Taj četvrtak, kad svi shvaćamo da je zaista počeo rat, popodne sam na probi predstave “Bura” u ITD-u. Romano Nikolić, redatelj, u jednom trenu glumcima kaže da ovo moraju odraditi sa srcem, inače ne ide. Možda zvuči patetično, ali tako je. Ovo jest predstava, jasno mi je tad, koja se mora igrati sa svim što se ima, a tako se mora i gledati. Nema između. Nema provlačenja. Događa mi se, dok na sceni gledam Ivu Kraljević, Franu Maškovića, Luka Kneza i Semiha Adigüzela, ono nešto najbitnije što se dogodi s umjetnosti: nešto se duboko ukopava u mene, i taj dan iščašen kako jest napokon me hvata sa svom silinom tuge i bijesa, tim s početkom novog rata u Europi u koji nitko od nas nije htio povjerovati, nakon cjelodnevnog tupila - osjećam i javlja se misao da, dok postoje ovakvi glasovi, nešto ipak ima smisla. Plačem to cijelo vrijeme.

*

Semih Adigüzel, prvi politički turski azilant u Hrvatskoj, mladić od 26 godina, govori mi na gotovo savršenom hrvatskom da je život balans. Život je nepredvidiv. Ostat će ovdje jer vjeruje u dobre znakove koji su ga pratili. Istina, u Hrvatskoj je doživio i najljepše i najteže trenutke u životu, ali bira vjerovati u one dobre. Semih mi kaže da je život, cijeli život jedan veliki test i da ništa nije bitno nego da živimo ovo što imamo, taj jedan život koji se nužno primiče nekom kraju, odgovorno.

Kad Semih u početku priča, to ide otprilike ovako: živi u domu, studira pravo, bio je ovdje na Erasmusu, došao je avionom i naizgled nam se čini da je to jedna lijepa priča. Istina je da je za svaku ovu točku Semih morao proći sustav koji je potpuno neprilagođen azilantima, pa i samo traženje azila, kad je bio prvi tražitelj azila radi političke situacije u Turskoj. Semih je tad postao prvi turski politički azilant u Hrvatskoj. Za njega i dalje postoji mogućnost da završi u zatvoru ako se vrati, govori mi.

Otac mu je rekao da ne dolazi. Ipak, čekao je neprestano da se nešto promijeni, da se sruši vlast, imao je nadu do zadnjeg trenutka, kaže. Ništa se nije dogodilo kako je sanjao, ali ne želi rastužiti nikoga svojom pričom i uvijek će reći da je zaista dobro, da je sretan što je ovdje i što ne drži stranu vlasti u Turskoj. Svaki dan bi izabrao ovaj život, mada ga je morao graditi ispočetka.

Nikad nije mislio da će jednog dana biti azilant, u poziciji poput svih ljudi koji dolaze iz zemalja koje je tad zahvatio rat. Kad je napokon donio odluku da se neće vratiti u Tursku, kako je studirao pravo, pripremljen je došao na policijsku postaju zatražiti azil, ali nisu znali što da rade s njim. Prvi policajac nije ništa razumio, a problem je bio i jer je već bio u sustavu kao strani student, i u početku su mu govorili da ne može ni zatražiti azil. Na drugom saslušanju u Porinu ponovno je morao objašnjavati sve o političkoj situaciji u Turskoj. Pripremio je čak i izvještaje iz EU o stanju u Turskoj kako bi ih lakše upoznao sa situacijom u zemlji koja više nije bila sigurna ni za koga tko ne podržava trenutačnu vlast. Unutar pet mjeseci dobio je status azilanta.

Kad su ga prebacili u Porin nakon što je zatražio azil, prvi dan je odmah otišao u knjižnicu.

Kad je otvorio knjigu o bojama za djecu, našao se licem u lice s ne samo nepoznatim jezikom, nego i pismom. U knjižnici je upitao djevojčicu koja se tamo našla za pomoć, da mu pročita riječ, i tako je naučio tu prvu riječ na hrvatskom - riječ ljubičasti.

