Najnoviji roman Slavenke Drakulić “Dora i Minotaur. Moj život s Picassom” bavi se sudbinom Dore Maar, francuske fotografkinje, slikarice i pjesnikinje hrvatskog podrijetla, rođene kao Teodora Marković.

Širim je krugovima Maar najpoznatija po strastvenoj i turbulentnoj vezi s genijalnim slikarom Pablom Picassom, kojemu je bila muza i koju je zato 1930-ih portretirao u više navrata, uključujući i na famoznom radu “Dora i minotaur”, po kojemu je Slavenkina knjiga dobila i ime. 

U intervjuu za Express ta hrvatska spisateljica, Riječanka međunarodne reputacije, govori zašto se Dora zbog Picassa odrekla vlastite umjetničke karijere, zašto su žene ženama vučice, umjesto saveznice, što Hrvatskoj znači Kolinda Grabar-Kitarović. 

Prisjećajući se svoje mladosti, Drakulić se osvrće i na modernu generaciju mladih, koji se teško osamostaljuju te samim time vrlo teško, ako ga priželjkuju, stječu status slobodnjaka, kakav ona uživa i zbog kojega si može priuštiti nomadski život na tri različite adrese.

S kojim ste ciljevima pisali knjigu o Dori?

Htjela sam istražiti njezin odnos s Picassom, zaći dublje u njezine motive odustajanja od vlastite umjetnosti. Zato su mi sasvim dovoljni bili postojeći materijali o Dori, tri relevantne biografije od kojih je najvažnija ona Alicije Dujovne Ortiz, koja je objavljena i kod nas. Ja, međutim, nisam htjela pisati još jednu biografiju nego sam se usredotočila radije na Dorin doživljaj ljubavi prema Picassu, kao i što se s njom dogodilo nakon što ju je on napustio.

Prije Dore, fotografkinje, pisali ste o Fridi, slavnoj meksičkoj slikarici. Kao to da birate vizualne umjetnice? Postoji li ovdje neka koja vas intrigira do te mjere da biste njezin život i rad pretočili u neku ovome sličnu knjigu?

Nisam svjesno odlučila da to budu baš fotografkinja, odnosno slikarica. Meni su važnije same ličnosti tih žena, neka njihova karakteristika koja me fascinira. Nevjerojatna upornost Fride Kahlo, na primjer. Ili Dorina tajanstvenost i nesigurnost. Zanimljivo da je jedina osoba koja me zaintrigirala u Hrvatskoj Anka Krizmanić, također slikarica.

Dora je sebe u knjizi izravno usporedila s Fridom, pitajući se kako je ona uspjela očuvati umjetnicu u sebi, dok Dora svoju nije. Što je, kad se svi složeni razlozi uzmu u obzir, na kraju presudilo da jedna odustane, a druga ne?

Njih dvije bile su jednostavno vrlo različite. Frida je preživjela strašnu prometnu nesreću zbog koje je postala invalid i patila od posljedica cijelog života. To ju je vezalo za krevet i većina njezinih slika je zbog toga začuđujuće malih dimenzija. Teško je govoriti koje su okolnosti utjecale da ipak ne odustane od slikanja, ali ja vjerujem da je i u jednom i u drugom slučaju presudio karakter. Dora je izvana djelovala snažno, ali je sumnjala u sebe. Ne znamo je li njezin fotografski talent presušio jer nije nastavila fotografirati, ali očito nije imala dovoljno snage da se odupre okolnostima , među ostalima, Picassovu pritisku da ostavi fotoaparat.

U knjizi sugerirate da žene ženama često znaju biti vučice. Zašto smo često stroge jedne prema drugima, umjesto solidarne?

Ne bih generalizirala, ali bojim se da je to pitanje kompetitivnosti. Žene dandanas ne vide da imaju zajedničke interese za koje se treba izboriti. Za većinu njih borba za svoja prava i ravnopravnost znači da se suprotstavljaju muškarcima, iako to uopće nije tako.

Što za vama znači biti feministica?

Financijski neovisna žena koja može sama odlučivati o svom životu. Osviještena žena koja ustraje na ravnopravnosti. Ne vjerujem da ima žena koje ne bi prihvatile ovu definiciju zato jer je vrlo široka i nije isključiva.

Dora je romantičan odnos doživljavala u tome smislu, kao partnerstvo, u kojem su oboje i kreator i muza. Taj se san, međutim, raspršio. Je li ipak moguć?

Moguće je, naravno, ostvariti ravnopravan i harmoničan odnos, ali bojim se da takav rijetko može potrajati cijeloga života. Bojim se da partneri previše očekuju jedno od drugoga.

