Povjesničar po struci, Hrvoje Ivančić prije svega je putopisac i autor knjiga “Dunavski blues”, “Samsara – Put na Istok”, “Za’atar - priče s Bliskog istoka”; reportaža, videoputopisa, filma iz Sirije: “Sirija - zemlja na raskrižju”. Njegova reportaža iz Konga dobila je Nagradu Dijane Klarić za najbolju reportažu objavljenu u Hrvatskoj, a koju dodjeljuje Hrvatski klub putnika. 

Express: Započelo je kao studentska, ali vrlo ambiciozna, pustolovina gumenim čamcem do Crnog mora, koju ste opisali u knjizi ‘Dunavski blues’. Uslijedila su putovanja na Bliski Istok, Indiju, Afriku… O tim putovanjima napisane su reportaže, knjige, snimljen je dokumentarac. Putovanja za vas nisu način da provedete godišnji odmor nego su stil života i dio identiteta. Je li vam to odmah postalo jasno ili je ta spoznaja polagano sazrijevala?
Od te prve, kako kažete, ambiciozne avanture, prošlo je već dosta godina i sad svakako mogu odgovoriti na vaše pitanje. To ne bi bilo moguće u ono doba kad je sve još bilo svježe i nije imalo ni glavu niti rep. Izgleda da me dobar dio vremena gonila upravo želja za avanturom, odnosno jednostavna želja da se vidi svijet. Ponekad takav odgovor može zvučati pomodarski, nekako srednjeklasno europski, ali meni se od najranijih dana nije sviđao koncept osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna. Bez obzira na to što se za tu i takvu satnicu, za taj i takav život bilo potrebno boriti. To ne znači da ne cijenim rad, dapače, ali stroga me definiranost odbijala. Kad sam okusio to malo slobode što sam si je uspio priuštiti tijekom studentskih dana, više se nisam mogao vratiti. Osjećao sam kao da sam prerastao svoje staro odijelo i mogućnost povratka bila je nemoguća. Još nisam znao u kojem smjeru ću se razvijati, ali znao sam da želim živjeti u pokretu, da želim svoje životne potrebe namirivati u slobodarskom duhu bez čvrstih veza uz teritorij i radnu knjižicu. Kasnije će na scenu stupiti brojni kompromisi koje sam toliko željno htio izbjeći. Započeo sam s pisanjem i objavljivanjem putopisnih reportaža. Više ili manje to mi je omogućavalo honorare pomoću kojih sam kretao dalje, planirao teme i destinacije, a naposljetku se pretvorilo u životnu strast. Danas se zbog toga u određene regije vraćam i pišem reportaže, istražujući Bliski istok i centralnu Afriku. Čak i uz kompromise koje sam spomenuo, takav način života pretvorio se u nešto esencijalno za moje biće. Osjećam da ću to raditi dok ne umrem, bez obzira na okolnosti. 

Express: Kakve su bile reakcije vaše okoline, obitelji, prijatelja? Jesu li očekivali da će vas to s vremenom ‘pustiti’, da ćete se ‘smiriti’? Kako to danas prihvaćaju?
Mojoj obitelji nije bilo drago. Mislim da je moj otac imao drugačije ideje o životu koji bih trebao živjeti. No kod roditelja se najčešće radi o strahu za egzistenciju njihove djece. O strahu koji često sputava. Samim tim mi je bilo teže artikulirati svoje želje. Okovi tradicije bili su teški. No kad se okova oslobodiš, osjećaš da si ipak prevalio velik put i izborio se sa sebe. Svaki čovjek se u životu mora izboriti za nešto, inače gubi smisao. Izgleda da sam ja svoj smisao pronašao u istraživanju, reporterstvu i dokumentaristici. A okolina… U to vrijeme, govorimo o počecima dvijetisućitih, još se nije putovalo masovno kao što se putuje danas. Rijetko je bilo da netko iz Hrvatske krene kopnom u Indiju. Samim tim egzotika takvih pothvata bila je potencirana, a sve što je toliko različito u okolini pobuđuje ili divljenje ili zavist, a ja ne volim niti jedan od ta dva osjećaja iako na njih nisam imun. Odvraćanje od takvih ‘ludosti’ bila je svakodnevna pojava, ali pojavljivali su se i pravi prijatelji koji su nam donosili darove za put, davali nam baterijske svjetiljke, table špeka i slično. Ponekad je znalo biti zabavno. Najčešća primjedba bila je u smislu da se treba iživjeti jer ‘nećeš tako moći stalno’. Tu sam najčešće vidio frustracije nastale iz neostvarenih želja. Ta očekivanja kako bi se trebalo živjeti i na koji način provoditi određenu dob života nikad se nisu uklapala u moj svjetonazor. Tako i danas, kad me pitate kako prihvaćaju moj način života, odgovaram da me sad zaista nije briga. Definicija odraslosti mogla bi biti u tome da prihvatite sebe i da sasvim mirno s tim spoznajama živite. To se dogodilo i meni. 
 

