Nema puno televizijskih serija koje na Rotten Tomatoesu - internet-stranici koja prikuplja ocjene filmskih kritičara i publike - imaju rejting kritike od 100 posto. Osobito je teško pronaći neke neameričke televizijske serije koje imaju tu ocjenu, a još je teže otkriti savršeno ocijenjenu seriju koja nije na engleskom jeziku. Ipak, i takvi su slučajevi mogući, a jedan od njih je njemačka povijesno-kriminalistička drama “Babylon Berlin”. Serija prati avanture policijskog inspektora Gereona Ratha koji je 1929., na samom smiraju Weimarske Republike, iz rodnog Koelna prebačen u glavni grad Berlin, gdje rješava slučajeve ubojstva u atmosferi njemačkih “zlatnih dvadesetih” godina, usput razotkrivajući političko-špijunsko-mafijaške urote i slamajući ženska srca. “Babylon Berlin” je snimljen po romanima njemačkog pisca Volkera Kutschera (58), bivšeg novinara koji se, pošto je sredinom devedesetih objavio uspješan roman, u potpunosti posvetio pisanju. Njegova serija kriminalističkih romana o inspektoru Rathu postigla je golem uspjeh u Njemačkoj, osvojila niz nagrada i prevedena je na više desetaka svjetskih jezika. Kombinirajući uvjerljivu “whodunnit” detektivsku priču i panoramski pregled političke situacije u međuratnoj Njemačkoj, u kojoj u ozračju latentnog antisemitizma jačaju radikalne političke ideje koje su - s ljevice i s desnice - potkopale i na kraju uništile demokratski poredak prve njemačke Republike, Kutscher je stvorio intrigantnu kriminalističku sagu o jednom od najzanimljivijih razdoblja suvremene njemačke povijesti. Dosad je objavio osam romana o inspektoru Rathu koji pokrivaju period od vesele pretkrizne 1929., preko tmurnih godina sloma burze, Velike depresije i dolaska Hitlera na vlast, pa do 1936., godine berlinskih Olimpijskih igara, u kojoj su nacisti već čvrsto prigrabili sve konce vlasti. Njegov prvi roman iz ciklusa o Rathu, “Jedan neriješen slučaj”, nedavno je na hrvatskom u prijevodu Nikole Cvetkovića objavila izdavačka kuća Fokus, a tim je povodom Kutscher ljubazno pristao na razgovor za BestBook.

BestBook: Vaš prvi roman iz ciklusa o policijskom inspektoru Gereonu Rathu, ‘Jedan neriješen slučaj’, tek je nedavno objavljen na hrvatskom. Radnja romana smještena je u Berlin u zadnje godine Weimarske Republike. Zašto ste izabrali to razdoblje i taj grad? Zašto kriminalistički žanr?

Nekoliko je razloga igralo ulogu u donošenju takve odluke. U prvom redu, to je moja fascinacija svijetom kasnih 20-ih i ranih 30-ih godina prošloga stoljeća, koja se rodila kad sam počeo čitati romane koji pripadaju pravcu Nove objektivnosti (Neue Sachlichkeit), počevši s Erichom Kästnerom i autorima kao što su Alfred Döblin, Hans Fallada, Irmgard Keun ili Vicki Baum. Unatoč svim poslijeratnim nedaćama, postojala je atmosfera nevjerojatnog optimizma u Berlinu tog vremena, isprobavale su se brojne nove stvari, u kulturnoj, društvenoj, političkoj i znanstvenoj sferi. Kako je ta zemlja optimistične budućnosti, prva njemačka demokracija, mogla postati takav barbarski diktatorski režim, pitanje je koje me oduvijek mučilo. Povjesničari mogu precizno prepričati etape tog prijelaza iz demokracije u diktaturu i navesti sve redom društvene skupine koje su propustile reagirati - buržoazija, radnički pokret, velika industrija, vojska, ali mene je i dalje nastavljalo mučiti ono ključno pitanje: ‘Zašto?’. Pitanju kako je jedna civilizirana zemlja kao što je Njemačka mogla na takav način skliznuti u barbarizam nastojim pristupiti pomoću fikcije, a to znači: empatično. Godine prije i nakon 1933. doživljavamo iz perspektive nekolicine suvremenika koji nisu mogli znati što će im budućnost donijeti i kojima nije bilo ni u peti da će nacisti, koji su 1929. još bili predmet podsmijeha, uskoro u toj zemlji doći na vlast. Odabrao sam kriminalistički žanr naprosto zato što volim pisati krimiće i gangsterske romane. Osim toga, kriminalistički roman vam omogućuje pristup kojem god mjestu i društvenom miljeu želite - zahvaljujući tome što je taj pristup moguć jednom policijskom inspektoru.

