Eh, brak više nije što je nekoć bio... Ili to nije bio nikad? Pod silom društvene stvarnosti i žena koje su radile i zarađivale, koje su progovarale o pravom stanju unutar četiri zida, a za njima i muškarci, društvo u SAD-u u 60-ima bilo je prisiljeno srušiti si lažnu idiličnu sliku obitelji.
Predstava "Tko se boji Virginije Woolf?" bila je totalna društvena subverzija još od prve verzije, praizvedene 13. listopada 1963. u "Billy Rose Theatreu" na Broadwayu. Martha i George nisu živjeli idilično u sretnom braku u skladu s idealom američkog sna u doba Hladnog rata, okruženi savršenom djecom koja odrastaju u savršene ljude.
Bili su pijandure koji si psuju, svađaju, raskrinkavaju svoj duboko rasklimani brak pred strancima te u vrtlog uvlače i njih. Tu gdje god se zagrebe po površini, pronalazi se brižno položena mina. Čak i sveučilišni gradić u kojemu žive zove se Nova Kartaga, kao bogato mjesto iz antike razoreno u Trećem punskom ratu.
Drugi čin nazvan je "Valpurgina noć", koja se u germanskim krajevima stoljećima slavila u noći na 1. svibnja kao proslava plodnosti, što je, uz cjelonoćno pijančevanje, paljenje krijesova i kako to već ide, tijekom stoljeća preraslo u legendu o sotonističkom divljanju vještica. Pa onda to što je izvorno bezimeni suprug Honey ime Nick u predstavi dobio po Nikiti Hruščovu.
Ili to što je redatelj naziv za predstavu pokupio iz zahoda u baru u Greenwich Village... Kad su 1966. trebali snimati film po toj drami, agent Henryja Fonde, unatoč već kultnoj slavi tog komada, nije se glumcu ni usudio pokazati ga, nego je odbio da Fonda glumi Georgea. Da si ovaj ne ubije reputaciju. Katherine Hepburn, pak, nije bilo suđeno postati Martha.
Rekla je da ona "nije dovoljno dobra za tu ulogu". Psovke, bljuvanje, nasilje iza ugla, umišljena trudnoća, izmišljeni sin... Koga je, dakle, za te uloge mladih Nicka i Honey mogao angažirati ovoljetni Ulysses na Brijunima? Pa... Zašto za Nicka ne uzeti Milana Marića, glumca koji je u Beogradu uspio preživjeti čak i Frljićeva "Zorana Đinđića", kad se u Ateljeu 212, između ostalog, bljuvalo na zastavu Republike Srbije.
Brijuni vas dočekuju kao ovogodišnjeg laureata nagrade Berlinalea za jednu od 10 filmskih zvijezda u usponu. A iz publike vam je pljeskao 'Batman'.
Da, Christian Bale je imao premijeru filma na Berlinaleu i bio je gost na ceremoniji dodjele tih nagrada. Čudan je osjećaj zamijeniti uloge s nekim koga ste navikli gledati u filmovima, da sad ta osoba sjedi u gledalištu i aplaudira vam dok primate nagradu.
Bila je riječ o vašoj prvoj glavnoj ulozi u filmu, o ekraniziranoj biografiji pisca Sergeja Dovlatova, koja je na Berlinaleu privukla jako lijepu pažnju. Koliko vam osobno i profesionalno znači ovaj uspjeh?
Kako vrijeme sve više odmiče i kako mi se lagano pojačava distanca od snimanja tog filma i svega što je uslijedilo, sve sam sigurniji u to koliko je rad s redateljem kao što je Aleksej German Jr. na ovom filmu važan za mene kao glumca. Taj film je, na moju veliku sreću, došao kao moja prva glavna uloga. Čitav proces stvaranja tog filma, od učenja ruskog jezika, fizičke transformacije, života od šest mjeseci u Sankt-Peterburgu, bavljenja temom čovjeka na životnom raskršću, bilo je nešto što je promijenilo i mene kao osobu, u smislu da sam u Rusiju otišao kao klinac, a vratio se kao momak. U taj film je ugrađeno mnogo ljubavi, strasti i rizika cijele filmske ekipe, na čelu s redateljem koji je, naravno, sve to vukao. Tako da je nagrada u Berlinu samo lijep završetak putovanja zvanog Dovlatov.
U svakom slučaju, ako vam je pljeskao jedan Christian Bale dok ste na Berlinaleu primali nagradu, baš da vidimo tog frajera koji bi vam se usudio opovrgnuti da ste ove godine postali prava međunarodna filmska zvijezda, zar ne? Kako se dogodilo da nam sad dolazite na Brijune u ulozi Nicka u predstavi 'Tko se boji Virginije Woolf' Lenke Udovički?
Poziv da radim ovu predstavu vrlo me je prijatno iznenadio. Prije pet godina sam bio gost na Brijunima s predstavom 'Mali mi je ovaj grob' i sjećam se da mi je bilo vrlo teško vratiti se u Beograd na snimanje, a ostaviti ekipu predstave još nekoliko dana da uživaju u čarima Brijuna. Tako da kad me je prvo kontaktirao Cvele, odnosno Svetozar Cvetković, i pitao jesam li slobodan preko ljeta, a malo zatim i Rade Šerbedžija da mi kaže kako bi voljeli da radimo zajedno, nije bilo puno razmišljanja. Tekst kakav je 'Tko se boji Virginije Woolf', i to s tom ekipom, a onda još i na mjestu kakvi su Brijuni, pa to se ne propušta, zar ne?
