Uvod u skori smak svijeta

Bugatti nije bio poput većine onodobnih kafića, uređen prema tlocrtu staroga građanskog stana ili podruma, s više zasebnih prostorija, skrivenih prolaza i separea. Bila je to, dakle, samo jedna široka prostorija sa šankom i dva zahoda, u kojoj nije bilo previše stolova i stolice, i više je izgledao kao mali disko klub, disko za patuljke, nego kao kafić. Od početka aprila sve do sredine oktobra, koliko bi za najboljih sezona u Sarajevu potrajalo sunčano doba godine, u Bugattiju bi, i ispred njega, na trotoaru, koji ne mogu nazivati pločnikom, jer u mojoj svijesti postoji razlika između pločnika kao općeg naziva za malo uzdignute pješačke staze uz kolovoz, i trotoara, uskog, neravnog i neugodnog, ali uvijek konkretnog sarajevskog, u nekoj određenoj ulici, stajali su i razgovarali ljudi s čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci. Takav je Bugatti i ove 1983. godine. Dolazi se tu za toplijih mjeseci u godini, hodočasti se iz cijelog grada uz Dalmatinsku i Džidžikovac, i uz one kamene stepenice pokraj stare štamparije Oslobođenja. Premda je uspon velik, a Mejtaš i Nemanjina ulica ne smatraju se centrom grada, premda Bugatti ni u kom pogledu nije usput, postoji neki čudan razlog što se dolazi tu. Uveliko se, upravo na slavi ovog neobičnog kafića, od prošlog ljeta u ovoj ulici i u okolnim mahalama formira kvart klubova, birtija i kafića, jedinstvenoga subkulturnog identiteta, a pomalo i zajedničkog sjećanja. Već je tu, odmah preko puta ulice, Piramida, još jedan uglavnom ljetni kafić. Niže, niz Nemanjinu je, u bivšoj dvorani za tjelesno Osnovne škole Miljenko Cvitković, CDA (Centar društvenih aktivnosti). Preko puta CDA je kafić SOS. Na samom kraju Nemanjine je Kuk. Na obližnjim će Bjelavama jedne od sljedećih godina biti otvoren Miris dunja, lijepa kafana koja će raditi do krasno u noć... I na tom će se prostoru, u krugu od nekoliko stotina metara, neko vrijeme odvijati život. Tu će nastajati jedna velika pripovijest, koja bi, da je Sarajevo bilo veći grad, ili da su postojanija čovjekova životna raspoloženja i sjećanja, mogla postati važna. Ono što bi autor ovih romanesknih manevara o 1983. zapravo želio jest da svaki korak tu bude temeljito opričan, svako mjesto, svako lice i svaki trenutak. Jedno poglavlje da se razgrana u dvadeset novih poglavlja, iz kojih će nastati još dvadeset, od kojih će svako biti debela i prašnjava knjiga u biblioteci najuzbudljivijih romana epohe...