Smijemo se dok pokušava deklinirati osobne podatke i na kraju uspijeva. Osobni podaci. Njemu je bilo jednostavno nakon traženja azila jer su njegovi osobni podaci bili dostupni kako je studirao ovdje na razmjeni, a i došao je avionom.

U Porinu je bio godinu dana.

*

U jednom trenutku tijekom predstave Iva Kraljević guši svoga sina kojega igra Luka Knez sipajući u njega vodu. Gušenje je najbolnija smrt. Tijekom 2021. godine u Sredozemnom moru život je izgubilo više od 1600 izbjeglica. Velika vodena grobnica licemjerja Europske unije. U Hrvatskoj je nedavno stradala djevojčica u rijeci Orljavi. Majka je s njom i još jednim djetetom pokušala priječi nabujalu rijeku. Rijeka je odnijela tijelo desetogodišnjakinje. Smrt gušenjem navodno je najbolnija smrt. U našim rijekama svako se malo utopi neko dijete u pokušaju da ga roditelji prebace u sigurniji svijet.

Danima hvatam vlastite riječi radi događaja u Ukrajini. Na tren mi se čini da ni tekstovi koje pišemo nemaju smisla ako je tako lako potezati oružje na nedužne, na civile, na djecu. Izbjeglički val koji kreće iz Ukrajine nužno je primiti, zaštititi sve one koji bježe pred ratom. Barem nas se ovaj rat tiče. Možda jer je tako blizu, u našem dvorištu. Ti nas ljudi (barem zasad) zanimaju, kao da postoji ikakva razlika između njih i ljudi koji godinama pokušavaju prijeći granicu. Izbjeglice nam možda i ne smetaju, ako nalikuju na nas. Ostali su oni migranti. Koji nam žele uzeti poslove, žene, kulturu, vjeru. Jedno od pitanja koje ostaje visiti nad glavom nakon ove predstave je pitanje smisla svega što jesmo i kuda se krećemo s politikom koja nas dehumanizira, gdje se vidimo za deset godina u jednom se trenu pitaju u predstavi, gdje se vidimo za dvadeset godina? I zaista, gdje se vidimo u ovom stalnom požaru rata i nasilja kojim neprestano ponižavamo vlastitu čovječnost? Gdje je moguće vidjeti se, bilo kome od nas, unutar država koje ponižavaju ljude i oduzimaju osnovna ljudska prava? Pitanje gdje se vidimo nije više individualno pitanje kojim oslikavamo kapitalističku ideju stalnog uspjeha i jasnog smjera života, ono je kolektivno pitanje koje pred nas stavlja odgovornost: gdje vidimo naše suosjećanje, naš kapacitet za popravak sadašnjosti unutar nekoliko godina ako je svijet neprestano u požaru?

Pravo je svakog ljudskog bića dugačak, ispunjen, dobar život pun ljubavi i smijeha. Pravo svakog djeteta na sladoled, na vlastite suze i tuge, na smijeh, poderano koljeno, mnogo padova, mnogo podizanja, na zdravi i nezdravi ručak, pravo na fundamentalnu ljubav. Svatko ima pravo zaljubiti se. Svatko ima pravo pogriješiti, i više puta. Svatko ima pravo živjeti, možda i promašiti ponešto od života, ali pokušati opet.

Ne u zatvorima. Ne dok bombe i granate razaraju gradove. Ne pored tenkova. Ne na granicama gdje i u ovom trenutku prolaze i nečija djetinjstva i mladosti.

*

Tijekom probe Semih se klanja. Klanja se pet puta dnevno. Njegov otac je hodža u Turskoj i pod Erdoganovim režimom je zatvoren. Proveo je godinu dana u zatvoru, a sad opet čeka finalnu presudu da još tri godine provede u zatvoru. U Turskoj, koja ima više političkih zatvorenika od Kine, svako jasno opredjeljenje protiv Erdogana znači zatvorsku kaznu. U Ankari je Semih bio odličan student, još mu je godina ostala da završi fakultet. Ovdje je sad na početku. Sretan mi govori da je upravo riješio cijelu drugu godinu.