BestBook:Vidljivo je da ste se u tom ciklusu trudili dočarati atmosferu ‘ludih dvadesetih’ godina, kao i prikazati političku pozadinu tog razdoblja. Kako je izgledalo vaše istraživanje za romane? U knjigama ima i stvarnih povijesnih ličnosti, poput čelnika berlinske policije Karla Zoergiebela i Ernsta Gennata. Jeste li se u svemu držali povijesnih činjenica?

Moje su priče fikcija, pa su i moji likovi fiktivni, čak i onda kad posežem za povijesnim ličnostima kao što je Ernst Gennat, i upravo stoga mi je izuzetno bitno da je točno pogođena atmosfera vremena. Nastojao sam što je vjernije moguće reproducirati okolnosti epohe, svakodnevni život onodobnih ljudi. Na neki način, pokušavao sam rekreirati stvarno iskustvo nastanka Trećeg Reicha u svakodnevnici običnih građana.

BestBook: Po vašim romanima o Gereonu Rathu snimljena je i superuspješna televizijska serija ‘Babylon Berlin’. Jeste li pišući svoje romane imali na umu i buduću ekranizaciju?

Smatram da film nije ono što romanu daje posebnu vrijednost, moji romani su samosvojna književna djela i jedino što mogu reći je da me svaka filmska adaptacija veseli. Osim za film, romani s inspektorom Rathom adaptirani su i kao grafičke novele, radio drame i kazališni komadi. Uvijek mi je drago kad moj rad posluži kao inspiracija drugim kreativnim ljudima da ga pretvore u nešto novo, nešto njihovo. Naravno, televizijska serija je privukla najveću pozornost, a tu je i taj neodoljivi vizualni moment. Ali serija nije utjecala na moje pisanje - svijet Gereona Ratha već je odavno bio iskristaliziran u mojoj glavi. O njemu sam počeo razmišljati još 2003., televizijska serija izašla je tek 2017., a do tada sam već napisao šest romana iz serijala. Naravno, korisno je i to što se televizijski svijet toliko razlikuje od svijeta mojih romana, tako da ih mogu prilično jasno razdvojiti.

BestBook: Trojica autora serije - Tom Tykwer, Achim von Borries i Henk Handloegten - donekle su izmijenili radnju i odnose među likovima te unijeli brojne nove likove. Jeste li vi sudjelovali u stvaranju serije? Jesu li autori ‘Babylon Berlina’ pogodili atmosferu vaših romana?

Tom Tykwer me pitao koliko sam slobode spreman dati trojici scenarista i redatelja te sam mu rekao: ‘Ispričajte priču onako kako morate, ali tako da ostanete vjerni srži moje priče i mojih likova’. U svakom slučaju, njih su trojica u potpunosti iskoristili to što sam im praktički dao odriješene ruke. Ali to mi je u redu, dokle god imaju isti cilj kao i ja: slijediti njemački put u katastrofu Trećeg Reicha. Inače, nisam bio uključen u snimanje i ne znam u kojoj je fazi razvoj novih sezona. Znam samo da je u procesu pisanje scenarija za adaptaciju romana ‘Goldstein’, trećeg iz serijala, koji mi je posebno drag. Zapravo, nemam pojma što je sljedeće.

