Po klasiku "Jalta, Jalta" iz 1971. znaju vas sve generacije, kažemo Alfiju Kabilju, na što uz kiseli osmijeh on odmahuje rukom. "Očito me 'Jalta' obilježila za čitav život, iako je 'Kralj je gol' bolji". U Hrvatskoj, osim tijesne pozornice kazališta Komedije, fatalno nedostaje prostor za mjuzikle i srodne kazališne forme. Kabiljo je bez dvojbe najveći majstor mjuzikla na ovom, pa i širem prostoru, ali kazališna repertoarna politika sistemski ignorira njegov širi opus. Kako to?

"Nemojte to mene pitati. Kao papiga ponavljam još od 1969. da Zagrebu treba prostor za mjuzikle. Nisam uspio. Niti sam uspio postići da se makar jedan moj naslov igra u kazalištima. Od 2008,. recimo, guram svoj mjuzikl "Madame Hamlet" o životu Sare Bernhardt, da igra u Zagrebu, ali ne ide. 'Jalta' igra povremeno ili vrlo rijetko: to je sve", rezimira skladatelj, dirigent, aranžer, producent (i tako dalje, u smjeru univerzalnog "čovjeka muzike") Alfi Kabiljo.

Ugošćuje nas u svojoj kući na zagrebačkoj Šalati, iz tog se kvarta nije maknuo čitav život. Uživa u hedonizmu zagrebačke svakodnevice: provjereno porijeklo pjenušca, svježe kamenice subotom, samo vrhunsko vino, razgovori o čestim odlascima u Istru, koju obožava. 
Naišli smo u trenutku kaosa organizacije njegovog predstojećeg koncerta "U ozračju tambure" koji će se 22. listopada održati u Zagrebu s orkestrom Siniše Leopolda i čitavom plejadom poznatih pjevača zabavne scene, za koji Kabiljo treba prearanžirati neke svoje hitove.

"To je Hrvatska"

Organizacija šteka, Kabiljo većinu posla odrađuje sam, nervozan je. Nije to prva u povijesti, zbog čega skraćujemo priču. "Što da vam kažem: to je Hrvatska", rezignirano će naš sugovornik pa prihvaćamo taj formulaični motiv, čini nam se upotrebljivim. Počinjemo kronologijom, kao obranom od suvremenosti domaće (muzičke) scene. Prva sjećanja vezana uz muziku, koja je Alfija Kabilja rođenog 1935. u Zagrebu, formirala za čitav život?

"To je muzika koju je svirala moja mama. Bila je odlična pijanistica iako joj to nije bila struka, studirala je jezike u Beču. Uz to, imao sam sreću da su roditelji opremili ogromnu kolekciju gramofonskih ploča na 78 okretaja. Kompletne opere, Ravel, Debussy, Stravinski, Gerswin, Fats Domino, svašta… Zavolio sam Stravinskog na prvo slušanje. Puno sam slušao i Stokowskog, upijao sam sve što je radio i zato mislim da sam kao klinac razmišljao orkestralno.

Već 1945. su se mogle posuditi ili kupiti partiture, ali i ploče i note sovjetskih kompozitora, pa sam imao masu toga: Šostakoviča, Prokofjeva. Bio sam u pravom smislu zaljubljen u muziku, a taj najraniji orkestralni odgoj bio je, očito, temelj. Karijera mi se bazira na tom fantastičnom slušanju", govori Kabiljo, šteta je prekidati priču.

"Jedna od prvih kazališnih predstava 1945. u HNK bila je balet 'Petruška' Stravinskog, u koreografiji Margarite Froman, gdje me vodila mama. Imao sam deset godina, fenomenalno iskustvo: bio sam gotov", pripovijeda domaćin, iz obitelji sefardskih Židova u kojoj se koristio starošpanjolski jezik ladino, široj zajedinici sefardskih generacija, pogotovo u Bosni, poznat kao "jezik uspavanki". Uz veliku sreću, ali i hrabrost Kabiljovih roditelja, obitelj je preživjela rat.

"Da, imali smo sreću jer smo jedna od dvije židovske obitelji u Zagrebu koje nisu prešle na katoličanstvo, a ostale su žive. I to zahvaljujući sretnim okolnostima, ali i pomoći dobrih ljudi. Moj tata je bio građevinski poduzetnik, imao je ured u Ilici 39, prekoputa ureda je bila neka hrvatska organizacija čiji je predsjednik 1940. odveden u zatvor kad je jugoslavenska vlada zatvarala nacionaliste. Tata, koji je bio dobroćudan i pomagao svakoga, slao je pakete u zatvor tom čovjeku.

