Za roman “Bjeguni”  Olga Tokarczuk prvi je put dobila uglednu poljsku književni nagradu Nike (drugi put ju je dobila za „Knjige Jakubove“). Također, 2018. godine dobila je za „Bjegune“ nagradu Man Booker. Riječ je o romanu polifone strukture kroz koji nas vodi glas pripovjedačice, pedesetogodišnje Poljakinje koja živi u SAD-u, čiji „glas“ neodoljivo podsjeća na dijelove „Knjiga Jakubovih“, koje pripovijeda „sveznajuća“ Jenta. Pripovjedačica na jednome mjestu, na samom početku romana, piše o svom „lutalačkom“ genu, gdje daje osnovnu formu romana. „Očito mi je manjkao neki gen koji čini da čim duže zastaneš ne nekom mjestu, smjesta pustiš korijenje. Puno puta sam pokušavala, ali moje je korijenje uvijek bilo plitko, pa bi me izvrnuo i neznatan dašak vjetra.“ A na drugome mjestu piše: „Povijest mojih putovanja samo je povijest tegoba.“ Kad je prošle godine Tokarczuk nagrađena Nobelovom nagradom za književnost, Nobelov odbor u svojem je obrazloženju naveo kako je ovu nagradu dobila za „narativnu imaginaciju koja enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života“. Enciklopedijska strast i narativna imaginacija osnovne su značajke romana „Bjeguni“, u kojem to dolazi do izražaja više nego u bilo kojem drugom njenom djelu. 

„Bjeguni“, tako, funkcioniraju i kao svojevrsna enciklopedija putovanja u kojoj se u posebnim poglavljima, često ne dužim od prosječne enciklopedijske natuknice, govori o svim aspektima putovanja: priča o aerodromima kao o gradovima, putničkoj prtljazi, motivima putovanja, hotelima, hostelima, o slučajnim susretima, bedekerima... zatim o neizbježnim susretima sa „zemljacima“ na nekim udaljenim destinacijama, koji su neodvoji dio svake „enciklopedije putovanja“. Tu je i priča o turističkim bedekerima, „štivu“ koje se neprestano mijenja. Tokarczuk piše o dva bedekera „koji ne stare“, o „bedekeru“ čiji je autor poljski svećenik Benedykt Chmielowski, prvi poljski enciklopedist, autor „Nove Atene“, koji je i jedan od likova romana „Knjige Jakubove“. Drugi je Melvilleov roman „Moby Dick“. Posebno je zanimljiva „natuknica“ o putnoj kozmetici, koja je umanjena verzija kozmetike koja se koristi u domovima. „Čini se kako kozmetička industrija fenomen putovanja drži umanjenom kopijom sjedilačkog života.“ Putovanja su, ako bismo doveli do krajnosti ovu misao, neka vrsta imitacije života, a za neke, za „bjegune“ Olge Tokarczuk, i jedini prihvatljivi način života. „Bjeguni“ su također svojevrsna enciklopedija konzervacije medicinskih preparata te pravljenje plastinata od ljudskog tkiva, čime je pripovjedačica Olga Tokarczuk naprosto opsjednuta. Ona često putuje poslom po cijelom svijetu, ali je ne privlače postavi poznatih muzeja nego onih „pribolničkih“, anatomski preparati u alkoholu, pogotovo anatomske anomalije, estetika čudovišnog. „Netko je očito odlučio da ti ekscesi prirpde zaslužuju besmrtnost i de će opstati samo to što je drugačije.“ Ovaj roman je ujedno priča o uzaludnoj ljudskoj borbi protiv smrti, dosezanju besmrtnosti, i to preko konzerviranja ljudskih organa, što je jedan od ključnih provodnih motiva romana. 

