Nagrada Fric ime je dobila po nadimku Miroslavu Krleže tako da osim 75.000 kuna (poklon sponzora Barcaffea) i jedinstvene mobilne skulpture, iskoraku u našoj plastici, dobitniku donosi i simboličku vezu s velikim piscem. Krleža, enciklopedistički um i autor golemog opusa, bio je i ostao česta točka sporenja i različitih interpretacija, jer iz njegova se bazena moglo svašta zagrabiti, a često i krajnje različito interpretirati. Na pitanje što je Vama Fric, odgovaraju sudionici užeg izbora za Nagradu Fric.

Selvedin Avdić: "Bio je u Zenici jedan skeledžija koji je pravio nevjerojatno ukusnu kafu. Na nekakav poseban način je pržio zrna pa ih tucao u avanu, koristio izvorsku vodu i otvorenu vatru što je, sve zajedno, od kafe činilo čudo. Tako su pričali oni rijetki koji su je probali. Jer skeledžija je bio težak, mrgodan čovjek, jedva je podnosio ljude, nijedan razgovor nije mu bio zanimljiv, pa je svoju kafu uglavnom pio sam. Ali Krleži ju je napravio čak dva puta, i to tijekom jednoga dana. Svjedoci su govorili da je to zato što je pisac, čim je vidio skeledžiju, odmah pogodio u kojoj regimenti je ratovao i na kojem dijelu fronta. Rukovali su se, sjeli uz rijeku i satima pričali o Velikom ratu. Svjedoci se ne sjećaju baš svih detalja, ali možda, samo možda, razgovarali su o onom ruskom veteranu, osvajaču Przemysla, koji je zarobio stotinu pedeset hiljada glava i žrtvovao stotine hiljada vlastitih vojnika da bi od cara za nagradu dobio draguljima okovanu sablju. Nakon rata kao otrcani bijednik srkao je bijelu kafu, 'gladan kao što su već gladni regruti i prosjaci'... Ne znam jesu li pričali baš o tome, ali su me uvjerili da je skeledžija bio potpuno opčinjen Krležinim pripovijedanjem, pa je stalno dosipao kafu ne bi li ga još malo zadržao. Volio bih da i ja mogu odmah prepoznati tko je bio u kojoj regimenti. Ali ne mogu. Kad nisam to do sada naučio, neću ni od sada. Zato što se to ne može naučiti. U međuvremenu, sve mrgodniji i sve više nalik onom skeledžiji, vježbam Krležine upute poput ovih koje je izrekao Predragu Matvejeviću: 'Da bi vršio valjano svoj zanat, pisac mora imati mogućnost da bude u neku ruku disident, pa čak i defetist, u odnosu na državu i institucije, na naciju i autoritete. (...) Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta'. Ovaj regrutski egzercir je težak. Iako vrijedno vježbam, rezultati su još mizerni. Ali obuka traje, a ratu se ne nazire kraj".

Ivica Đikić: "Meni je Fric lozinka za otvaranje vrata čitavog jednog svijeta, čitavog jednog duhovnog kozmosa, koji je prožet hrabrošću i strahom, strašću i rezignacijom, buntovništvom i krotkošću, nastanjen Stankom Lasićem, Slavkom Goldsteinom i Josipom Vaništom, pa Đurom i Krešom Vranešićem, Ivom Štivičićem i Josipom Brozom, Didom i Đidom, premrežen lucidnošću, jezičnom zaigranošću i impresivnom vještinom literarne artikulacije kompleksnih misli i zapažanja o ljudima i životu, obojen beskompromisnošću i gnjilim kompromisima, kompromisima čiji je jedini smisao bio u potpunom posvećivanju umjetnosti. To polako počinjem razumijevati tek sad, a s razumijevanjem moj nekoć čvrsti prezrivi stav prema Krležinu političkom oportunizmu nepovratno blijedi, iščezava, gubi se u odvagivanjima i premjeravanjima štete i koristi. To valjda dolazi s godinama ili pak ima veze samo s pomanjkanjem uvjerenja zbog kojih vrijedi žrtvovati stvaralački mir i samoću. Meni je Fric šifra za Krausa i Rilkea, Žorža Para, Mariju Ujević i Ljubu Babića, za svijet od kojeg sam bio svjetlosnim godinama daleko po duhovnom ambijentu u kojem sam odrastao i u kojem sam se formirao, svijet za koji sam - iz svoje dinarske mladalačke ukopanosti i zadrtosti - mislio da će mi zauvijek ostati nedostupan, da nikad neću pronaći staze do Balada, do megle i memle, do Leona Glembaya i Bobočke niti me je zanimalo da ih pronađem, ali magija književnosti učinila je suprotno, pa je meni Krleža danas gotovo jednako blizak i važan kao Andrić, Selimović i A. B. Šimić, a i oni se, na ovaj ili onaj način, nalaze iza vrata koja mi se otvaraju na lozinku - Fric".

Dino Pešut: Miroslav Krleža mi je vrlo važan iz dva razloga. Prije svega, imati pisca tolikih gabarita, jednog totalnog autora i intelektualca unutar svoga jezika je neviđena privilegija. Da, mora da je neka globalna nepravda što nije čvršće utkan u kanon europske književnosti. Kako bilo, imati takvog autora u središtu jedne književne tradicije je vrlo važno. Smatram veliku privilegiju da Krležu, uz Danila Kiša i Dubravku Ugrešić, mogu čitati na izvornom jeziku. Tako sam mogao stvoriti i književne uzore, intimni popis literature. Drugi, za moju biografiju još važniji razlog je širina njegova opusa. Ja sam u književnost ušao preko drame i tek se onda širio na prozu. Drama je obično šepava i neželjena kći književnosti. Krleža je autor koji je dramu, najobjektivniju od književnih formi (Wilde), pretvorio u nešto osobno i intimno te tako rastvorio prostor nama da dalje istražujemo, pišemo svojim tijelima i čitamo na glas. Mislim da nije slučajno da u Hrvatskoj postoji tako bogato i raznorodno suvremeno dramsko pismo. Malo koji jezik ima autora koji je tako lako klizio iz jednog književnog roda u drugi. S književnim uporištem poput Krleže mi je bilo i samom lakše percipirati vlastito autorstvo i način na koji se artikulira kroz različite književne rodove.