Po klasiku "Jalta, Jalta" iz 1971. znaju vas sve generacije, kažemo Alfiju Kabilju, na što uz kiseli osmijeh on odmahuje rukom. "Očito me 'Jalta' obilježila za čitav život, iako je 'Kralj je gol' bolji". U Hrvatskoj, osim tijesne pozornice kazališta Komedije, fatalno nedostaje prostor za mjuzikle i srodne kazališne forme. Kabiljo je bez dvojbe najveći majstor mjuzikla na ovom, pa i širem prostoru, ali kazališna repertoarna politika sistemski ignorira njegov širi opus. Kako to?
"Nemojte to mene pitati. Kao papiga ponavljam još od 1969. da Zagrebu treba prostor za mjuzikle. Nisam uspio. Niti sam uspio postići da se makar jedan moj naslov igra u kazalištima. Od 2008,. recimo, guram svoj mjuzikl "Madame Hamlet" o životu Sare Bernhardt, da igra u Zagrebu, ali ne ide. 'Jalta' igra povremeno ili vrlo rijetko: to je sve", rezimira skladatelj, dirigent, aranžer, producent (i tako dalje, u smjeru univerzalnog "čovjeka muzike") Alfi Kabiljo.
Ugošćuje nas u svojoj kući na zagrebačkoj Šalati, iz tog se kvarta nije maknuo čitav život. Uživa u hedonizmu zagrebačke svakodnevice: provjereno porijeklo pjenušca, svježe kamenice subotom, samo vrhunsko vino, razgovori o čestim odlascima u Istru, koju obožava. Naišli smo u trenutku kaosa organizacije njegovog predstojećeg koncerta "U ozračju tambure" koji će se 22. listopada održati u Zagrebu s orkestrom Siniše Leopolda i čitavom plejadom poznatih pjevača zabavne scene, za koji Kabiljo treba prearanžirati neke svoje hitove.
"To je Hrvatska"
Organizacija šteka, Kabiljo većinu posla odrađuje sam, nervozan je. Nije to prva u povijesti, zbog čega skraćujemo priču. "Što da vam kažem: to je Hrvatska", rezignirano će naš sugovornik pa prihvaćamo taj formulaični motiv, čini nam se upotrebljivim. Počinjemo kronologijom, kao obranom od suvremenosti domaće (muzičke) scene. Prva sjećanja vezana uz muziku, koja je Alfija Kabilja rođenog 1935. u Zagrebu, formirala za čitav život?
"To je muzika koju je svirala moja mama. Bila je odlična pijanistica iako joj to nije bila struka, studirala je jezike u Beču. Uz to, imao sam sreću da su roditelji opremili ogromnu kolekciju gramofonskih ploča na 78 okretaja. Kompletne opere, Ravel, Debussy, Stravinski, Gerswin, Fats Domino, svašta… Zavolio sam Stravinskog na prvo slušanje. Puno sam slušao i Stokowskog, upijao sam sve što je radio i zato mislim da sam kao klinac razmišljao orkestralno.
Već 1945. su se mogle posuditi ili kupiti partiture, ali i ploče i note sovjetskih kompozitora, pa sam imao masu toga: Šostakoviča, Prokofjeva. Bio sam u pravom smislu zaljubljen u muziku, a taj najraniji orkestralni odgoj bio je, očito, temelj. Karijera mi se bazira na tom fantastičnom slušanju", govori Kabiljo, šteta je prekidati priču.
"Jedna od prvih kazališnih predstava 1945. u HNK bila je balet 'Petruška' Stravinskog, u koreografiji Margarite Froman, gdje me vodila mama. Imao sam deset godina, fenomenalno iskustvo: bio sam gotov", pripovijeda domaćin, iz obitelji sefardskih Židova u kojoj se koristio starošpanjolski jezik ladino, široj zajedinici sefardskih generacija, pogotovo u Bosni, poznat kao "jezik uspavanki". Uz veliku sreću, ali i hrabrost Kabiljovih roditelja, obitelj je preživjela rat.
"Da, imali smo sreću jer smo jedna od dvije židovske obitelji u Zagrebu koje nisu prešle na katoličanstvo, a ostale su žive. I to zahvaljujući sretnim okolnostima, ali i pomoći dobrih ljudi. Moj tata je bio građevinski poduzetnik, imao je ured u Ilici 39, prekoputa ureda je bila neka hrvatska organizacija čiji je predsjednik 1940. odveden u zatvor kad je jugoslavenska vlada zatvarala nacionaliste. Tata, koji je bio dobroćudan i pomagao svakoga, slao je pakete u zatvor tom čovjeku.
NDH
Po uspostavi NDH taj čovjek je postao šef ustaške policije, zvao se Vilko Pečnikar: kad je došla 1945,. Pečnikar je, normalno, bio pogubljen. Ali je nas, iz zahvale prema mome ocu, uvijek vadio iz zatvora. Sredio nam je čak da ne moramo nositi židovsku oznaku 'Ž' po gradu. Ali sam kao dijete od pet i pol godina, prvi put bio u ustaškom zatvoru.
Tri puta smo kao obitelj bili u zatvoru ali smo, zahvaljujući umješnosti moga oca, bili spašeni", priča Kabiljo, naglašavajući da se nerado prisjeća ružnih uspomena, ali u kontekstu političke suvremenosti ove zemlje ("to je Hrvatska"), osjeća snažnu potrebu da javnost podsjeti na historijske činjenice.
"Uz stravičnost revizionizma u ovoj zemlji, osjećam da moram govoriti. Treba se suočiti s istinom. Osamdeset posto moje obitelji ubijeno je u jasenovačkom logoru, a baka je ubijena u Jadovnom", govori Kabiljo."Par dana nakon 10. travnja 1941. došli su nas pljačkati, uz pozdrav 'Za dom spremni'. Sjećam se, uzeli su mi kolekciju maraka. A mi smo svakodnevno slali pakete u Jasenovac, poznatima i nepoznatima, nosio sam ih u najbližu poštu. A koliko je bilo tih romanesknih situacija, trebalo je preživjeti svaki dan…"
sjeća se naš sugovornik, otvaraju se strašni prizori. "Neki prelat kojega je poznavala mama, Pindulić se zvao, sredio je da u našoj kući pored nas živi jednom talijanski, drugiput njemački oficir.
