Želja je pola života, ravnodušnost je pola smrti

Taj četvrtak, kad svi shvaćamo da je zaista počeo rat, popodne sam na probi predstave “Bura” u ITD-u. Romano Nikolić, redatelj, u jednom trenu glumcima kaže da ovo moraju odraditi sa srcem, inače ne ide. Možda zvuči patetično, ali tako je. Ovo jest predstava, jasno mi je tad, koja se mora igrati sa svim što se ima, a tako se mora i gledati. Nema između. Nema provlačenja. Događa mi se, dok na sceni gledam Ivu Kraljević, Franu Maškovića, Luka Kneza i Semiha Adigüzela, ono nešto najbitnije što se dogodi s umjetnosti: nešto se duboko ukopava u mene, i taj dan iščašen kako jest napokon me hvata sa svom silinom tuge i bijesa, tim s početkom novog rata u Europi u koji nitko od nas nije htio povjerovati, nakon cjelodnevnog tupila - osjećam i javlja se misao da, dok postoje ovakvi glasovi, nešto ipak ima smisla. Plačem to cijelo vrijeme.