Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo na području kazališne umjetnosti ove je godine dobila glumica Marija Sekelez. Rekosmo: očekivano, konačno.

"O, pa iznenađuje me vaša konstatacija. Ne znam je li bila očekivana u javnosti...", počinje oprezno sugovornica, dok joj osmijeh titra čitavim licem. Svi koji iole poznaju njezin predani glumački i upravljački rad u teatru nemaju dvojbe. Čemu onda lagana sumnja dobitnice?

Bit će da je to stoga što profesionalni put Marije Sekelez nije bio ni lak ni jednostavan. O srčanosti, vedrini i upornosti ne treba govoriti. Sekelez se smije.

Kontroverzno Proučavanje rukopisa pokazalo - Shakespeare je bio žena?

"Ma, dobila sam puno sličnih mišljenja poput vašega. Ono konvencionalno ‘došla nagrada u prave ruke’. Ali hvala, puno znači. Laže onaj tko kaže da nije tako. Dobila sam mnogo nagrada u životu, ali dalje od ove ne ide. I stigla je u pravo vrijeme - ni prerano ni prekasno za mene", iskreno će glumica. Prepuštamo joj pripovjednu dinamiku, tu joj nema ravne.

Krenuli smo "od kraja", a mogli bismo vas "pregledati" otpočetka, kažemo, razumijemo se otpočetka. Biografski detalji: rođena u Vukovaru, ali Splićanka?

"E da. U toj romantičnoj priči moji su se roditelji upoznali u vlaku. Oboje Dalmatinci: tata iz Lovreća, mama iz Šestanovca, udaljeni tri kilometra zračne linije. Tata, dakle, na putu prijatelju, mama bratu, u Vukovar. I bila je to ljubav na prvi pogled, za mjesec dana su se vjenčali u Vukovaru, u kojemu sam se rodila i gdje smo živjeli četiri godine. Mama je obožavala Slavoniju, ali joj je klima škodila zdravlju pa smo se vratili u Split. A tata, jedinac, što je rijetka pojava u Imotskoj krajini, ionako je htio biti bliže roditeljima. I tako se moj život odigrao kao prema točkama istostraničnog trokuta od Vukovara preko Splita do Zagreba", počinje Sekelez, koja je u Zagrebu provela više od pedeset godina.

"Obožavam Zagreb, ali se korijeni nikad ne zaboravljaju. I ne bih, mislim, nigdje mogla živjeti osim u Zagrebu", strasno će glumica koja je korijene vlastite profesije davno otkrila u epicentru "mediteranske kreativnosti" - Splitu.

"O da. Zateklo me na lijepome mjestu. Bez ikakvog umjetničkog obiteljskog pedigrea, bila sam djevojčica iz radničke obitelji, puna mašte. U djetinjstvu sam, pak, uvijek bila nekakav tip lidera. I bila sam fantastičan đak, kao mlada djevojka davala repeticije iz matematike i hrvatskog. Ali kako je obitelj bila siromašna, roditelji su se bojali da mi neće moći osigurati budućnost. Pa neka ja, je li, nešto završim. Nešto ‘konkretno’. I poslali su me da odaberem što ću, pa sam od svih tih groznih škola odabrala onu za zdravstvenog tehničara laboratorijskog smjera", govori naša sugovornica.

Dodajemo kako bismo i danas "na prvu" podržali roditeljski izbor...

Ulysses "Jadan onaj tko povijest uči samo od bake i djeda"

"Ali ja sam bila nesretna. Iako sam bila super đak, znala sam da nema šanse da to u životu radim. Već sam tad znala da želim na Akademiju u Zagreb i ništa više. A kako me roditelji nisu mogli školovati u Zagrebu, morala sam biti ekstra u svemu, da dobijem stipendiju. I dobila sam je. Onda sam na Akademiji dramskih umjetnosti i diplomirala prije roka, da ne bih morala vraćati stipendiju. Iz današnje perspektive možda izgleda čudno. Ali su meni u školi znali reći profesori: izvrsna si učenica, ali od tebe nikad laborantice", smije se glumica.

Naravno, čim je djevojčica stasala, upisala se u legendarnu splitsku Tribinu mladih.

