Nitko ne pripada samo jednom mjestu, pogotovo ne ako se bavi književnošću.” Ova misao Czeslawa Milosza mogla bi sažeti život i stvaralaštvo Marija Angela Quintera, svestranog kolumbijskog umjetnika koji s lakoćom prelazi granice jezika, žanrova i geografskih identiteta. Rođen 1964. u San Franciscu u obitelji kolumbijskog podrijetla, prva je tri desetljeća života proveo u Sjedinjenim Državama gdje je studirao književnost, a od 1995. živi u Medellinu u Kolumbiji. Pod imenom George Angel objavljuje na engleskom, dok se u hispanskom književnom kontekstu javlja kao Mario Angel Quintero. Njegov opus obuhvaća poeziju, prozu, eseje, kazališne komade, glazbene projekte, pa čak i vizualnu umjetnost. Utemeljitelj je kazališne skupine Parpado Teatro i jedan je od onih autora čiji se rad ne može smjestiti u neku nacionalnu, ili stilsko-žanrovsku ladicu. U Hrvatskoj je prethodnih godina boravio u dva navrata, uključujući i rezidenciju za pisce i prevoditelje DHKP-a.

Svoja zagrebačka iskustva pretočio je u jednu od priča zbirke “Sedam ikona i zagrebačka snatrenja”, koju je nedavno u prijevodu Željke Somun objavio zagrebački nakladnik Jesenski i Turk. Sredinom svibnja Quintero je gostovao na Zagreb Book Festivalu, a tom smo prigodom s njim porazgovarali o njegovom dvojnom kulturnom nasljeđu, odnosu prema jeziku i književnom identitetu, ulozi tehnologije u suvremenoj umjetnosti, te njegovu doživljaju Zagreba, koji ga je nadahnuo na književne zapise.

BestBook: Rođeni ste u San Franciscu, ali ste odrasli unutar kolumbijske kulture i sada živite u Medellinu. Kako je to dvojako nasljeđe - američko i kolumbijsko - oblikovalo vaš pogled na svijet? Osjećate li se kao kod kuće u obje zemlje, ili ni u jednoj?

Možda sam nasljednik onoga što se danas smatra vrlo suvremenom perspektivom - onom koja se nalazi “između”. Kao da posjedujem i živim u dvije kuće. Ova me dvojnost svakako navela da više cijenim trenutke dodira nego trenutke identiteta, i svakako me učinila donekle skeptičnim prema poistovjećivanju s etničkim precima, što je skepticizam koji možda ne bi postojao u drugačijim okolnostima. Zanimljivo je da se najjači učinak mog dvojakog odrastanja osjeća u načinu na koji me drugi vide, osobito drugi pisci. Kolumbijski urednici oklijevaju uvrstiti me u antologije kolumbijskih autora, dok me američki urednici doživljavaju kao stranog pisca. Osjećam se kod kuće u obje zemlje koliko god se to igdje može, ali me posljednji događaji u Sjedinjenim Državama šokiraju svojom okrutnošću i brutalnošću.

BestBook: Pišete pod različitim imenima na engleskom i španjolskom - George Angel i Mario Angel Quintero - te stvarate između dva jezika i dvije kulture. Kako to utječe na vaš način pisanja? Imate li dva različita književna identiteta?

Moji radovi doista djeluju kao da se kreću u vrlo različitim smjerovima, pri čemu dva opusa istražuju zasebne teritorije. Jezik i kultura su živi konteksti, a ono što tamo stvaram svakako je dijalog s načinom na koji svaki jezik i kultura rastu i mijenjaju se. Tek s prijevodima na treće jezike postaje moguće zamisliti postojanje hibridnog glasa. Moji tekstovi nastaju iz konkretnih riječi i izraza te iz pritiska koji odlučim staviti na njih.

BestBook: Vaš književni opus obuhvaća poeziju, prozu, eseje, kazalište i glazbu. Smatrate li se ipak prvenstveno pjesnikom, ili je ta mnoštvenost izraza sastavni dio vašeg umjetničkog identiteta?

Također se bavim i vizualnim umjetnostima. Spominjem to jer se umjetnička rješenja za suprotstavljene slike u mojoj glavi mogu pojaviti u bilo kojem obliku. Umjesto da na to gledam kao na mnoštvenost, radije to doživljavam kao specifičnost. Moji porivi nikad ne dolaze kao općenitosti - elementi s kojima radim dolaze kao materijali koji mogu poslužiti kao leće kroz koje se promatra stvarnost.

BestBook: Kao osnivač kazališne skupine Parpado Teatro u Medellinu, kako usklađujete potrebu za kolektivnim stvaranjem u kazalištu s nužnošću samotnog čina pisanja?