Express: Možete li sad zamisliti kako bi vam život izgledao da se niste tog ljetnog dana ukrcali s Titom na gumeni čamac i uputili do Crnog mora? Mislite li da bi se vaš život odvijao drugačije ili je to jednostavno bio početak životnog puta i načina života koji bi se svejedno dogodio, možda tek nešto drugačijim itinerarom?
Dobro ste pretpostavili. Da nije bilo čamca do Crnog mora, zasigurno bi se dogodilo nešto drugo. No meni je drago da se dogodio ‘čamac’ i to će mi zasigurno ostati najdraže putovanje. Bili smo mladi i zaluđeni fiks idejom. Iskreno, smatram da nas baš ništa nije moglo spriječiti da dođemo do Crnog mora. Sad kad vidim koliko smo prepreka prošli, ne mogu vjerovati koliko je snage bilo potrebno da se one nadiđu.

Express: Opće je gledanje da život putnika i putopisca podrazumijeva dosta odricanja i određenu dozu samotnjaštva. Kako na to gledate? 
Kao i svako ljudsko biće, imam potrebu za samoćom, ali i za društvom. Još nisam našao fini balans između to dvoje, što me često tjera na razmišljanje da sam u suštini ekstremist. Moje reportaže su priče o ljudima, priče o društvu, o sustavu, o ratu i ljubavi, a to podrazumijeva puno interakcije. Kad se iscrpim, volim se osamiti. Kad spominjete odricanje, zaista ne osjećam da sam se puno toga odrekao. Ono čega sam se odrekao to nisam ni htio imati, a radi se o konvencijama ustaljenog života. Kad malo bolje pogledam i razmislim, smatram da je svačiji život zapravo običan život. Bez obzira na našu sliku u očima drugih, potrebe čovjeka u osnovnim stvarima su vrlo slične. Ono što se danas naziva stilom života zapravo je samo proizvod jednog potrošačkog društva koje nam uz stil želi prodati i proizvod. Ako, recimo, odlučite voziti bicikl, vi ćete prvo nakupovati brdo opreme za koju jučer niste ni znali da postoji i tek tad ćete se upustiti u nešto jednostavno poput vožnje bicikla. Just like riding a bike. 

Express: Je li vam se dogodila situacija da dođete u neku zemlju s određenim očekivanjima koja se ne ostvare, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu? 
Ne gledam na zemlje kao na zatvorene sustave i kao na fotografije s razglednice. Kad putujem za gušt, bez da išta radim, to znači kad putujem turistički, samo se pustim i idem. Tad je moje jedino očekivanje čista spontanost. 

Express: Jeste li se našli na putu u situaciji da preispitujete sebe, da vam postane dosadno, da vam je potrebna promjena? Kako se nositi sa sumnjama u ono što radite (ako ih uopće ima)? S druge strane, kakav je osjećaj vratiti se doma nakon mjeseci provedenih na putu?
Ljudi koji se ne preispituju imaju dublji psihički problem. Isto kao i oni koji se preispituju previše. Dosadno mi nije postalo nikad, čak me čude oni koji izjavljuju da im je dosadno. Imaš ovaj jedan kratak život, a tebi je dosadno. Mora da je tragično živjeti na taj način. Kad se preispitujem i samome sebi postanem glup, zaključujem da sam u stvari, u pojedinim segmentima napredovao, prerastao jedan dio sebe koji mi se čini infantilnim. I ne, nisam od onih koji preziru dom. Svoju bazu imam, volim u njoj boraviti, družiti se i raditi sve što već netko živ radi. 

Express: Događa li vam se da vam rastu apetiti za putovanjima u smislu, još zahtjevnije, teže, luđe, opasnije? 
Ne razmišljam u kategorijama ludosti putovanja. Da razmišljam na taj način krenuo bih na put oko svijeta unatrag. Trenutno me zanimaju konkretne priče ljudi iz trusnih područja, zanima me margina društva. Na taj sam način nedugo završio i radio dokumentarac o Romima u Međimurju, ali i napisao reportažu o ratnom sukobu u Kongu. 