Fakultet je teža priča nego azil, kaže Semih. Kad tražiš azil, ne ostaje ti više ništa u životu, mislio je i tad je bio nervozan. No kad je to napokon prelomio, opustio se shvativši da ništa više ne može učiniti. Unutar tih pet mjeseci, koliko je čekao da dobije azil, učio je hrvatski, siguran da fakultet želi završiti. No i učenje jezika i rješavanje upisa na fakultet u potpunosti je bilo na njemu, na tečaj jezika koji je trebao proći kao azilant čeka i danas, dvije i pol godine, ali već je samoinicijativno prošao tečajeve hrvatskog. Također, naš sustav nema predviđenu pomoć za situacije kad azilanti žele visoko obrazovanje. Do rješavanja statusa azilanta, a kasnije i studenta, radio je u kebabu kad god je mogao, a u podrumskom stanu u Zagrebu, koji je dobio na korištenje nakon rješavanja statusa azilanta, doživio je i zagrebački potres i poplavu. Sjeća se, kaže, dolazi iz noćne smjene i samo želi zaspati, otvara vrata, a voda mu do koljena. Kaže da je bio smiren, prag tolerancije već mu je bio toliko visok da ga ništa nije šokiralo.

*

U jednom trenutku u predstavi Semih gleda snimke nasilja nad migrantima. Snimke pred nama snimke su snimljene na hrvatskoj granici, koje su napokon dokazale kako je nasilje o kojemu se dugo već govori zaista stvarno. Nismo vjerovali svjedočanstvima, ali ne vjerujemo ni snimkama. To tamo, u odorama hrvatskih policajaca, čak i kad je dokazano da je riječ o hrvatskim policajcima, ipak nije stvar hrvatske policije. Bjelodano je ipak jasno kako se u slučaju nasilja radi već o instituciji nasilja, instituciji push backa, koja ne pita za posljedice ni metode, a dolazi iz Europske unije kao zapovijed da se granice štite.

Kad govorimo o nasilju na granici, govorimo o nasilju koje nije individualna odgovornost. Nasilje nije čak ni samo stvar policije, nego politike, kako Hrvatske, tako i Europe. Politika koja nasilje pretpostavlja kao sustav obrane. Pendreci i psi koje spuštaju i puštaju na ljude. Djeca u rukama roditelja koje skidaju do gola i potom sve vraćaju ponovno do granice. Neprestano je tu pitanje položaja ne samo onih koji su pod pendrecima, nego i onih koji ih drže. Koliko njih to radi da bi zadržalo posao koji prehranjuje njihovu djecu? Koliko njih šuti jer naprosto nema bolje opcije u ovakvoj državi? Na koliko nasilja pristajemo jer su i druge mogućnosti zastrašujuće? Europska unija izravno je odgovorna za takvo ponašanje, kao i MUP Republike Hrvatske, koliko god da svi peru tu krv sa sebe tvrdeći da nasilja nema i da ga se ne podržava. Broj ljudi koji radi zatvorene Europe svakodnevno umire u našim rijekama i koji odlazi na dno i obale Sredozemlja toliko je zastrašujući da je Europska unija izravno odgovorna za novi genocid koji se događa svih ovih godina.

*

Studirati pravo u Hrvatskoj bilo je moguće samo na hrvatskom, priča mi dalje Semih. Sustav za uključivanje azilanata u visoko obrazovanje zapravo ne postoji. U trenutku kad pita da se upiše na Pravni fakultet u Zagrebu, ne može s prodekanom razgovarati na hrvatskom. Prodekan mu je napisao prvu molbu. Problem upisa rješavao se više od godinu dana. Tek 2020. u veljači, kad je akademska godina već počela, javljeno mu je da će moći od jeseni početi studirati.

Uplašen je ili preplašen, ne može se odlučiti koja je riječ točna za ono što je osjećao, smijemo se, uplašen i preplašen. Ipak, rekao je sam sebi da će sve prilike koje su mu ponuđene prihvatiti.