Što u kontekstu ravnopravnosti, Hrvatskoj predstavlja činjenica da je predsjednica žena?

Odlično je da je predsjednica žena jer to daje dobar primjer drugim ženama. S druge strane, to zaista ne mora mnogo značiti u smislu zauzimanja za ravnopravnost žena. Vidim da aktualna predsjednica pokušava tematizirati problem nejednakosti spolova. Zauzima se, recimo, da ih bude više na upravljačkim dužnostima u poslovnom svijetu, ali tek ćemo vidjeti hoće li njezini nastupi stvarno pridonijeti ravnopravnosti žena. Zašto ne progovori o aktualnom problemu, o onemogućavanju pobačaja u bolnicama?

U smislu nekih drugih ravnopravnosti, što kažete na situaciju s imigrantima i EU?

Ona je kompleksna iz najmanje dvaju razloga. Prvo, nema jedinstvene politike EU prema imigraciji i ne zna se točno jesu li potrebni, zbog nedostatka radne snage u ostarjeloj Europi - ili su suvišni. Teret imigranata je također neravnopravno raspodijeljen i nije čudo da dolazi do epizoda ksenofobije i rasizma. Osim toga, populisti svih boja poigravaju se sa strahom od navale imigranata i zasnivaju politiku na ‘rješenju’ imigrantskog pitanja, odnosno na zabranama. Već i površna slika govori da je problema puno, a da su građani EU sve manje voljni izdvajati sredstva za službe spašavanja na moru, za azilante itd.

I sami imate nekoliko adresa, u Stockholmu, Beču i Zagrebu. Koje su prednosti, a koji nedostaci takvog života?

Zasad vidim uglavnom prednosti, ali to je vjerojatno zbog toga jer sam slobodna profesija pa nema razloga da sjedim na jednom mjestu. Osim toga, posebna je prednost što ne patim od kratkovidnosti jer se neke stvari bolje vide iz daljine - to vrijedi za svaku od tri zemlje u kojoj živim.

Što mislite je li danas, u odnosu prema vremenu kad ste si sami gradili taj put, lakše ili teže (p)ostati slobodnjakom, još piscem?

Uopće ne mogu zamisliti da pisac u Hrvatskoj bude slobodnjak, prije svega iz financijskih razloga. Danas je situacija loša jer se ne može živjeti od pisanja, niti od novinarstva kao slobodni novinar. No uvijek je bilo tako, jedino ranije nije postojalo ništa izvan državnih, odnosno društvenih institucija. Pisci su uvijek radili u redakcijama izdavačkih kuća, na fakultetima, u novinama... Danas je navodno više slobode, ali mogućnosti zarade su ipak manje.

Kako gledate na status mladih u Hrvatskoj i uopće?

Činjenica je da su oni u teškoj situaciji. Golem ih broj živi s roditeljima, čak i kad prijeđu tridesetu. Posla nalazi samo njih 49 posto. Veliki dio sanja da odu raditi u neku drugu zemlju i nije ih teško razumjeti. Njihov je najveći problem recesija koja vlada već sedam godina. Ako za njih nema posla, nema ni osamostaljenja i otud sve posljedice, uključujući i natalitet. Pa kad političari i crkva plaču nad odumiranjem Hrvata, mogli bi razmisliti i o tome. Jedino mi se čini da se tu ugroženu mladost slabo čuje, da se baš ne oglašavaju. Socijalnog bunta nema, vjerojatno zbog roditelja koji im osiguravaju minimum. Mislim da bi trebali biti žešći i aktivniji u traženju izlaza za svoju besperspektivnu situaciju.

Kako je vama bilo u vašim dvadesetima?

Moje dvadesete bile su naporne. Studirala sam i imala malo dijete, u glavi mi je bila zbrka... Spasila me jedino moja znatiželja. Čitala sam i putovala koliko god sam tada mogla.

Svoje rukopise, ako sam dobro zapamtila, uvijek na čitanje dajete upravo svojoj kćeri Rujani Jeger, također spisateljici. Koliko su kritike u vašem ili bilo kojem kreativnom poslu važne i što mislite o umjetničkoj kritici u Hrvatskoj?

Osobno mi je najvažnije ipak od koga kritike dolaze. Obično postoji manji krug čitatelja odnosno prijatelja koji vam daju savjete i kritike u raznim fazama rukopisa - barem je za mene to tako. Kasnije kritike, ako mislite na one u medijima, nisu toliko važne. Danas u medijima posvećenim kulturi nema dovoljno prostora da bi se uopće razvila sustavna, ozbiljna kritka. U nas je to profesija koja, nažalost, odumire.