Jednu od najljepših posveta radiju kao mediju, istražujući očeve arhive i zapise o tišini, u hrvatskom je kazalištu ispisala Pavlica Bajsić Brazzoduro s “Hoerspielom” (2013.) i “Eterom nad Berlinom” (2017.). No ta posveta nije bila prigodničarski nostalgična nego je, upravo suprotno, tvrdoglavo inzistirala na dijalogu s prošlošću. Taj se dijalog nas samih, svjesnih promjena koje ignoriramo zaboravom, događa svaki put kad na radiodramskom tronu BBC-ja zasja produkcija Hrvatskog radija. Najbolja europska radiodrama 2019. bila je “Munch i Munch – diptih” Jasne Mesarić, emitirana u sklopu Radio ateljea. Ove je godine u istoj konkurenciji za najbolju europsku radiodramu “Potres” redatelja Darija Harjačeka, nastala prema pripovijetki “(u)kleta pjesnika, psovača i boema” Janka Polića Kamova iz ciklusa Male forme. Spomenuta BBC Audio Awards nastala je 2012. kako bi vrednovala često zanemarivanu i podcjenjivanu radijsku produkciju, koju u hrvatskom kontekstu, primjerice, prepoznaje Prix Marulić, ali i djelomično Nagrada hrvatskoga glumišta. No ta naša bogata radijska tradicija nije pala ravno s nebesa. Povezuje se s revolucijom dramaturške strukture pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je uz bok zlatnog doba BBC-ja i ORTF-a bio Radio Zagreb. Prvih tridesetak godina, dakle do 1956., na Radio Zagrebu izvedeno je više od 1000 dramskih tekstova, a od 1957. do kraja 1971. više od 150 praizvedbi izvorno radiodramskih tekstova hrvatskih autora. 

Neobično bogata produkcija daleko je nadmašila praizvedbe domaćih dramskih pisaca u svim kazalištima. Dok europskim radiovalovima odjekuju Harold Pinter, Samuel Beckett i Dylan Thomas, našim odjekuju Vojislav Kuzmanović, Ivan Slamnig, Antun Šoljan i pionir dokumentarne radiodrame (tzv. featurea) Zvonimir Bajsić. Radio nikad nije bilo bliže književnosti. Ta duboka spona između slušatelja te glasa odavno je izgubljena, kao i Šoljanova zapažanja kako u mislima ima slijepca, a pred njim su riječi poput padajućih zvijezda. Uostalom, prekidanje programa poput Wellesova “Rata svjetova” iz 1938., koji je pobudio ozbiljnu histeriju među stanovnicima New Yorka i New Jerseya, sad je mnogo teže izvedivo kad se svaka vijest mora promatrati iz više uglova, a mašta je odavno zakržljala. Iako zvučne knjige i podcasti bilježe porast slušatelja preko tech-divova Audiblea ili Spotifyja, radio i dalje pripada sporom, gotovo staromodnome mediju čiji sadržaj nerijetko nastaje kako bi se popunio prostor između idućeg. Nemamo vremena za čekanje Afternoon Drame jer se odavno ne okupljamo. Slušamo sami. Koliko je radio otvorio, demokratizirao pozornicu, koja je postala cijeli jedan svijet, bez obzira na relativno malen broj ozbiljnije kritičke recepcije u medijima, toliko je i odgajao publiku, ali i otvarao prostor budućim kazališnim zvijezdama i nobelovcima. Danas je situacija ponešto drukčija. Nerijetko se ono što je već igralo u domaćim kazalištima nađe u drugoj formi na radiju. Dramatiziraju se poezija i proza. Honorari su sve manji. Pisanje isključivo za radio sve je rjeđe. Ukidaju se žanrovski formati poput napetica. 

Zahvaljujući dostupnim arhivima Hrvatskog radija i BBC Soundsa, zapravo nikad nismo bili bliže pionirskom “Praškom proljeću” Zvonimira Bajsića i Maksa Jurjevića – kulturi kao mjestu otpora gdje ćemo naše samoće usmjeriti osjećajima, odnosima, različitim mišljenjima, tišinama. Trenutačno u “Radio igri” možete poslušati od Ivane Sajko, Julijane Matanović, Daše Drndić do mlađahnih Kristine Gavran te Dine Vukelić, a u “Malim formama” preko Virginije Woolf, Nikice Klobučara, Marka Pogačara pa sve do višestruko nagrađivane Jasne Mesarić. Na YouTubeu je antologijska Thomasova “Under Milk Wood” s Richardom Burtonom, a u bogatoj riznici BBC-ja suvremena produkcija od koje izdvajam humorno bolnu “Grief is The Thing With Feathers” Maxa Portera. Od 1951. neuništivi su na BBC Radio 4 i “Archeri”. Iako nas sa svih strana bombardiraju Nacionalnom strategijom poticanja čitanja, vrijeme je da napokon naučimo slušati, a ne samo mehanički pljeskati kad se dio jednog mnogo većega kontinuiteta prepozna debelo izvan ograde našeg skučenog dvorišta.