"To je bilo središte kreativne mladosti Splita! Teta Milka Barać bila je voditeljica, a gospođa Božena Kolničar dramska umjetnica koja nam je držala recitatorske grupe. Kad se danas kaže ‘recitatorske’, malo komično zvuči, ali to nije bilo to! Ondje su stasale snažne umjetničke osobnosti, poput Luka Paljetka, Jakše Fiamenga, Momčila Popadića, Aljoše Vučkovića ili Žarka Radića. A bili su tu i Oliver Dragojević te Đurđica Barlović. Ma bilo je fantastično društvo. Fiamengo mi je znao reći: ‘Ja sam pjesnik tvoje mladosti’, a doslovno je tako bilo. A s Lukom Paljetkom sam ostala u posebno dobrim odnosima, puno sam njegovih stihova recitirala, na Akademiji položila ispit s njegovom ‘Muzičkom kutijom’. A onda je on preveo stihove Marine Cvjetajeve o kojoj sam radila predstavu tako da... Puno smo nastupali i družili se. Doista smo nadahnjivali i Dalmatinsku zagoru i otoke, sve smo obilazili neumorno. Uživali. Nikad nam nije bilo teško, u mladosti je sve lako. A u srednjoj je školi to bila moja oaza spasa, moj azil", gorljivo će Sekelez, koja u Zagrebu nije upisala "samo" Akademiju.

"Studirala sam i komparativnu književnost i češki jezik paralelno s glumom. Stigla sam do apsolventure na Filozofskom fakultetu, ali sam diplomirala na Akademiji i jako rano počela raditi. Male uloge, ali stalno nešto novo. Od tog rada smo se, uostalom, mi mladi glumci izdržavali. Živjeli smo jako skromno, siromašno čak, ali zanosno! I uopće nismo primjećivali neimaštinu. Guštali bismo na Akademiji čitav dan, bili smo ispunjeni tom nekakvom ‘našom misijom’. Čarobno, zar ne?"

Hm, kad se spominje to siromaštvo 1970-ih i 1980-ih... Bio je to život drugačijeg tempa, navika i obaveza, primjećujemo - bez nostalgije, samo kao fakat. Današnje dimenzije siromaštva i one iz socijalizma, može li se to usporediti?

"Imate pravo, nama doista ništa nije falilo. Kao studenti odlazili bismo u Trst. Mi studentice smo uvijek bile odlično obučene, po posljednjoj modi. Make up: tuš crte, trepavice nosiš od jutra do sutra, isto kao danas. Minice do besvijesti. Čizme iznad koljena. Zaradili bismo od silnih statiranja, malih uloga u ITD-u. Pa kad honorari stignu... Već na trećoj godini studija počela su snimanja serija, radilo se mnogo. Ali ono što je bilo meni prestrašno, a što nitko rođen u Zagrebu ne može pojmiti, jest to da sam se svake sezone morala jednom ili čak dvaput seliti iz podstanarskih soba. Imam bilancu od trideset podstanarskih soba koje sam promijenila u životu! Znate, čekalo se ispred Vjesnika svake subote navečer da stignu još mokre, otisnute novine s oglasima za sobe. Jedno sam vrijeme uživala u smještaju u Studentskom domu na Savi, a kad sam diplomirala, unajmila sam garsonijericu na Šalati. Tad sam bila, vjerujte, najsretnija na svijetu. Eto", kaže Sekelez, uvukla nas je u atmosferu te "kreativne epohe", bez traga tržišne kompeticije.

Zvijezda Berlinalea "Po ratnim zločincima se vidi da Jugoslavija još živi"

"Ma kakvi. Mi se nismo natjecali niti gubili u nekim nebulozama. Nikad kod kolega nisam osjetila ni bahatost ni prenemaganje. Zaista je bilo romantično vrijeme gdje smo svi željeli što više tog svijeta upiti u sebe, bili smo posvećeni cilju, htjeli što više saznati, bili smo na svim predstavama, izložbama i tribinama", govori glumica.