Preko ljeta je kupio svoje prve knjige, opću povijest s prve godine i odlučio da će je čitati. Otišao je u Maksimir i počeo.

Rekao je sam sebi da će pročitati uvodni dio, deset stranica. Tih prvih deset stranica čitao je deset sati. Sve mu je bilo nepoznato, na tečaju se učila samo osnovna komunikacija. Zdravo, ja sam Semih, šali se, a sad odjednom mora vidjeti što je kazneno djelo, a ništa ne razumije. Kroz cijelo ljeto uspio je proći samo prvi dio prve knjige - dvjesto stranica (a obje knjige imale su svaka petsto stranica). Počeli su s predavanjima i prvi tjedan su obradili ono što je on tri mjeseca ljeta pokušavao pročitati. Prvi tjedan i odmah u ponedjeljak ispit. Dvije knjige prošli su u mjesec dana. Ok, Semih, to je to, neće ovo ići, ne možeš ti to, govorio je, priča mi, sam sebi, ali probaj. I tako od kolokvija do kolokvija, pa do ispita. Stres prije usmenog, čovječe, kaže. Ali položio je, ne zna kaže kako, ali položio je. Jezik je prepreka, ali znanje se ipak može izraziti, makar i riječ po riječ.

Da mu izađe u susret, fakultet mu umjesto plaćanja godine omogućuje da u sklopu fakulteta drži tečaj turskog jezika. Ipak, kao azilant primatelj je minimalne zajamčene naknade od države i njegov socijalni status trebao mu je omogućiti da ne mora plaćati školovanje. Naprosto, s primanjima od 800 kuna mjesečno fakultet bi plaćao više nego što su mu godišnja primanja. Na kraju je uspio povezati Ministarstvo i fakultet te su se složili da ne bi trebao plaćati godinu. Na kraju ipak nije držao tečaj turskog, smije se, a imao je već zainteresirane polaznike.

*

Princip, životna odluka koju je donio dolaskom u Hrvatsku bilo je da prihvaća prilike i tako je i prihvatio ulogu u ovoj predstavi kad mu je Romano Nikolić ponudio da glumi. Dobar je student, kaže, može čitati, može i pisati, ali ovo je bilo nešto novo. U Ankari je često kao student odlazio u kazalište da promijeni vlastite perspektive. Vjeruje da sve što radimo treba pridonositi društvu, a to predstave poput ove sigurno rade. Od malih nogu je odgojan u religioznoj obitelji, ali su ih odgajali da uvijek budu otvoreni prema drugima, da kao ljudi svi imaju više toga zajedničkoga, nego što imaju razlika.

Nalazim dok pretražujem članke, na jednom portalu, da je izbjeglička priča još jedan tipično medijski prikaz jadnih ilegalnih migranata koji traže azil u Hrvatskoj. Želimo li ih mi, imaju li zakonodavno pravo na azil i uopće kako se zovu ne može se utvrditi.

U istom tom članku zaključuje se da je Titi Khati mogla ostati i u Bosni, gdje bi također bila sigurna od muža. Taj isti članak ne spominje kako je Titi Khati s dvoje maloljetne djece, 14-godišnjim sinom i sedmogodišnjom kćeri, već četiri godine na putu, a preko hrvatske granice vratili su je 22 puta. Njena kći u jednom je trenutku pitala mogu li se baciti sa stijene, da sve to završe. Nigdje u takvim člancima i komentarima ne piše kakvo je to djetinjstvo koje se provede do sedme godine na putu, kad se trebalo biti u vrtiću te bezbrižno učiti i igrati. Kad se desetogodišnjakinja iz Turske, koju je majka pokušala spasiti od nabujale Orljave, utopila u prosincu, komentiralo se mnogo kako oni ni od čega nisu bježali i kako su sami krivi. Dijete od deset godina koje proguta rijeka usred noći. Majka koja to dijete ne može držati. Ne mogu biti krivi. Nisu krivi.

