Bugatti nije bio poput većine onodobnih kafića, uređen prema tlocrtu staroga građanskog stana ili podruma, s više zasebnih prostorija, skrivenih prolaza i separea. Bila je to, dakle, samo jedna široka prostorija sa šankom i dva zahoda, u kojoj nije bilo previše stolova i stolice, i više je izgledao kao mali disko klub, disko za patuljke, nego kao kafić. Od početka aprila sve do sredine oktobra, koliko bi za najboljih sezona u Sarajevu potrajalo sunčano doba godine, u Bugattiju bi, i ispred njega, na trotoaru, koji ne mogu nazivati pločnikom, jer u mojoj svijesti postoji razlika između pločnika kao općeg naziva za malo uzdignute pješačke staze uz kolovoz, i trotoara, uskog, neravnog i neugodnog, ali uvijek konkretnog sarajevskog, u nekoj određenoj ulici, stajali su i razgovarali ljudi s čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci. Takav je Bugatti i ove 1983. godine. Dolazi se tu za toplijih mjeseci u godini, hodočasti se iz cijelog grada uz Dalmatinsku i Džidžikovac, i uz one kamene stepenice pokraj stare štamparije Oslobođenja. Premda je uspon velik, a Mejtaš i Nemanjina ulica ne smatraju se centrom grada, premda Bugatti ni u kom pogledu nije usput, postoji neki čudan razlog što se dolazi tu. Uveliko se, upravo na slavi ovog neobičnog kafića, od prošlog ljeta u ovoj ulici i u okolnim mahalama formira kvart klubova, birtija i kafića, jedinstvenoga subkulturnog identiteta, a pomalo i zajedničkog sjećanja. Već je tu, odmah preko puta ulice, Piramida, još jedan uglavnom ljetni kafić. Niže, niz Nemanjinu je, u bivšoj dvorani za tjelesno Osnovne škole Miljenko Cvitković, CDA (Centar društvenih aktivnosti). Preko puta CDA je kafić SOS. Na samom kraju Nemanjine je Kuk. Na obližnjim će Bjelavama jedne od sljedećih godina biti otvoren Miris dunja, lijepa kafana koja će raditi do krasno u noć... I na tom će se prostoru, u krugu od nekoliko stotina metara, neko vrijeme odvijati život. Tu će nastajati jedna velika pripovijest, koja bi, da je Sarajevo bilo veći grad, ili da su postojanija čovjekova životna raspoloženja i sjećanja, mogla postati važna. Ono što bi autor ovih romanesknih manevara o 1983. zapravo želio jest da svaki korak tu bude temeljito opričan, svako mjesto, svako lice i svaki trenutak. Jedno poglavlje da se razgrana u dvadeset novih poglavlja, iz kojih će nastati još dvadeset, od kojih će svako biti debela i prašnjava knjiga u biblioteci najuzbudljivijih romana epohe...

Ali da se vratimo Bugattiju, u koji još nisam ušao ni pogledao koga unutra ima. U ta toplija doba godine, kada se stoji i unutra i vani, javi se u ljudima čežnja za trećom rukom. Pivska su doba, pije se Sarajevsko i Nikšićko pivo. Pije se i stock, ili stock-cola. Biva dama koje će đus-vodku, a biva i uspješnih Sarajlija, koji na dan-dva navrate iz Pariza, Milana, Londona, gdje već godinama žive, koji u ta toplija doba godine piju džin-tonik. Šefkija, koji džin imaš, pitaju oni njega, na šta Šefkija odgovara nekom šalom, jer vremena su od jednoga džina. Priča se, a ja sa svojih sedamnaest sve te priče još uvijek pamtim, jer u njih pomalo i vjerujem, da jedan od tih čuvenih Sarajlija - ime ću mu ovom prigodom sakriti, jer možda ipak još napišem cjelovitu njegovu biografiju - svaki put kad dođe iz Londona donese sa sobom bocu Gordon's džina i papirnati fišek svježih limeta. Arhitekt, vječiti neženja, čovjek s nekom svojom tajnom, htio je postati rock zvijezda, ali je postao arhitekt, savršeno dizajniran, u sivim hlačama i nekom skupom crnom sakou, koji kao da je iz kazališnog depoa, pije svoj džin-tonik, s kriškicama tog čudnog zelenog limuna, koji smo vidjeli samo na filmu i u njegovoj čaši, i svako malo pogledava prema Breginim prozorima. A stan Gorana Bregovića preko puta je Bugattija, na prvom katu, u jednoj od tih austrougarskih kuća. Dio Bugattijevog kulta je, naravno, i na tome zasnovan. Najznačajnije ime domaće estrade, tamna zvijezda Jugoslavije, koja će, poput crne rupe, u sebe usisati svu povijest i pamćenje jedne zemlje, stanuje tu, i na neki je način dio tog uličnog teatra, koji se svake večeri iznova uprizoruje. Istina, zadnjih je godina sve rjeđe u Sarajevu. Priča se da ima stan u Parizu, viđa se ga po Beogradu, eno ga, kažu, novu ploču opet snima u Londonu, ali njegov duh je tu i kad njega nema. Arhitekt je njegova generacija. Ustvari većina onih koji svake večeri stoje ispred Bugattija Bregina su generacija. Trideset i tri su mu, Kristove godine su, pa vidi hoćeš li biti Mesija, ili ćeš biti probisvijet. Ne priznaje se ništa što bi bilo između. A moj arhitekt, vrlo je uspješan u svom poslu, toliko uspješan da konobar njegovu bocu Gordon's džina, skupa s fišekom svježih limeta, drži ispod šanka, a džin-tonik mu naplaćuje po cijeni koju je on odredio i koja se, kaže, plaća u Londonu, u strahu je, dok zagleda u Bregine prozore, da je, unatoč svemu, on samo još jedan sarajevski probisvijet, kojeg se jednoga dana nitko više neće sjećati.