NDH

Po uspostavi NDH taj čovjek je postao šef ustaške policije, zvao se Vilko Pečnikar: kad je došla 1945,. Pečnikar je, normalno, bio pogubljen. Ali je nas, iz zahvale prema mome ocu, uvijek vadio iz zatvora. Sredio nam je čak da ne moramo nositi židovsku oznaku 'Ž' po gradu. Ali sam kao dijete od pet i pol godina, prvi put bio u ustaškom zatvoru.

Tri puta smo kao obitelj bili u zatvoru ali smo, zahvaljujući umješnosti moga oca, bili spašeni", priča Kabiljo, naglašavajući da se nerado prisjeća ružnih uspomena, ali u kontekstu političke suvremenosti ove zemlje ("to je Hrvatska"), osjeća snažnu potrebu da javnost podsjeti na historijske činjenice.

"Uz stravičnost revizionizma u ovoj zemlji, osjećam da moram govoriti. Treba se suočiti s istinom. Osamdeset posto moje obitelji ubijeno je u jasenovačkom logoru, a baka je ubijena u Jadovnom", govori Kabiljo."Par dana nakon 10. travnja 1941. došli su nas pljačkati, uz pozdrav 'Za dom spremni'. Sjećam se, uzeli su mi kolekciju maraka. A mi smo svakodnevno slali pakete u Jasenovac, poznatima i nepoznatima, nosio sam ih u najbližu poštu. A koliko je bilo tih romanesknih situacija, trebalo je preživjeti svaki dan…"

sjeća se naš sugovornik, otvaraju se strašni prizori. "Neki prelat kojega je poznavala mama, Pindulić se zvao, sredio je da u našoj kući pored nas živi jednom talijanski, drugiput njemački oficir.

Oni su nas na izvjestan način štitili, jer ustaše nisu rado ulazile u kuće njemačkih oficira… A talijanski oficir je bio kod nas sa trudnom suprugom. Kad je kapitulirala Italija, Gestapo je odmah došao da uhapsi Talijane. I onda je moja mama, na čistom hochdeutschu rekla Gestapovcima: 'Samo preko mene mrtve'.

Suočavanje s istinom

Ovi su ostali frapirani: kako ova žena govori njemački! I poštedjeli su trudnicu. Talijan je odveden u logor, srećom je preživio rat, a dijete se rodilo bez problema: ta gospođa Talijanka je čitav život mami slala pisma i poklone, još uvijek imama neke drangulije", kaže Kabiljo.

"Mama se silno trudila da predratnim vezama spasi obitelj. Jednom prilikom smo saznali da su baku i tetu ustaše uhitili i strpali u vagon. Preko onog prelata Pidulića i kojekakvih drugih veza, došla je do Stepinca. I stvarno odemo mama i ja do Stepinca, on je primi - ja sam ga samo vidio kroz vrata, rekao je neka ostanem vani. Sjećam se da joj je rekao: 'Sve su to farizeji, ništa ne mogu napraviti'.

Stradanje obitelji

Međutim, moja je teta nekako uspjela pobjeći iz tog vagona, a tata joj je pomogao da se poveže s partizanima. Baku su ubili, u berlinskom muzeju je njezino ime. U Jasenovcu su pak stradali moj drugi djed i pobaka, njegova druga žena. Tri moja strica organizirala su onaj čuveni proboj iz Jasenovca.

Dvojicu su ubili, a treći stric, koji je prije rata držao jako poznatu knjižaru prekoputa kaptolske škole, uspio se spasiti iz Jasenovca. Priključio se partizanima, a 1948. je otišao u Izrael gdje je doživio visoku starost ", pripovijeda Kabiljo čiji je otac također doživio starost od 90 godina, a mama je umrla kad je navršila 74.

"Čitav taj užas od brige hoćeš li preživjeti dan na nju je teško djelovalo…Ali to su sve privatne priče", završava Kabiljo, pa dopunjavamo- privatne priče kao djelići kolektivne političke povijesti. "Točno", vraća se naš sugovornik temi političkog revizionizma:

"Može sad netko izmišljati da se u Jasenovcu svirao Tijardović. Možda se i svirao, ali sve ostalo je bilo onako kako se zna. Još 1945. sam iz prve ruke saznao o događajima iz Jasenovca, od svog susjeda doktora Nikole Nikolića. Legendaran tip. Kao pripadnik 'Mlade Bosne' priključio se boljševicima u Oktobarskoj revoluciji, zatim je u Zagrebu završio medicinu i radio za vrijeme rata kao epidemiolog, a pomagao partizanima.

Ustaše su ga 1942. zatočili u Jasenovcu, ali su ga partizani razmijenili 1943.godine. I eto, kad su se Nikolići 1945. uselili u stan nekoga ustaškog glavešine u našem susjedstvu, Nikolić nam je ispričao sve grozote koje je vidio u logoru. Toliko o tome", umorno će Kabiljo.

