Za roman “Bjeguni” Olga Tokarczuk prvi je put dobila uglednu poljsku književni nagradu Nike (drugi put ju je dobila za „Knjige Jakubove“). Također, 2018. godine dobila je za „Bjegune“ nagradu Man Booker. Riječ je o romanu polifone strukture kroz koji nas vodi glas pripovjedačice, pedesetogodišnje Poljakinje koja živi u SAD-u, čiji „glas“ neodoljivo podsjeća na dijelove „Knjiga Jakubovih“, koje pripovijeda „sveznajuća“ Jenta. Pripovjedačica na jednome mjestu, na samom početku romana, piše o svom „lutalačkom“ genu, gdje daje osnovnu formu romana. „Očito mi je manjkao neki gen koji čini da čim duže zastaneš ne nekom mjestu, smjesta pustiš korijenje. Puno puta sam pokušavala, ali moje je korijenje uvijek bilo plitko, pa bi me izvrnuo i neznatan dašak vjetra.“ A na drugome mjestu piše: „Povijest mojih putovanja samo je povijest tegoba.“ Kad je prošle godine Tokarczuk nagrađena Nobelovom nagradom za književnost, Nobelov odbor u svojem je obrazloženju naveo kako je ovu nagradu dobila za „narativnu imaginaciju koja enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života“. Enciklopedijska strast i narativna imaginacija osnovne su značajke romana „Bjeguni“, u kojem to dolazi do izražaja više nego u bilo kojem drugom njenom djelu.
