Najlakše bi roman "Simpatizer" bilo nazvati špijunskim trilerom, pisanim iz perspektive dvostrukog agenta, ali to bi bilo kao nazvati "Zločin i kaznu" krimićem pisanim iz perspektive ubojice. U osnovi ni jedno ni drugo ne bi bilo netočno, ali bi bilo potpuno pogrešno. Dvostrukost je možda dobra riječ da opiše roman – u njemu sve ima dvostruko dno, dvojnu perspektivu, dvije priče, onu koja se prikazuje prema van i ona koja se odvija u pozadini, u tami, i obje su podjednako istinite i lažne. Viet Thanh Nguyen piše o mjestima gdje se te dvostruke istine susreću i čine život, ono što je povijest prešutjela, ili bolje rečeno smatrala nezanimljivim.

"Špijun sam, spavač, duh, čovjek s dva lica. Možda nimalo iznenađujuće da sam i čovjek s dva uma. Nisam neki neshvaćeni mutant iz stripa ili horor filma, premda su se neki tako odnosili prema meni. Jednostavno sam sposoban sagledati svaki problem s obje strane".

Tako Viet Thanh Nguyen otvara roman uvodeći nas u priču u kojoj će paralelno neprestano pričati dvije strane istog Identita, iste priče, iste povijesti koja je uglavnom ostala prešućena. Njegov junak sastavljen je od dvostrukosti, od dva podjednako istinita identiteta gotovo od rođenja kao dijete Vijetnamke i francuskog svećenika (podsjetimo samo Vijetnam je bio francuska kolonija).

Ispovijed, a stvarno je riječ o ispovijedi jer "simpatizer" se ispovijeda bezimenom Komandantu u nekom od logora u komunističkom Vijetnamu, počinje posljednjim danima u Sajgonu. U tih nekoliko slika raspada Južnog Vijetnama sažeto je gotovo sve što se kroz popularnu kulturu o vijetnamskom ratu znalo ili mislilo. Ali je ispričano, iako je protagonist ustvari čovjek koji je na strani pobjednika, iz perspektive gubitnika, onih koji su nestali, čija priča nije ispričana, čija je cijela kultura i pripovijest svedena na opskurne prikaze korupcije, bezvlađa, ratnih zločina, jeftinih barova s još jeftinijim prostitutkama koje nude "faki-saki" američkim marincima. Već sama ta priča, već sama ta perspektiva nešto je posve novo, barem u onome što nam je popularna kultura, a ona je ipak dominantni tumač i pripovjedač vijetnamskog rata, ispričala. A pričala nam je uglavnom stvari iz američke perspektive, donekle poštujući neprijatelja – komuniste iz Sjevernog Vijetnama, dok su oni na čijoj su se strani formalno borili tu tek gotovo kao statisti, gotovo pa svedena na karikaturu.

Ono što želi reći jest da roman ne bježi od toga da bude špijunski triler, ali koristi taj obrazac kao dobar način da ispriča dvostruke povijesti, dvostruke slike, dvostruke (nekad i višestruke) identitete, te da paralelno kaže ono što je prešućeno s onim što je zabilježeno i oslikano. Često ti dvostruki identiteti nisu ni suprotstavljeni već se samo nadopunjuju. I još je jedna caka ovdje, autoru, odnosno njegovom liku, Kapetanu u južnovijetnamskoj tajnoj policiji i komunističkom špijunu u službi Sjevernog Vijetnama, uspijeva da podjednako pripada i podjednako ne pripada nijednoj strani. Barem u priči. Možda i zato što je kao "kopile", kao polutan, mješanac, osuđen na to da nikome u potpunosti ne može ni pripadati. Ustvari, nepravedno je to reći, ispravnije bi bilo reći da ne pripada u potpunosti nikome jer ga nijedna ni druga strana (s time da jednu i drugu stranu treba shvatiti mnogo šire od nacionalnog ili rasnog ili ideološkog) ne prihvaća, barem ne u potpunosti, u svoje okrilje.

Iako roman počinje padom Sajgona i kaotičnom evakuacijom, veći dio romana odvija se u Americi, a to je tek prešućena i nikada ispričana priča o cijeloj jednoj naciji koja je iščupana iz svojih korijena. Ali ne samo o njima, sretnicima koji su uhvatili posljednje karte za američke vojne avione iz Sajgona, već i o nesretnicima, brodskom narodu, koji je preživio bijeg iz Vijetnama u malim barkama, improviziranim plovilima od kojih je većina završila na dnu oceana.

I jedna i druga slika – iako su se odvijala prije nekih, pa gotovo, pola stoljeća, izgledaju kao da se zbivaju danas. Samo su neka druga lica na njima. Afganistanci u zračnoj luci u Kabulu ili nesretnici koji pokušavaju preploviti Sredozemno more.

Ali da ne bi bilo zabune, priča je pitka, i ispričana s mnogo humora ili bolje rečeno crnog humora. Iako je roman ispresijecan i ispunjen brojnim svjetonazorskim, kulturološkim i povijesnim stranputicama i suprotstavljenim narativima, oni su tek u službi priče. Ne nameću se već bubnjaju iz pozadine, pa se čitav roman može čitati i na razini čistog špijunskog trilera ili povijesnog romana ili romana ceste ili... Kao što Kapetan ima dvostruki identitet od kojeg se svaki dijele na dvije različite polovice i tako u beskraj, tako i sam roman ima bezbroj različitih identiteta zaokruženih u jednu priču s bezbroj slojeva, čija značenja ne ovise samo o onome tko ju pripovijeda već i onome tko ju čita.

Meni je možda najzanimljivija ta prešućena i nikada ispričana gubitnička priča, onih koje je povijest ignorirala, a pobjednici izbrisali iz historije, ali nekome drugome bit će važnija ljubavna priča, ispovijed o prijateljstvu i izdaji, mala povijest popularne kulture sedamdesetih (i 60-ih)... Roman jednostavno ima mnogo slojeva i identiteta, ali važno je reći da svi oni žive istovremeno i zajedno, međusobno suprotstavljeni i zbliženi u vrlo jasnoj i linearnoj priči, koja je tek tu i tamo prošarana flashbackovima.

Iako je nedavno na streaming servise došla, vrlo dobra, istoimena serija, a roman je definitivno podatan predložak za seriju ili film, "Simpatizer" će biti podjednako dobar i zanimljiv, i napet, i onima koji su seriju gledali. Dapače, rekao bih da će čak biti i bolji onima koji su gledali seriju.