Kako se psihički, kao dijete, čitav život nosio s traumama rata? "Nikad me to nije opterećivalo, jer sam oduvijek bio maksimalno posvećen svojim aktivnostima. Sportom se bavim od 1945. Skijam od četvrte godine, znao sam se skijama spuštati sa Sljemena do Zvijezde! Tenis sam igrao oduvijek, plivao na prvenstvu Jugoslavije kao pionir…"

Shvaćamo, Alfija je od realnosti života štitila mudrost njegove mame, hrabre i izvanredno obrazovane i komunikativne žene "koja je poznavala jako puno različitih ljudi - od norveške kraljice do papinskog nuncija". Sina je "štitila" muzikom, ali i čestim planinarskim šetnjama, prilikom koje su slučajno susreli i Krležine.

"Mama je bila jako dobra s Belom Krležom. Mama i ja smo bili članovi planinarskog društva 'Velebit' od 1939., pa kad smo jednom hodali po Kranjskoj gori i Vršiču, Krleža je ondje bio došao kolima, sreli smo se. Rekao mi je samo: čujem da si jako dobar pijanista. Imao sam sedam, osam godina i shvatio sam se mama hvali, jer nikad nisam baš volio vježbati", uz smijeh će Kabiljo koji je imao čast pohađati privatnu školu Rudolfa i Margite Matz, najvažnijih figura u povijesti muzičke pedagogije Zagreba, ali i šire.

"Oni su stvarno bili savršeni ljudi. Solfeggio i teoriju sam učio kod Maceka, po njegovoj metodi. A klavir kod Margite: ona je bila tako muzikalna, posvećena detaljima, fraziranju, dinamici. Bili su strogi, ali su dijete znali i pohvaliti, što je vrlo važno. Kad sam počeo pisati muziku, shvatio sam koliko su me Matzovi oblikovali. Bio sam zaigrano dijete, nisam baš vježbao pa mi je Margita ponavljala: 'vidiš kako Dubravko Detoni krasno vježba'. Kod njih se nonstop nastupalo, a to te rješavalo treme". Trema znači nije bila problem?

"Nikad u životu nisam imao tremu. Jedino onda, kad je Ivica Kostelić vozio na svjetskim prvenstvima! A dirigirao sam svugdje po svijetu: od Rio de Janeira, Londona ili Los Angelesa", zadovoljno će Kabiljo.

To nije teško vjerovati, jer njegova profesionalna biografija, bogata i raznovrsna, izgleda ležerno. Osim nagrađivanih šlagera, pjesama i mjuzikla, Kabiljo je napisao glazbu za 40-ak filmova i oko stotinu televizijskih serija, a piše i za komorne i simfonijske skladbe takzovane ozbiljne glazbe.

Toliko je svestran, da se (ne) isplati navesti kroniku njegovih festivalskih uspjeha. I gomile nagrada. "Bilo je 1960-ih, 1970-ih i do polovice 1980-ih puno internacionalnih festivala zabavne glazbe kod nas", kaže i shvaćamo kako su mu poslovična komunikativnost i znanje mnogih stranih jezika pomogli u svjetskoj karijeri. Ali vratimo se još kratko kronolgiji formativnog puta.

Dakle, nakon prvog i odlučujućeg susreta s muzikom u pedagogiji Matzovih, Kabiljo je u muzičkoj škokli upisao flautu - jer mu se nije dalo pratiti zahtjevan ritam vježbanja klavira. Ondje je, međutim, demotiviran za studij muzike.

"Ja sam doma studirao partiture i slušao toliko muzike da je jedan profesor u muzičkoj školi bio toliko ljubomoran na mene, pa me marginalizirao. Zato mi je splasnuo interes za muziku i odlučio sam upisati arhitekturu. Imponirali su mi arhitekti s kojima je radio moj tata: Kauzlarić, Planić, Žerjavić… Bili su uvijek opušteni i duhoviti, s njima je bio užitak", govori Kabiljo, čiji je otac, građevinar, kojiput sam projektirao zgrade - poput jedne prekrasne u Novakovoj ulici, što se prepričava među starijom generacijom zagrebačkih arhitekata.

Kabiljo je, znači, "odvozio" studij arhitekture bez problema, ali i bez velike strasti, jer je već kao šestnaestogodišnjak imao svoj bend, mali orkestar u kojemu je svirao klavir ( po potrebi i bubnjeve). Svirali su sa Đimijem Stanićem, na festivalima pratili pjevačicu Beti Jurković kojoj je Kabiljo 1967. napisao pobjedničku pjesmu "Svemu dođe kraj" na Zagrebačkom festivalu.