A koji je bio onda njezin profesionalni cilj u mladosti? Stalno se zaposliti? Jer je Marija Sekelez poznata po golemom stažu freelancerice. Takozvanom slobodnom umjetničkom zanimanju.

"Da, imam golemi staž freelancerice, i to u sistemu koji nije bio baš naklonjen takvom ‘samostalnom zanimanju’. Za razliku od nekih kolega koji su odradili desetak godina u kazalištu pa su se zasitili i prešli u ‘slobodnjake’, ja sam bila prisiljena u taj status ući odmah. Zašto? Jer kad sam 1972. godine diplomirala, osjećali su se tragovi tog Hrvatskog proljeća. Sve je stalo na nekoliko godina", objašnjava Sekelez.

Ne razumijemo baš, što je stalo?

"Pa stali su angažmani. Vrlo rijetko su se angažirali mladi glumci. A ja sam taman počela raditi u ITD-u koji je tad... Teško se danas može pojmiti što je značio. Desetak, petnaest godina tog zlatnog razdoblja za teatar danas je izgubljeno. Živi jedino u uspomenama. I nikad nisu dosegnute umjetničke razine iz tog vremena. Vjerujte, pogledala sam masu svjetskih predstava, čitav sam svijet tako prošla, a pogledala sam doslovno sve što je u našoj zemlji igralo. Ja sam vam fanatik kazališta", smije se naša sugovornica i nije nikakva tajna, uvijek je čovjek može naći na domaćim kazališnim premijerama.

"Ali da nastavim", prekida našu digresijicu Marija Sekelez. "Imala sam, dakle, sreću da kao mlada glumica počnem u ITD-u. A predstave u kojima sam igrala bile su dugovječne. Hitovi. Zamijenila sam Vlastu Knezović u ‘Hamletu u Mrdušoj Donjoj’ kad se ona razboljela pa je ispalo da sam, od ukupno tri stotine izvedbi te predstave, ja igrala njih dvjesto! Deset godina sam igrala predstave ‘Ručni rad’, ‘Kaspar’, ‘Odmor za umorne jahače’, ‘Don Juan’...", nabraja glumica, koja je paralelno s takvim angažmanom započela vlastiti, privatni.

"Počela sam raditi svoje projekte. Jer je u ITD-u, znate, bilo ‘praznog hoda’, vremena kad vas hvata egzistencijalna panika: što će biti sa mnom ne bude li uloge? Sezona je u kazalištu završavala krajem svibnja, a počinjala tek u listopadu. A što da radim u međuvremenu? Znala sam igrati i na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali bilo je i praznih ljeta. I tad se trebate dovijati da se ostvarite, da ne potonete u beznađe, što se dogodilo mnogima. I ja sam puno puta posustala, ali nikad nisam odustala", govori Sekelez, koja je kao mlada glumica "išla iz faha u fah", iz komičnih u dramske uloge - "kako se otvorilo".

Dubravka Vrgoč Otkad nema Hasanbegovića više nitko ne traži moju smjenu

"Znate kako se kaže: talent nije prijelazan", smije se glumica kad pitamo za eventualne "ključne" uzore u glumačkom poslu.

"Mogla sam, u mladosti pogotovo, obožavati glumce na filmu. Ali bilo je i ključnih glumaca s kojima sam radila. Deset sam godina igrala, primjerice, s Marijom Kohn, što mi je bilo fantastično profesionalno i ljudsko iskustvo. A mogla bih spominjati redom redatelje i drage glumce, ali...", kaže naša sugovornica dok hitro prebacujemo na važniju temu. Uloge koje su je profesionalno obilježile. One "snažnih", arhetipskih žena, koje su obilježile naše vrijeme: Marije Callas, Isadore Duncan, Marine Cvjetajeve...

