Nancy Abdel Sakhi (37) oduševila je zagrebačku publiku u Krležinim “Legendama”, u kojima je na zagrebačkom Gvozdu igrala s Andrejem Dojkićem i Matkom Knešaurekom.

"Sretna sam da mi se pružila prilika nakon duljeg izbivanja sa scene raditi s osobom koja mi je vratila vjeru u naš posao i podsjetila me na sve one razloge zašto je moj izbor bila gluma. Georgij Paro je režiser koji voli glumce i zahvalna sam mu na prilici i povjerenju. Danas je teatar lišen čovjeka,postao je hladan i površan. I mi smo takvi. Kad kažem mi, mislim na ljude općenito, ali vjerujem da se i o toj problematici može u teatru progovarati s emocijom i dubinom", govori otvoreno Nancy.

Rođena je u Zenici, majka joj je iz BiH, a otac iz Sudana. Kratko je s roditeljima živjela u Vitezu, a zatim u Hrvatskoj - u Kalniku, Gornjoj Rijeci i Križevcima, gdje je i završila srednju školu.

Upisala je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, a smatra kako su različite kulture, ljudi i mjesta njezino bogatstvo.

"Sve te kulture su dio mene. Dale su mi širinu, razumijevanje, prilagodljivost... Rano sam naučila da čovjek nije drvo,vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost i umanjuje sigurnost", govori Nancy te dodaje kako biti prihvaćen ne ovisi samo o ljudima i mjestima, nego i o nama.

"Svako mjesto u kojem sam živjela otkrivalo mi je određeni dio mene i još je tako. Izdvojiti jedno bilo bi kao da vrednujem određeni životni period više od drugog. Sretna sam što se osjećam kod kuće gdje god da dođem ili se vratim. Nije li to lijepo", kaže glumica koja trenutačno živi u Zagrebu.

Puno se selila s ocem Ownallom, s kojim je ostala živjeti nakon što su joj se roditelji rastali. Kao mulatkinja često se suretala s diskriminacijom. No ističe kako je diskriminacija manja u manjim sredinama nego u većim.

"Ono što me žalosti je prikriveni fašizam kojeg mnogi nisu ni svjesni, a vrlo brzo u neznanju, kad se najmanje nadaju, ispliva na površinu te tako iznenade sami sebe", govori Nancy.

Da želi postati glumica odlučila je nakon srednje škole. Kroz smijeh će reći: “Pazite što želite”.

"Volim svoj posao. Možda nije ono što sam mislila da jest. Kad smo mali, odgajaju nas da budemo pošteni, da sve ide po zaslugama,da ne krademo, ne lažemo... Na Akademiji su nas isto tako učili jednim vrijednostima, a onda sa svojih 24 ili 25 godina shvatite da ste izašli u džunglu i da baš nemate valjano orude. Nešto je trulo u državi Danskoj. Mislim da bi bilo lijepo pronaći novi sistem obrazovanja", govori.

Često se znala naći u situaciji da joj zbog boje kože ne daju neku ulogu jer su se redatelji znali pitati može li mulatkinja igrati npr. Juliju. 

U Shakespeareovoj drami “Romeo i Julija” ipak je igrala, i to gospođu Montecci, tijekom studija u režiji Harisa Pašovića.

"Da mi je rečeno da zbog boje kože ne mogu igrati nešto, jeste. Nisam od stereotipa. Zazirem od izreka tipa: ‘Lijepa kao glumica’. Mi se bavimo ljudima,odnosima, životom...U životu je sve moguće,sve je nepredvidivo. Teatar i film bi, ako ništa drugo, trebali razbijati stereotipe, nuditi širine, pokrenuti ono nešto unutar nas samih. Oko nas su ljudi mršavi, debeli, visoki, niski, pjegavi, nosati, žuti, bijeli, crni, pravih zubi, krivih zubi... Smeta me ta sterilnost kojoj pribjegavamo, ta ‘čistoća’. Ako se teatar, između ostalog, bavi životom, pitam se kojim očima mi to gledamo, što zapravo živimo i kojem savršenstvu težimo. Zato ne želim biti ‘lijepa kao glumica’, objašnjava Nancy.

O projektima na kojima trenutačno radi ne želi unaprijed govoriti jer, kaže, želi biti mudrija. Ali sretna je što joj se napokon otvaraju neka vrata. 

Nancy je poznata po glavnoj ulozi u filmu “Nafaka” Jasmina Durakovića i u nekoliko televizijskih serijala.

U Hrvatskoj je zapamćena njezina uloga gospođe Mueller u drami “Sumnja” Johna Particka Shanleya u produkciji zagrebačkoga Planet-arta. Kad ne glumi, pjeva u svojem bendu Kaira Kela, koji svira afro groove.

"Presretna sam. Svi smo s prebivalištem u Zagrebu, ali smo iz Hrvatske, Sudana i Senegala. Noviji smo bend i polako krećemo u osvajanje publike. Zanimljiv je to sound. Pjevamo na mandiqa i wolof jeziku, ali nam se potkrade pokoja riječ na hrvatskom i engleskom. Zanimljiv smo spoj u svakom slučaju", kaže Nancy Abdel Sakhi, koja organizira i African Vibes by African Tribe, druženje uz pjesmu i ples s Afrikancima.

Prošle godine je tako skupila novac za ulaznice za azilante koji nisu mogli platiti kartu.

"Osim što sam u bendu, posvetila sam se i svojoj velikoj ljubavi, plesu. Počela sam raditi male radionice zapadnoafričkog plesa, a to me posebno veseli i velika mi je želja što je više moguće istražiti i to područje", kaže svestrana glumica koja krajem ove godine planira otići u Senegal na usavršavanje.