Sviranje Titu

"Jednom smo svirali i u Esplanadi kad je bio Tito", veli Kabiljo čija je gimnazijska anegdota s trapericama koje je kupio u Londonu - pa ga je razrednica prozvala zašto nosi "kapitalističke hlače" a on ih otada nije skidao; očiti simptom njegovog karaktera. "Kao gimnazijalac, ja sam za većinu bio buržujsko dijete. Ali nisam ih šljivio", veselo će Kabiljo, koji je kao skladatelj debitirao 1960. na dječjem festivalu sa pjesmom "Zekini jadi". "Znate ono: Juri zeka izdaleka, oblijeva ga znoj..", pjeva naš domaćin kompozitor.

Od 1961. kad je debitirao na Zagrebačkom festivalu, skuplja nagrade i "odmah radi s najboljima: Gabi, Zdenka Vučković, Ivo Robić. "S Robićem, koji je imao nedokučivo uspješnu karijeru za naše pojmove, radio sam longplejku. Terezi Kesoviji, koja je uz Robića bila vrh jugoslavenske estrade, pisao sam aranžmane za nastupe u Francuskoj, gdje je napravila veliku karijeru.

Radio sam prvu pjesmu Miši Kovaču za Splitski festival, a sa Radojkom Šverko sam osvojio nagrade u Palma de Mallorci, Malti, Los Angelesu, Curacaou.. A tek Rio de Janeiro! Četrdeset hiljada ljudi na nogama kad je Radojka pjevala! Zatim Tokio s Vicem Vukovim, Seul s Kićom Slabincem i Radojkom... Što da vam kažem, imam festivala koliko god hoćete", smije se Kabiljo.

S Vicem Vukovom je snimio dvije LP ploče, ali su obje bile zabranjene. Prva kao posljedica Hrvatskog proljeća, druga kao posljedica "svađe Vukova i Tuđmana, ako niste znali", kako kaže Kabiljo, negdje u 1990-ima. I sad nas hvata panika od obilja njegovih uspjeha i pripadnih, doista romanesknih anegdota koje će ovom prilikom ostati prešućene.

U Hollywoodu

Primjerice, Kabiljova holivudska epizoda u kojoj su ga, kao uspješnog jugoslavenskog kompozitora filmske muzike na filmu "Sky bandits" Zorana Perišića iz 1986., zvali da u Hollywoodu radi "za stalno". "Ali nije mi se dalo. U Hollywoodu sam imao i agenta, ali u tom poslu ima puno praznog hoda. A niti moja žena, koja je ovdje imala posao kao profesorica klavira, nije htjela ići u Ameriku", objašnjava.

Taj film nije bogznašto, za razliku od kapitalaca jugoslavenske filmske klasike, radova Vatroslava Mimice ("Banović Strahinja", "Seljačka buna") ili Lordana Zafranovića ("Kronika jednog zločina", "Pad Italije", "Okupacija u 26 slika", "Ujed anđela") s kojima je Kabiljo imao čast raditi. "Mimica je čak sa mnom miksao za pultom, što režiseri inače ne rade, bio je velika ličnost", kratko će naš sugovornik.

Na stolu krcatom notama (a Kabiljo piše isključivo rukom, vrlo pedantno) stoji program nadolazećeg koncerta s domaćim tamburašima, sto muzičkih i paramuzičkih sitnica koje odaju intenzivnu radnu atmosferu. U travnju: veliki koncert sa Simfonijskim orkestrom HRT-a uz njegovu kompoziciju u povodu 250 obljetnice rođenja G.F. Händela, što je naružba HRT-a za EBU (Europsku radiodifuzijsku uniju).

Uskoro će mu biti objavljeno nekliko notnih albuma, od kojih nam se najzanimljivijm čini kompozicija za klavir četveroručno, za klavirski duo i bračni par "D&B": Dubravka Vukalović i Bruno Vlahek. Budući da razgovaramo par dana prije Roš Hašane (židovske Nove godine), u Kabiljovoj kući je aktualno okupljanje obitelji. Sin Ilan, nekad vrlo uspješan muzičar i producent koji se odrekao moguće holivudske karijere u korist mirnog obiteljskog života sa suprugom i dvije kćeri; došao je ocu u posjet iz Beča.

Kći Danijela javlja mu se također iz Beča, a dvije odrasle unuke sa studija ili posla s raznih europskih adresa. Zadovoljan obiteljski čovjek, zadovoljan i ambiciozan u poslu, Kabiljo dva ili tri puta tjedno igra tenis na Šalati. I za kraj veli: "Više ću se posvetiti simfonijskoj muzici, vraća mi se taj moj simfonijski odgoj iz djetinjstva".