U romanima Olge Tokarczuk, usprkos ozbiljnim i općeljuskim temama, ne manjka humora. Dobar primjer tog humora je epizoda iz ovog romana koja se događa krajem 17. stoljeća. Ruski car Petar prvi je kupio zbirku anatomskih preparara nizozemskog konzervatora Frederika Ruyscha. Prilikom brodskog transporta skupe zbirke za Rusiju mornari su, u nedostatku alkohola, popili alkohol u kojem su bili neki preparati te su ih tako uništili. Stanoviti mornar Kalukin, koji je s time započeo, osuđen je na smrt i pogubljen kad je pošiljka stigla u Rusiju. Kad je riječ o imaginaciji Olge Tokarczuk, koju je spomenuo Nobelov odbor, kojoj, čini mi se, nema premca u suvremenoj književnosti, ona u „Bjegunima“ dolazi mnogo više do izražaja negoli u čudesnim „Knjigama Jakubovim“. Imaginacija koja je povremeno usporediva s onom Borgesovom. Kao dobar primjer toga spomenut ću dva vrlo kratka poglavlja. Prvo od njih je „Unus mundus“, koje govori o pripovjedačičinoj prijateljici, neuspješnoj pjesnikinji, koja radi za jednu putničku agenciju. Prilikom kvarova vozila tijekom putovanja kroz pustinju, pjesnikinja svojim klijentima, da bi ih zabavila, počinje pričati priče. Kad shvati da je klijenti ne prate pozorno, ona odustaje od činjenica i prepušta se mašti. Ovo je neka vrsta alternativne, „bedekerske književnosti“. Drugo poglavlje je „Postanak vrsta“, u kojem autorica piše o superiornoj „vrsti“ koja se za vrlo kratko vrijeme prošitila po cijelom svijetu i svugdje se podjednako dobro „adaptirala“. Stručnjaci govore da su plastične vrećice novo poglavlje bitka, da naglavce izvrću vječne navike prirode jer se sastoje samo od svoje površine, iznutra su prazne...“ Odustajanje od bilo kakva sadržaja daje ovoj „vrsti“ evolucijsku prednost. I u ovoj knjizi Tokarczuk progovara o teškom položaju žene u Poljskoj 19. stoljeća, o čemu možemo čitati i u romanu „Knjige Jakubove“, gdje je to ostvareno preko lika Elzbiete Družbacke, barokne poljske spisateljice. Ovdje je to prikazano u jednom od najboljih poglavlja romana, „Chopinovo srce“. Chopin je pokopan u Parizu, a njegovo je srce prije pogreba izvađeno iz tijela i poranjeno u alkohol, kao preparat. Chopin je tražio da se ono pokopa u Poljskoj. Srce je njegova sestra Ludwika uspješno prokrijumčarila u Poljsku. Tu se javio novi problem. Chopinova je želja bila da se ono pokopa uz zvuke Mozartova „Requiema“, međutim u poljskim crkvama tog doba nisu mogle pjevati žene, niti u zboru niti solo. To je bila stoljetna tradicija. Bili su dozvoljeni samo muški glasovi ili glasovi kastrata. 

„Za Crkvu je čak i muškarac bez jaja bolji od žene, prokomentirala je to izvođačica soprana“, kaže se na jednome mjestu u romanu. Tako da posljednja Chopinova želja nije ispunjena jer je, na primjer, bez ženskih glasova nemoguće izvesti neke dijelove „Requiema“, recimo „Tuba Mirum“, u kojem pjevaju dva ženska solo glasa, sopran i alt. Tokraczuk fabularnu liniju romana gradi uglavnom na tri malo duža poglavlja. Prvo je priča o Kunickom, kojem su tijekom ljetovanja na Visu nestali supruga i sin, i to na tri dana. Jedini trag na koji naiđe u toj potrazi je ulaznica za muzej u Trogiru na čijoj poleđini stoji riječ „Kairos“. Tajnu tog bijega Kunicki nikad neće otkriti, iako se sve vrti oko misterioznoga „Kairosa“. Tokarczuk tu „tajnu“ razrješuje u jednom drugom dijelu romana, koja ostaje skrivena Kunickom, da je njegova supruga zapravo „bjegunka“, jer je Kairos, manje poznato grčko božanstvo, neka vrsta boga zaštitnika „bjeguna“. Tu je, zatim, potresna priča o pripovjedačici koja se prvi put nakon 30 godina iz SAD-a vraća u rodnu Poljsku, iz koje je otišla kad je imala 19 godina. Vraća se da bi se susrela s muškarcem na samrti koji joj je bio velika mladenačka ljubav. Središnja pripovijest romana je „Bjeguni“, koja govori o neobičnoj „sekti“. Anuška, koja ima nasmrt bolesna sina Peću, razočarana bježi u Moskvu i danima luta moskovskim metroom. Ondje upoznaje neobičnu stariju ženu, koju zove „zamotanom“, zbog marame koju nosi na glavi, ondje doznaje za „bjegune“, mističnu sektu čiji je moto: „Njiši se, kreći. Samo ćeš mu tako umaknut (Antikristu, op.a.).“ „Bjeguni“ su pojedinci koju za sustav ne postoje, koji su nevidljivi, jer je sustav oličenje Sotone, od kojeg onda cijeli život bježe. Na jednome mjestu „zamotana“ priča o mržnji sustava prema njima: „Tiranima svih boja, paklenim slugama, mržnja spram nomada je urođena – zato progone Cigane i Židove, zato prisilno naseljavaju sve slobodne ljude, obilježavaju ih adresom, koja nama znači presudu.“ Moto „bjeguna“ je rečenica kojom „zamotana“ završava svoju priču: „Kreći se, kreći. Blagoslovljen onaj koji ide.“
Postoje knjige koje su rijetke, knjige čije se prvo čitanje zauvijek ureže u pamćenje. „Bjeguni“ Olge Tokarczuk nesumnjivo su jedna od tih dragocijenih knjiga.