"Da, upravo arhetipske. Žive su. To su prikazi autentičnih osoba, žena koje su vlastitim životom potvrđivale što znači biti dramska heroina. Odigrate predstavu o Mariji Callas ili Isadori Duncan, kao da ste igrali deset sažetih, različitih uloga u jednoj. Ekstrakt svih emocija. U dva sata, koliko igrate takvu predstavu, nemate ni trenutka predaha. Kakav je izazov igrati nečije, doista, nefikcionalizirane živote na sceni! Predstavu o Duncan sam igrala prije trideset, a o Callas prije dvadeset godina, ali i sad se naježim kad se toga sjetim. S distance svih ovih godina, izgleda nevjerojatno da sam kao freelancerica za ‘Isidoru’ imala dvije kompletne scenografije, pet kostima i igrala sve sama, u predstavi koja ima pauzu. Na predstavi o Callas nas je sedmero bilo na sceni. I gostovala sam s tim predstavama posvuda: Pariz, London, Novi Zeland... Naravno, sve probleme savladate u hodu, bolje da ne znate što vas čeka", govori Sekelez.

Očito, neka "energija" koju kao glumica i autorica posjeduje "pronađe" neku sličnu takvu - od tuda možda izbor "dramskih heroina"?

"E to ste lijepo rekli, tako i ja osjećam. Poput ‘svemirskog sestrinstva’, ako tako poetično smijem reći. ‘Majstorsku klasu Marije Callas’ igrale su glumice u gotovo svim zemljama svijeta, ali je Terrence McNally, autor njezine dramske biografije, poslao meni čestitku kad je vidio snimku predstave jer, po njegovim riječima, nije mogao vjerovati! Zahvaljujući maski i kostimima, bila sam kao reinkarnacija Callas", kaže Sekelez, koja je sama birala komade koje je izvodila, prema "intuiciji, osjećaju".

Je li to onda inverzija ili potvrda glumačkog poziva?

"Glumački je posao takav da uvijek budete birani, izabrani ste. Morate biti na dispoziciji, morate se prilagoditi. I jedan vas režiser ‘stavi’ u jednu, drugi u drugu ladicu. A moj se čitav organizam, cijeli moj habitus, protiv toga uvijek borio. Jer sam znala koliki je moj potencijal. Zato sam se upustila u svoje projekte", kaže glumica.

Čitav njezin glumačko-autorski put ovako izgleda posve logično. Logično izgleda i činjenica da joj je glamurozni dvodijelni kostim za predstavu o Mariji Callas kreirala čuvena, nagrađivana engleska dizajnerica hrvatskog podrijetla Franka Kutleša, koju je Sekelez upoznala gotovo slučajno, tijekom svoje profesionalne "epizode" rada na HTV-u.

Donjodravska obala "Rat je gadna stvar, ali za žive mir je još gori"

"Tijekom Domovinskog rata sam na HTV-u radila kao autorica serijala ‘Dok nam živo srce bije’, na kojemu je nastupilo oko četiri stotine umjetnika. Zatim sam jedno vrijeme radila božićne emisije u zabavnom programu, a onda sam se našla u - dokumentarnom. Snimila sam filmove o trima ženama Imotske krajine: o pjesnikinji i časnoj sestri Anki Petričević, lobistici Zdenki Gast koja živi u Americi i o Franki Kutleši, koja je kao djevojčica odrasla u Cisti Velikoj, kao vrlo mlada došla u London i postala modna kreatorica svjetskog ranga. Kad smo snimale film, spomenula sam Franki da radim predstavu o Mariji Callas i ona mi je ponudila napraviti kostim. U njezinu sam salonu u Londonu prvi put vidjela što znači kreirati visoku modu kakvu je, uostalom, nosila Maria Callas", živo pripovijeda Sekelez.

Anegdote samo nadolaze, ali ako nam je slijediti biografiju sugovornice...

"E da, mogla bih toliko toga ispričati, koliko zanimljivih ljudi upoznate kad igrate posvuda, i ovdje i u svijetu", govori žustro glumica koju šira publika najsvježije pamti po hvaljenoj predstavi o ruskoj pjesnikinji Marini Cvjetajevoj, čija je biografija toliko tužna i snažna da je teško pojmiti da ovdje nije riječ o fikciji.