BestBook: Jeste li očekivali takav svjetski uspjeh serije, koji je i vas pretvorio u globalno poznatog pisca?

Nasreću, slava nije došla odjednom nego malo pomalo. Sa svakim novim romanom moje je njemačko čitateljstvo kontinuirano raslo, i uskoro su napravljeni i prvi prijevodi na druge jezike. Do trenutka pojave televizijske serije, Gereon Rath je odavno bio na listama bestselera u Njemačkoj i preveden na više desetaka jezika, uključujući japanski. Serija je, naravno, dodatno pridonijela njegovoj popularnosti.

BestBook: U seriji su primjetni utjecaji angloameričkih filmova i serija, a gledateljima po tematici i atmosferi odmah na pamet pada usporedba s filmom ‘Cabaret’ Boba Fossea i Fassbinderovom serijom ‘Berlin Alexanderplatz’. Tko su vaši literarni prethodnici? Koji su autori na vas najviše utjecali?

Nemam konkretne uzore, mislim da se takva vrsta utjecaja stvara na podsvjesnoj razini. Erich Kästner je pisac čijoj se lakoći pisanja divim. U smislu pripovijedanja na duge staze, televizijska serija ‘Sopranos’ je za mene predstavljala neku vrstu iskustva koje me je probudilo. David Chase je stvarno pokazao kako je moguće kvalitetno i sofisticirano ispričati dugačku priču, daleko od istrošenih dramaturških konvencija.

BestBook: Napisali ste osam romana o Gereonu Rathu čija se radnja odvija između 1929. i 1936. - u svakom romanu po jedna godina. Pišete li ili planirate nastavke?

U planu su još dva romana. Čitav projekt završava s godinom 1938. Tek moram ispričati priču o pogromima u studenom te godine, poznatima kao ‘Kristalna noć’. Ta noć, u kojoj su diljem Njemačke gorjele sinagoge, Židovi otimani i ubijani, njihove trgovine i stanovi uništeni i opljačkani, po mojemu mišljenju obilježava prijelomnu točku kraha jedne civilizacije. Također je to i logičan kraj jednoga procesa, koji uvijek započinje isključivanjem i diskriminacijom ljudi, kojima je zapriječeno da budu dio društva, i uvijek se nastavlja maltretiranjem, koje u konačnici dovodi do njihova ubojstva.

BestBook: Rođeni ste u zapadnom dijelu Njemačke i živite u Koelnu, gdje je odrastao i vaš fiktivni detektiv Rath prije nego što je došao u Berlin. Koliko se razlikuju mentaliteti ljudi iz Porajnja od pruskog mentaliteta glavnoga grada? Postoji li danas zaseban mentalitet Berlinčana? Postoji li jedinstveno, integrirano njemačko društvo?

Mislim da tako nešto kao što je u potpunosti integrirano društvo ne postoji nigdje. Kretanje u tom smjeru je trajan proces, a taj je proces jedino moguć u demokraciji. Samo je u demokraciji moguće uspostaviti ravnotežu između različitih uvjerenja i svjetonazora koji postoje u društvu. Diljem Njemačke postoje velike razlike u mentalitetima, svaka je regija malo drugačija od ostalih. Berlin nije Njemačka. On to nije bio ni 1933. - inače bi Njemačka postala komunistička, a ne nacistička država. Najveća razlika između Berlina i Koelna je ta da je Koeln katolički grad, a Berlin protestantski. Zato je Gereon Rath zauvijek ostao stranac u distanciranom Berlinu, u kojemu se ne održavaju karnevali i ljudi se ne upuštaju tako lako u razgovore kao u njegovu rodnom Koelnu. Ali postoje i neke sličnosti: oba mjesta su proleterski 40 41 gradovi, što se također odražava u mentalitetu - u oba postoji jedna izravnost u načinu ophođenja koju se ponekad percipira kao neprijateljski stav.