U prošlosti sam znao u šali reći da radim kazalište kao oblik pokore. To je, naravno, besmisleno, ali ističe niz izazova koji prate zajednički rad u izvedbenim umjetnostima. Istina je da oba oblika stvaranja doživljavam kao komplementarna. Stvar je u tome gdje se stavlja naglasak - prije ili tijekom samog čina stvaranja. Izvoditi nešto u grupi, bilo kao skladatelj ili redatelj, glazbenik ili redatelj, zahtijeva znatno višu razinu fleksibilnosti i pažljivosti u trenutku. Istodobno, neki od umjetnički najispunjenijih trenutaka koje sam doživio bili su upravo u izvedbi s drugima.

BestBook: Izjavili ste da vam je najvažniji književni uzor bio Cesar Vallejo. Što vas je najviše privuklo njegovom djelu i na koji način još uvijek osjećate njegov utjecaj u svojoj poeziji?

U Valleju nalazimo intuitivno pisanje koje ostaje blisko domu i obitelji. U njegovoj poeziji postoji potreba da se dopre do same srži stvari. Kakav glas! Tako snažan, tako konačan. Neprisiljena intenzivnost življenja. Tijekom godina osjećao sam afinitet prema mnogim drugim piscima. Previše da bih ih ovdje sve nabrojao. To je više bilo pitanje utjehe nego utjecaja.

BestBook: Vaša knjiga ‘Sedam ikona i zagrebačka snatrenja’ donosi priče iz svakodnevnog života u Kolumbiji, ali i razmišljanja o Zagrebu. Što vas je nadahnulo da pišete o hrvatskoj metropoli i kako ste doživjeli grad tijekom svog boravka?

Zagreb mi se, tijekom mojih posjeta, doimao kao vrlo human grad. Iako to može zvučati kao floskula, mislim pritom da u šetnji zagrebačkim ulicama doista vidim ljude. Nisu preplavljeni bukom, blještavilom niti neprekidnim oponašanjem. Grad je prošao kroz teške trenutke - rat i potres - a svoje ožiljke nosi jednostavno i bez pompe, poput nekoga tko se ne boji dostojanstveno ostarjeti. Mnogi Zagrepčani bili su prema meni iznimno ljubazni i sada imam prijatelje u tom gradu koji bi mi jako nedostajali kad bi ih nestalo. Grad ima kip Nikole Tesle. Ljudi na ulici prodaju pečene kukuruze. Nasljeđe Ivana Meštrovića i dalje se osjeća. Subotnja jutra još uvijek odzvanjaju poezijom, često praćenom glazbom.

BestBook: Jeste li primijetili neke konkretne sličnosti između hrvatske i kolumbijske kulture - u jeziku, humoru, načinu života - koje su vas iznenadile? Ima li razlika koje su vas šokirale?

Niti me što šokiralo niti iznenadilo u onome što sam vidio od hrvatske kulture. Osjećam se vrlo ugodno u gradu, i Zagreb mi je postao jedno od najdražih mjesta za posjet upravo zbog topline i velikodušnosti njegovih ljudi.

BestBook: Kako biste opisali današnju književnu scenu u Kolumbiji? Osjeća li se još uvijek snažan utjecaj Gabriela Garcije Marqueza i poetike magičnog realizma?

Možda se danas nalazimo u prijelaznom razdoblju kolumbijske književnosti. Jedna generacija polako odlazi, dok se cijeli val mladih autora uspinje. Bit će zanimljivo vidjeti u kojem će se smjeru kolumbijska književnost kretati u narednim desetljećima. Nadam se da će sadašnji trend novinarskih romana i ispovjedne poezije jenjavati, a da će se pojaviti smjelija djela, kako u prozi, tako i u poeziji.

BestBook: U svojim tekstovima često odbacujete stereotipne predodžbe o Kolumbiji kao mjestu nasilja i narko kartela...

Senzacionalizam će uvijek svoditi stvarnost na plošnu noćnu moru kakvu konzumenti žele. Po mom iskustvu, kolumbijska stvarnost je izvanredna upravo po svojoj upornosti da nas drži zajedno i po potencijalu svakodnevnog života da se pretvori u viziju ili epifaniju.

BestBook: Tijekom pandemije dio ste svojeg rada preselili na digitalne platforme. Kako gledate na pojavu novih tehnologija u umjetnosti, osobito umjetne inteligencije?

Tehnologija je, u svom najboljem obliku, samo produžetak tradicionalnih umjetničkih tehnika. Što je pojedina tehnologija sofisticiranija i razrađenija, to će biti korisnija umjetničkom stvaranju. Unaprijed zapakirana, entropijska tehnologija koja sve normalizira, više je pogodna za područja poput prodaje i marketinga.

BestBook: Prvu polovicu života proveli ste u Sjedinjenim Državama i vrlo dobro poznajete tamošnje društvo. Kao netko tko dolazi iz Latinske Amerike, kako gledate na kulturnu i političku klimu u SAD-u, osobito otkako je Donald Trump započeo svoj drugi predsjednički mandat?

Ovo se mora reći s najvećom mogućom jasnoćom: danas su Sjedinjene Američke Države fašistička država. Možemo se samo nadati da će se iz tog stanja što prije izvući.