Od ožujka 2020. do svibnja 2021. evidentirano je 16.521 nezakonito protjerivanje izbjeglica iz Hrvatske, objavljeno je u izvješću danskog vijeće za izbjeglice.

Je li strah ono što nas zaista čini tako okrutnima?

*

Dalje je stvari rješavao prema prioritetima - kad je upisao fakultet, počeo je čitati pravilnike i tražio način da dobije studentska prava, smještaj i prehranu. Kako bi dobio smještaj, pronašao je članak u pravilniku da se smještaj može dodijeliti posebnom odlukom Ministarstva, što znači da je mogao podnijeti molbu i mogli su mu omogućiti smještaj. Sad stanuje u Cvjetnom naselju. Uspio se izboriti preko različitih članaka pravilnika da dobije i punu razinu prehrane, što je također trajalo jer u sustavu nije bio uopće vidljiv.

Šali se da nakon svega toga više ni ne razmišlja kad šalje mailove, samo u hodu tipka s mobitela prema institucijama. U minutu ih slaže, zna što točno želi i kome ih šalje. Sad ima samopouzdanja. Da bi uspio dobiti socijalnu stipendiju, Ministarstvu je dvaput slao prigovor na rezultate, a potom su ga zvali iz tog istog Ministarstva na sastanak. Nakon toga je s Ministarstvom pisao pravilnik da se obuhvate jasnije i azilanti u proces prijavljivanja, tj. u sustav bodovanja za stipendije. Te prve godine fakulteta dobio je i naočale jer je stalnim učenjem pokvario vid.

Motivira ga što jasno vidi što je uspio promijeniti i što će azilanti nakon njega sad imati jasnije upute i prava.

*

Semih ima 26 godina. Vjeruje da moramo biti odgovorni prema vlastitom životu. Nije izgubio optimizam. Govori mi da je bitno i ne zaboravljati ono što naučimo. Mi ljudi skloni smo zaboravu i neprestano se moramo podsjećati tko smo i gdje smo, koliko smo naučili. Na kraju razgovora smije se, vidim li kako smo brzo zaboravili azil, azil je bila najlakša stvar. U predstavi Semih glumi sebe, nekoga tko je došao i traži vlastito mjesto. Semih u predstavi skače preko užeta. Uže, dok se brzo skače preko njega, šiba zrak gotovo kao bura. Rope jumping nešto je što je otkrio tijekom korone i kaže da mu pomaže da se opusti.

Romano Nikolić napravio je predstavu “Bura” s poštovanjem i ljubavi prema svim tim imenima koja su ostala neizgovorena u vodi, a napravio ju je sa sjajnim timom koji duboko vjeruje u sve što govori tijekom predstave. Ne bojte se izgovoriti naša imena, kaže Frano Mašković u zadnjem monologu “Bure”.

Je li strah zaista ono što nas čini tako okrutnima?

Nemojmo se bojati izgovoriti ta imena. Madina Hussiny. Ajlan. Galib. Rehan. Titi Khati. Raybod Kathi. Yekabod Khati. Semih Adigüzel. Nemojmo se ustručavati pomisliti na djetinjstva koja su mogli imati, na put koji su prešli, na našu djecu u takvim situacijama. Na nas koji s tom djecom prevaljujemo pola svijeta. Od čega to bježimo tad? Koliko je velik taj smak svijeta da djecu ponesemo u takvu nesigurnost? Da i sami krenemo u nepoznato kraj života koji je bio čvrst? Nemojte se bojati pomisliti na šumu noću u kojoj spavate držeći svoju djecu budni da njima omogućite san bojeći se i životinja i smrzavanja. Nemojte se bojati zamisliti kako bi bilo držati vlastito dijete u nabujaloj rijeci i ne moći ga držati dovoljno čvrsto da ga rijeka ne odnese. Ili kako bi bilo držati dijete dok vam netko drži pištolj na glavi i protjeruje vas bosa natrag, preko te zamišljene crte dva svijeta. “Želja je pola života, ravnodušnost je pola smrti”, pisao je Khalil Gibran. Ne bojimo se i ne budimo ravnodušni.