Bio bi to smrtni grijeh, naravno. Koliko redateljica slijedi, ili koliko ne slijedi, slavne prethodne inkarnacije drame Edwarda Albeeja, ili možda i ono pijano divljanje Elizabeth Taylor i Richarda Burtona?
Kad pred sobom imate jedan takav tekst, mislim da je neophodno da se pustite i bacite unutra te da tu prethodne izvedbe i filmovi nisu od pomoći. Ova priča, ovako napisana, toliko je emocionalno duboka, teška, bezobrazna, da je nemoguće distancirati se od nje ili je raditi s pola snage. Jer ako pokušate da prevarite ovaj tekst i zaobiđete neki od tih emocionalnih trnova, vrlo brzo ćete doći do toga da ćete upasti u čitav grm trnja i morat ćete se vratiti nazad sav izgreban. Golemi je izazov baviti se temom ljubavi i odnosa na način na koji to ovaj tekst diktira.
S obzirom na to da vas ima i na filmu i na televiziji, koliko ste stignete posvetiti kazalištu u Beogradu, posebno Ateljeu 212?
Trudim se napraviti jedan dobar balans između snimanja i kazališta. Neophodno mi je i jedno i drugo te osjećam da još mnogo toga moram naučiti o tome što je sve gluma kako bih se mogao odreći ijednog od to dvoje.
Atelje 212 posebno spominjem zbog one bure koju ste vi glumci s Oliverom Frljićem kao redateljem prouzročili predstavom 'Zoran Đinđić' prije sedam godina. Što je javnosti u Srbiji tad bilo najšokantnije - kritički prikaz suvremene Srbije, neki tehnički detalji predstave ili završno povraćanje po zastavi, što su nacionalistički krugovi doživjeli kao svetogrđe?
Zapravo, ta predstava je bila dobar pokazatelj u kakvom stanju je srpsko društvo, kako mi vidimo demokraciju i kako mislimo da bi trebalo da izgleda demokratski uređeno društvo. Najtužnije je to što smo vidjeli da mi kao društvo uopće nismo spremni za suočavanje s bilo kakvom vrstom kritike, da su većina onih koji bi trebali društvo izvlačiti iz mraka zvanog 'devedesete' zapravo najobičnije kukavice koje se nisu usudile jasno odrediti prema jednoj predstavi, nego su se hvatali za argumente kao što su 'pa nije baš trebalo da povraćate po zastavi'. Zamislite kako je onda sa svim onim drugim stvarima, a ima ih mnogo, prema kojima bi se takvi morali jasno odrediti kako bi ovo društvo moglo krenuti nekim zdravijim putem.
Koliko bi Srbija kakva je danas, sedam godina poslije te premijere, bila kadra podnijeti premijeru iste takve predstave? Odnosno, je li se što promijenilo u toj zemlji? Ako jeste, što se promijenilo?
Promijenilo se to da se sad još jasnije vidi u kakvoj konfuziji i u koliko podijeljenom društvu živimo. Sve što se sad događa je logična posljedica jedne propuštene šanse u kojoj se Srbija mogla suočiti s pogreškama iz prošlosti.
Koliko su samostalne republike nastale na području bivše Jugoslavije generalno u stanju podnijeti građansku kritiku nacionalističkih ili vjerskih svetinja?
Mnogo će vode proteći dok ne budemo mogli normalno sagledati sve ono što se izdogađalo u posljednjih trideset godina na prostoru zvanom ex-YU. Tužno je što čak ne postoji ni intencija da se za početak pogledamo u oči i mirno pružimo ruke jedni drugima, a tek naknadno pričamo o svemu. U nekoliko segmenata Jugoslavija je još živa. U političkom smislu služimo za potkusurivanje vladajućim strankama pred izbore, kad je neophodno rasplamsati nacionalni duh i podsjetiti se tko je kome što i koliko, a kako ćete to bolje uraditi nego cjelokupno društvo uvijek držati na tihoj vatri pa kad zatreba samo pojačati plamen na najjače. U kriminalnom je, paradoksalno, bratstvo i jedinstvo postajalo sve čvršće obrnuto proporcionalno raspadu Jugoslavije. Ratni zločinci nam se, također, vrlo lijepo slažu i razumiju. Jedino u kulturnom segmentu se ponovno spajanje dogodilo tako što smo shvatili da je to logično i da ovi prostori moraju surađivati ako žele rasti i postati konkurentni na bilo kojem nivou.
Što se tiče Srbije, konkretno Beograda, koliko je tamošnji teatar kadar othrvati se političkom valu koji je, koliko se odavde primjećuje, uspio ovladati tamošnjom medijskom scenom? Prije sedam godina Atelje 212 uspio je preživjeti Frljićeva 'Đinđića'. Kakvo je stanje danas?
Stanje danas je takvo da je Oliver Frljić na prošlogodišnjem Bitefu nudio da besplatno režira predstavu, a za sada se još ništa nije desilo.
A što se tiče Hrvatske? I dalje će vas biti samo na meditativnoj ljetnoj obali Brijuna ili i na kontinentu?
Što se tiče Hrvatske, za sada 'Virginia'. Mada, tko zna, možda taj jedan poziv dođe baš iz Hrvatske. I eto mene onda k vama ponovno.