Express: Kroz priču o slastičarnici u knjizi ‘Samsara - put na Istok, da se zaključiti da vas više privlači, ulica, stvarnost, svakodnevica. Je li to došlo samo po sebi ili se iskristaliziralo tek nakon dovoljno prijeđenih kilometara u nogama? 
Dobro ste primijetili, ulica i margina su moj fah. To bi se moglo svrstati u realizam, ali u zadnje se vrijeme volim igrati sa stilovima pa se zaista nađe svega. Nisam bio pripadnik društvene elite, svi moji su bili radnici i seljaci i korijen iz kojeg sam potekao očito je povukao senzibilitet prema društvenim skupinama kojima i sam pripadam. 

Express: Koliko se povijest koju učimo kroz udžbenike razlikuju od situacije na terenu, odnosno povijesti kako je poznaju i tumače žitelji pojedinih zemalja?
Ako se različite struje slože da se povijesni događaj dogodio, ako se slože oko svih činjenica i brojki, to ne znači da će ga tumačiti na isti način. Netko završetak rata slavi kao pobjedu, drugi ga se sjećaju kao tragedije. Mislim da je to neizbježno. Sve zavisi s kim razgovarate. Uvijek je hladne glave lakše pratiti daljnji događaj za koji nismo vezani i prema kojem ne osjećamo odgovornost. Distancirani možemo postati koliko-toliko objektivni. Povijest u udžbenicima se, nažalost, politizira. Ne bih sad ulazio u trenutne primjere, ali rado ću se prisjetiti svoje rane mladosti. Moja generacija, rođena u prvoj polovici osamdesetih, u prvim je razredima osnovne škole učila o dobrim partizanima kako oslobađaju zemlju od okupatora, čak smo se natjecali tko će bolje otpjevati ‘Hej, Slaveni’. Bio je dovoljan treptaj da partizane zamijene hrvatski gardisti kako spašavaju macu iz goruće kuće. To je eklatantni primjer državne indoktrinacije, u prvom i u drugom slučaju. Kako bi se dijete sa svim tim podražajima trebalo osjećati? 

Express: Koliko su putovanja promijenila način na koji doživljavate Hrvatsku, ne samo kao zemlju nego i kao narod, prevladavajući način funkcioniranja i razmišljanja, samog načina života?
Pogled na vlastiti dom iz dalje perspektiva otkriva i nove stvari o zemlji porijekla. Nakon svega, Hrvatsku, bez obzira na kriminalnu i mafijašku isprepletenost s politikom prilikom njezina nastajanja, doživljavam kao sigurnu zemlju koja pruža više no što to pruža pola svjetskih država. Možda čak i više. Hrvati jesu narod s kompleksom manje vrijednosti, ali tu su duboki korijeni našeg položaja na rubu Europe, kojoj su se kroz stoljeća vladajuće elite mazohistički dodvoravale. Ali isto tako smatram da Hrvati nisu hladni i neduhoviti, to što ih je divlji kapitalizam pokvario, pa više nikom ne vjeruju, je drugi par rukava. Sve u svemu, geografija Hrvatske je savršena za jedan ugodan obiteljski život, za život u kojem imaš sve što ti treba. 

Express: Čitajući vaše knjige i reportaže, nemoguće je ne primijetiti iskrenost i otvorenost. U smislu da prikazujete sebe, druge ljude i događaje baš onako kakvi jesu ili kako su se dogodili. Je li to ponekad teško, jeste li imali problema zbog takvog pristupa? Sami sa sobom ili s drugim ljudima? 
Mislim da bit reportaže i jest prikazati stvari onakvima kakve jesu. Odnosno, prikazati ih kroz vizuru autora. Nemoguće je iz te vizure izaći. Ne sjećam se da sam imao nekih velikih problema zbog toga. 

Express: Kako se dogodio prijelaz s forme putopisa i reportaže na pisanje romana i priča kod kojih se premrežuju fikcija i autobiografski elementi i razmišljanja? Ima li to veze s time što se često u svojem pisanju više bavite ljudima nego geografijom? Primjeri koji mi padaju na pamet su položaj žena na Bliskom istoku, sudbina dječaka ratnika u sukobima zahvaćenim dijelovima Afrike? 
Ponekad volim izmaštati drugačiji kraj, nekad poželim da se dogodi ono što se nije dogodilo, a često odvrtim i povijest svojeg sugovornika. To se već lagano pretvara u fikciju. Budući da se volim igrati, pišem i priče koje nemaju nikakve veze s putovanjima niti s reportažama, jednostavno inspirirane su svakodnevnim životnim radnjama, poput npr. pijenja kave.