije stasale u devedesetima.
Uslijedio je krimić "Rusko meso" o svijetu prostitucije i narkomafije, a zatim je snimio ratni art film "Nebo, sateliti" o čovjeku bez identiteta i sjećanja u kojemu se miješaju mitologija, vjera i fantastika. Film je nagrađen s četiri Zlatne Arene, između ostalih i za režiju, a dobio je i nagradu Oktavijan na Danima hrvatskog filma.
Posebnu Zlatnu Arenu za režiju dobio je i za film "Sami", dok je za svoj posljednji projekt "Šuti" iz 2012. godine, utemeljen na istinitoj priči o stravičnom obiteljskom nasilju, osvojio čak šest Zlatnih arena i ponovno Oktavijana. Snimio je i seriju "Operacija Kajman" u kojoj je parodirao borbu protiv korupcije i film "Pravo čudo", u kojemu je njegova supruga, glumica Barbara Nola, odigrala glavnu ulogu.
Hoće li distribucija serije 'Čuvar dvorca' u Švedskoj i Engleskoj te nagrada na festivalu u Brnu znatno utjecati na vas i vašu karijeru?
Danski redatelj Gabriel Axel je za film 'Babettina gozba' u sedamdesetoj godini dobio Oscara pa kako je meni tek 54 tješim se da se svašta još može dogoditi, ali svakako je lijepo znati da će u zemljama s takvom televizijskom tradicijom, kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo i Švedska, igrati moja serija. Prije svega, ovo je dobro za HRT, koji je očito prepoznao trenutak, rekao bih – svojevrsnu televizijsku revoluciju u produkciji različitih serija kojoj svjedočimo. Nikad nije bilo ovoliko puno i ovako kvalitetnih TV filmova i serija kao danas, i to ne samo američkih i britanskih, na što smo navikli, nego i iz ostalih europskih zemalja. Ovo je pravi tajming da se HTV kao javna televizija, uz brojne kvalitetne domaće producentske kuće, pozicionira u tom društvu. 'Novine' i 'Čuvar dvorca' su dokaz da to čine i da taj trend samo sada treba nastaviti.
Može se reći da ste se s 'Čuvarom dvorca' uklopili u aktualni europski trend političkih TV trilera. Što mislite hoće li gledateljima u Švedskoj i Velikoj Britaniji biti razumljiva tema o djelovanju tajne službe u bivšoj Jugoslaviji?
Mi imamo nešto što oni nemaju, a to je period komunizma i period tranzicije te su očito te teme zanimljive i nove njihovim gledateljima jer ih inače ne bi kupili. Mislim da mi to nismo dovoljno osvijestili i da je ovo na neki način mig u kojem bismo pravcu trebali nastaviti. Nagledali smo se CIA-e i MI5, ali UDBA zaista ima 'nešto naše' i egzotično te mislim da je baš zato zanimljiva strancima. Istina je, jako je teško i puno skuplje producirati nešto što se ne događa sad, ali sam uvjeren da se isplati jer je ova naša turbulentna prošlost inspirativan i, nažalost, jako bogat filmski materijal, da se tako izrazim.
Godinama ste radili na scenariju za tu seriju. Koliko ste se oslanjali na stvarne likove i događaje? Naime, neki su u seriji vidjeli slučaj Đureković... Koja je bila osnovna ideja, što ste htjeli prikazati?
Sigurno da ima sličnosti ali nije mi bila namjera rekonstruirati taj događaj, nego me je intrigirao obavještajni ustroj koji je čak i među razvikanim službama, poput istočnonjemačkog Stasija ili KGB-a, bio vrlo 'uspješan' po njihovim kriterijima, a koji se u jednom trenutku zbog raspada komunističkog sistema i sam počeo urušavati. 'Čuvar dvorca' odvija se sredinom osamdesetih kad se taj kraj tek počeo naslućivati, ali su mudriji ljudi unutar službe sigurnosti vrlo dobro znali da je neumitan. UDBA je bila represivni alat koji je služio represivnom ustroju pa je kao takav na neki način bio 'karikatura' čitavog sistema gdje se puno jasnije nego u samom društvu vidjelo to raspadanje kako u ideološkom smislu, tako i u samoj organizaciji. U Jugoslaviji, među običnim ljudima, taj je krah postao očit nešto kasnije. Mene je zanimalo kako su se ponašali ti pojedinci, direktni izvršitelji, agenti, 'čuvari sistema' u času kad su shvatili da je tulum pri kraju. To je za svakog autora vrlo zanimljiv trenutak.