Ispred Bugattija u ljudima budi se antropološki fenomen čežnje za trećom rukom. Ako u jednoj drže čašu ili bocu, a u drugoj im je cigareta, trećom se rukom služe za sve ostalo. Stoje nekako skupljeni u ramenima, napeti kao kišobrani koji samo što se sami od sebe ne otvore, pocupkuju, katkad i plešu, jer su im noge slobodne. Ili im se samo čini da su im noge slobodne. Po zidićima i podzidima, u prozorima susjednih zgrada, na trotoaru uza zid, po uglovima kafića i na šanku odlažu prazne flaše i čaše, kutije s cigaretama i upaljačima - ispred Bugattija obično su to kutije mekog crvenog marlbora i teški i robusni benzinski Zippo upaljači, koji su pred Olimpijadu postali moderni, nema ih nigdje za kupiti, ali se donose sa Zapada, iz Trsta, Milana, Londona, pa se poklanjaju za rođendane i nove godine - pa onda tako zaboravljaju te odložene Zippo upaljače, i sutradan se vraćaju, ispunjeni nekom dubokom žalošću, da se raspituju je li netko možda našao njihov zaboravljeni Zippo, svjesni da ga neće naći, jer je još dugo do vremena kada će taj upaljač postati tako običan da ga vratiš ako si ga izgubljenog našao. To su trenuci u kojima se ljudi iz Bugattija osjete invalidima, jer su ostali bez svoje treće ruke, one u kojoj bi inače držali Zippo.

Ali zima je, čuveni sarajevski januar, najsocijalističkiji mjesec u godini, kad bivamo svjesni svoga sirotinjstva i zatvorenosti u ovoj kotlini, skoro će već i ponoć, pa nikog nema ispred Bugattija, a i unutra skoro da je prazno. Dvojica stoje za šankom, jedan par ljubi se za stolom u ćošku, i još jedno domaće društvo spojilo je dva stola, i pije se Ballantine. Pred njima su jednake čaše i staklena ćasa za led, koji grabe muškim šakama naviknutim na zimu. Ogledaš se oko sebe - da se vratimo u treće lice, lakše će u Bugattiju biti s njim - i tiho prilaziš praznom stolu, za kojim ćeš, možda, biti nevidljiv. Mašeš konobaru koji stoji za šankom, rukom ti govori - dođi 'vamo! - a ti što ćeš nego odeš - nije ti ovo, bolan, kafana! - šali se, ti pitaš ima li kafe, on govori - kad to kafe nije bilo? - ali te gleda nekako prezrivo, posramiš se, pa mu kažeš - duplu kafu, stock s ledom i kiselu - ho'š i ćevape? - nastavlja se šaliti, dok upravlja aparatom za espresso, a na tvoja ramena kao da je pao olovni plašt od tolikih nepotrebnih riječi.

Ali već u sljedećem trenutku za svojim si stolom. U dvije si ture prenio ono što si naručio - mogu li platiti? - pitao si - gdje, ba, žuriš, ne mogu ja to sve odjednom! - nastavljao je šanker, pa si plaćanje ostavio za kraj. Zadovoljan si, tako sakriven i zaštićen, jer na tebe više nitko ne obraća pažnju, i već si izračunao da pred sobom imaš barem dva sata. Bugatti se neće zatvoriti prije dva. Računaš da do tih doba društvo neće dopiti bocu Ballantinea, koji su, ako dobro vidiš, tek načeli. Osim toga, godine 1983. ovakva mjesta rade dok u njima ima gostiju. Možda će gazda uskoro zaključati vrata, ali neće to značiti ništa, osim da se predstava zatvara za javnost, ili da je zaključen broj sudionika. U sarajevskim kafićima osamdesetih onaj dio noći što započinje nakon kraja službenog radnog vremena najvažniji je dio dana. Tada započinju velike životne ispovijedi, osjetljive i uznemirene duše tonu u psihozu iz koje se, možda, nikada više neće izvući, tada iz kratkih polupijanih dijaloga nastaju velike priče, tragični epovi jednoga još uvijek nevinog doba, za koje će se tek kasnije znati da su je svaka od tih priča bila uvod u skori smak svijeta.