BestBook: Primijetio sam da u romanu ‘Jedan neriješen slučaj’ često spominjete da u zapadnom dijelu Berlina žive bogatiji građani, a u istočnom siromašni radnici. Je li tako doista bilo 1929. godine ili je to vaša metafora?

Već 1929. bogatiji dijelovi grada većim su se dijelom nalazili na zapadu, osobito u jugozapadnom Berlinu. Postojale su neke rezidencijalne četvrti s vilama bogatih na istoku, npr. u Pankowu, ali najbogatiji su živjeli na zapadu, u Charlottenburgu ili u palačama u Grunewaldu, Wannseeu, Zehlendorfu i Lichterfeldeu.

BestBook: Jedna od ključnih pozadinskih tema vašeg romana su i napadi na demokratski poredak Weimarske Republike s ljevice i s desnice. Kroz svoja ste istraživanja dobro proučili to razdoblje. Je li, po vašemu mišljenju, Weimarska Republika imala šanse za opstanak? Je li povijest mogla krenuti u nekom drugom smjeru?

Nemoguće je predvidjeti tijek povijesti. Ponekad slučajna preklapanja izazovu promjenu i učine nešto mogućim. Naravno, Weimarska Republika nije morala završiti na tako tragičan način. Da nije bilo gospodarske krize, da Gustav Stresemann nije umro 1929., Nijemce je možda bilo moguće postupno uvjeriti u prednosti demokracije i povijest je mogla krenuti sasvim drugačijim putem. Nikad to nećemo znati. Stresemann je bio važan političar koji je mnoge nacionalistički nastrojene Nijemce uspio vezati uz ideju Republike. U povijesti nema sigurnih ishoda.

BestBook: Posljednjih godina vidimo da diljem svijeta ponovno jačaju radikalne političke ideje, a u mnogim zemljama društvo je snažno podijeljeno, sve do granice fizičkih sukoba - najekstremniji primjer nedavno smo vidjeli u Washingtonu. U tome smislu koliko je danas snažna ideja demokracije? Koliko je snažna njemačka demokracija? Možemo li zamisliti da se ponove tridesete godine 20. stoljeća?

Demokracija je snažna samo onoliko koliko su snažni ljudi koji je brane. Moramo braniti demokraciju, demokraciju se ne smije uzimati zdravo za gotovo. Ali ne vjerujem da je moguće ponavljanje scenarija tridesetih, zapravo uopće ne vjerujem u ideju da se povijest ponavlja. Ali povijest nam može poslužiti kao upozorenje. A 1933. godina nam pokazuje da indiferentnost nije ništa manje opasna od otvorenog neprijateljstva prema demokratskom ustroju i vladavini prava.

BestBook: Svijet se danas suočava s novim oblicima podjela - pandemija je otvorila Aladinovu pećinu antivakserske histerije, bujaju razne teorije zavjere, sve se manje cijene znanost i razum, čini se da je društvena solidarnost u povlačenju... Kako možemo prevladati te podjele?

Jedan od najvećih problema današnjice je to što sve više ljudi informacije dobiva iz opskurnih izvora na internetu umjesto da poslušaju što im govori odgovorno istraživačko novinarstvo. Funkcionalni mediji, čija se riječ poštuje, s funkcionalnom i cijenjenom državnom vlašću, ključni su elementi svake demokracije. Ljude koji se bave teorijama zavjere nije moguće uključiti u racionalni dijalog. Na nesreću, ni sam ne vidim kako to zaustaviti i prevladati podjele koje nastaju. U svakom slučaju, potrebno nam je puno strpljenja. I možda bismo trebali razmisliti kako one koji na internetu šire opasna sranja natjerati da za to snose odgovornost.