Jednom ste izjavili da ste godinama proučavali djelovanje UDBA-e, odnosno Službe državne sigurnosti. Jeste li možda u obitelji imali neke kontakte s njihovim djelatnicima, kad vas je toliko intrigirala ta tematika? Otkud taj interes?
Jako dugo sam to proučavao i dosta je komplicirano, jer ako u Google utipkate bilo koju obavještajnu službu naići ćete na pomno odabrane podatke, ali ako to učinite s UDBA-om, izlistat će vam se gomila psovki i proklinjanja iste pa vam se čini da proučavate neko zlo mitsko biće, a ne ured državne sigurnosti. Mene su baš zanimale osamdesete, takozvano labavo doba, vrijeme kad je ministar, odnosno savezni sekretar unutarnjih poslova SFRJ počeo umjesto agenata koristiti kriminalce, koji će u sljedećim ratovima na ovim prostorima, poput Arkana, igrati vrlo značajne uloge, a stari kadar počeo se osjećati prevarenim i zanemarenim. Vrijeme u kojem su se počele polako zauzimati pozicije za neko novo doba, vrijeme u kojem sam uostalom i sam sazrijevao.
Kako iz današnje perspektive gledate na osamdesete, dakle doba svoje mladosti i formiranja? Jeste li se već tad zanimali za političku emigraciju, likvidaciju protivnika socijalizma i montirane procese ili ste se više bavili kulturom, provodeći vrijeme na 'duhanskom putu'?
Išao sam u Školu primijenjene umjetnosti, visio u Kavkazu, imao ne baš uspješni band i jako zgodne cure tako da sam po tim pitanjima imao dosta privilegiranu mladost, ali sam bio, kao i izvjestan broj mladih ljudi danas, vrlo svjestan okruženja i vrlo kritičan prema društvu u kojem živim, što se tad, znam da zvuči dosadno – baš nije smjelo glasno govoriti. Ali postojao je neki meta jezik kojim smo se sporazumijevali pa je u neku ruku bilo i zanimljivije nego danas. Henry Kissinger je jednom rekao da je uvijek zavidio ljudima iza 'Željezne zavjese' jer čitaju novine između redova, tako da mogu reći da smo i mi, iz današnje perspektive na bizaran način, brusili pamet i razvijali imaginaciju iako sam uvjeren da je demokratsko okruženje, u kakvim god začecima bilo, ipak puno inspirativnije i zdravije mjesto za sazrijevanje nego ono naše.
Može se reći da ste odrasli na televiziji: vaš otac je bio scenograf, a majka skripterica i sekretarica režije. Je li takvo okruženje bilo presudno za odluku da studirate prvo slikarstvo, a zatim filmsku režiju?
Moje shvaćanje televizije, možda zato što sam doslovno odrastao u tadašnjem Radničkom domu i Šubićevoj gdje sam se igrao u skladištu scenografije i u režiji uz Antona Martija, jako je ozbiljno i jako cijenim taj medij. Nikad nisam radio razliku između režiranja za televiziju ili na filmu i zato mi je neizmjerno drago gledati smjer kojim televizija danas ide jer ona je počela ispunjavati prostor koji je zadnjih godina nastao između tzv. umjetničkog filma i filmova s čudovištima i junacima, odnosno isključivo komercijalnog filma. Televizija je nakon svakakvih debilnih faza, koje je prolazila, počela proizvoditi stvari o kojima se priča i o kojima se misli. Počela su se snimati ozbiljna djela. Postala je zanimljiva, pametna i lijepa. I seksi. I tko je ne bi volio.
Nastavak na sljedećoj stranici...