"O da, Marina. Preteško je već saslušati njezinu biografiju, kamoli... A riječ je o autentičnom životu tako hrabre, fascinantne pjesnikinje čiju smo prvu zbirku na hrvatskom prijevodu dobili tek nedavno u izdanju Matice hrvatske. Cvjetajeva je široj domaćoj javnosti još terra incognita, iako u mojem ruksaku, na mojoj duši, uvijek ima stihova, pa i Marininih. Poeziju upijam, njome se hranim, učim, govorim poeziju. Evo, u rujnu ću raditi predstavu ‘Dvije Vesne’, posvećenu dvjema našim pjesnikinjama: Vesni Parun i Vesni Krmpotić. Godinama sam, ipak, razmišljala kako ću se približiti poeziji i životu Marine Cvjetajeve. Posvetila bih joj se i ranije, ali je bio taj period od šesnaest godina mojega ravnateljstva koji me u umjetničkom, autorskom smislu posve blokirao. Bio je to toliko naporan posao...", sporo će, odjednom, Marija Sekelez.

Govori o godinama svojega ravnateljskog mandata u dječjem kazalištu Žar ptica, koje je do njezina dolaska bilo zapušteno kazalište na kraju grada. Poput prave žar ptice, to je kazalište odjednom "uskrslo" u javnosti, sve do statusa jednog od najvažnijih gradskih kazališnih institucija. Ali zašto se odlučila na taj posao?

"Eh, natječaj za posao objavljen je u trenutku kad sam navršavala trideset godina ‘slobodnjaštva’. I pomislila sam: sve znam o kazalištu, znam kako se njime upravlja do najsitnijih detalja. Kad ono! Slušajte... To je bilo toliko nezamislivo teško prve tri godine. Kad biste me sad pitali bih li ponovila isto iskustvo, e pa nema tog novca! Jedino u slučaju da se radi o životu i smrti mojih najbližih. I to govorim s odmakom, s uspjehom koji sam ondje postigla - s tim fenomenalnim doživljajima, nagradama, putovanjima od Mongolije do Caracasa, od Izraela do Švedske, od Egipta do New Yorka. O Europi i ovoj našoj regiji da i ne govorim. Kad sam ondje došla, kazalište je bilo do te mjere zapušteno da je u njemu stanovao pas lutalica, a godišnje se igralo svega šest predstava. Ljudi koji su ondje radili navikli su ne raditi. Pa kad sam udarila tempo, naravno da su svi bili protiv mene. A onda te inspekcije! Meni, dakle, u kazalište dolazi inspekcija rada jer se, kao, sad radi previše! Ljudi, ovo bih vam mogla ispričati jedino u formi stand-up komedije, toliko je apsurdno. Ali sve sam preživjela. Platila vlastitim zdravljem. I svi su čekali da odem, da odustanem", u dahu će Sekelez.

Kako to misli: svi su čekali da ode - iz uspješnog kazališta?

Jagoš Marković "Nikad toliko priča o vjeri, a nikad manje oprosta"

"Ne, svi su znali što proživljavam. Očekivali su - Marija će otići, previše je to za bilo koga, pa i za nju. I doista sam htjela otići nakon prvoga mandata, ali mi je sestra rekla: ‘E sad nećeš! Sad kad si sve sredila kao apoteku, sad ćeš ostati!’. A bila sam utrnula od umora, vjerujte. Za šesnaest godina tog posla u Žar ptici nisam mogla raditi ni jedan vlastiti projekt, ništa drugo. Jer je to nemoguće, s kazalištem živite danonoćno. Odgovorni ste za svako dijete koje ondje uđe. Ondje je prošlo na tisuće djece, a ja sam svima bila dobra domaćica. Jer sam željela da se djeca osjećaju kao kod kuće. Da zavole teatar, da se očaraju i zaljube. Ako to uspijete, to je... mnogo", kaže glumica i bivša ravnateljica, žena kojoj su umjetnički izazovi "pokretačka strast". A sad je "glumica u mirovini"?

"Oh, ali veselim se svemu što me čeka, što sve želim raditi! Mogla sam zgradu sagraditi svojim golim rukama, koliku sam energiju utrošila u Žar pticu. Ali uspjeh vam, znate, ublaži svaki napor. Idete dalje, i dalje... Zanemarila sam svoju glumačku karijeru, pa joj se sad vraćam. I uživam. Eto, sad baš guštam", uz osmijeh će, na kraju, Marija Sekelez.