Usmenom se predajom, čak i do Zagreba, već od proljeća lagano krenuo stvarati mit o "Doljnjodravskoj 11" prema romanu istraživačkog novinara i književnika Drage Hedla, prvoj dramskoj premijeri ovogodišnjeg Osječkog ljeta kulture u produkciji HNK u Osijeku.
Šaputalo se kako će glumaca biti više nego publike, scena je zbog laganog šuma u komunikacijskom kanalu najednom postala podvodna, u vlakovima se snimao "making of", glumci su dolazili i odlazili, pomaknuo se i sam datum otvorenja OLJK da se ne bi remetili svatovi (iako su ironično dramske tišine presijecali motosusreti na lijevoj obali Drave), pucao je vatromet u pauzi između dvaju činova, a dodatan začin svemu bili su komarci, srećom netom prije zaprašeni u stilu Mad Maxa.
Rijetki su redatelji poput Zlatka Svibena koji mogu gotovo nesvjesno pokrenuti toliki val usmene predaje tijekom rada na jednoj predstavi, svjesni da kazalište jednako živi i izvan zidova. Uostalom, sa Svibenom je i počelo 1999. kulturno ljeto u Osijeku (tzv. Ljeto u Tvrđi), tad kudikamo umjetnički ambicioznije zamišljeno u duhu ambijentalnog teatra sa žirijem i nagradama.
Scenski se prostor protezao od šumskih lugova, franjevačkih dvorišta do bivših tvorničkih postrojenja. Bilo je to vrijeme iznimne kreativne energije u Osijeku, koju je pratilo osnivanje Umjetničke akademije 2004.
Današnji je OLJK festival izražene socijalne komponente, vrijeme u godini u kojem građani mogu pogledati različite umjetničke sadržaje besplatno, a same premijere gube na važnosti i recepciji zbog starijih festivala na istočnoj obali Jadrana, ali i očitom nedostatku selekcije. Riječ je o festivalu koji se možda identitetski gubi, no i dalje ima zavidan razvojni potencijal.
Hedlova autobiografska fikcija "Donjodravska obala" (Naklada Ljevak, 2013.) svojevrstan je nostalgičan hommage Osijeku, ali i sitnim zadovoljstvima djetinjstva sredinom pedesetih, u vrijeme velikog siromaštva (vidljivo u prašnjavim i odrpanim kostimima Zdenke Lacine), kad su zajedništvo i solidarnost bili ispred umreženih odnosa i dokumentiranja svakog trenutka na Instagramu.
Ispripovijedan iz dječjega gledišta, suptilno je to roman i o folksdojčerima u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, kolektivnim krivcima za nešto u čemu velik broj njih nije ni sudjelovao. Ili riječima protagonistove omame Juste: "Rat je gadna stvar, a za preživjele je mir još i gori".
Upravo se u tome miru presijecaju dvije kulture, ona prošla, koja je izgubila rat, i ona sadašnja, koja obećava blistavu budućnost, no čini nemogućima sadašnjost ljudima s pogrešnim podrijetlom ili prezimenom.
Sviben s mnogo nježnosti i poštovanja pristupa Hedlovu romanu smještajući scenu in situ, u neposrednoj blizini bivše Kožare i današnje krčme Kod javora, scenski kreirajući prostor nekadašnjeg zajedničkog stanovanja (Saša Došen) s pomalo idiličnom glazbom Igora Valerija u pozadini.
U dramskom dijelu na sceni pripovjedno dokumentira i počinje prizore, da bi ih u filmskim sekvencama na platnu završavao flashbackovima. Kontekstualizirajući žanrovski predstavu kao sceno-kino-roman, ravnopravnim se dijelovima izvedbe tako nadaju uživo igrani dijelovi na sceni i nasnimljeni kadrovi čineći homogenu cjelinu četverosatnog pripovijedanja.
Svi glumci u tom izvedbenome maratonu bili su iznimno disciplinirani, koncentrirani i spremni zapjevati. Valja napomenuti kako su dijelom ansambla uz profesionalne glumce bila jednako disciplinirana djeca. S obzirom na mnoštvo izmjena scena, korištenje prostora do maksimuma, videozapise i songove, mnogobrojnim se licima, ukupno njih 76, teško izboriti za lice koje neće tek tako odšetati.
Odrasli pripovjedač Darko Milas i njegova dječja inačica Vito Čičak gotovo su stalno na sceni u partnerskoj suigri. Iznimna je Vlasta Ramljak kao jedan od najupečatljivijih likova iz romana, omama Justa. Sugestivna u drskosti, ponosu, prkosu, toplini i tuzi, uz neizbježan humor.
Antonio Jakupčević u ulozi Oca sve više pokazuje da može igrati raznovrsnu paletu stanja te se uz kontinuirani rad zasigurno mogu očekivati još veći pomaci. Solidna je Ivana Soldo Čabraja u ulozi Majke, no još joj predstoji ozbiljnije glumačko sazrijevanje.
Minijature koje zavređuju pozornost ostvaruju se u ulogama Vladimira Tintora, koji lagano iz dramskog prelazi u mjuzikl, Matka Duvnjaka Jovića i Armina Ćatića kao mangupske braće Brlek, Anite Schmidt kao socijalne službenice s Jovankinom punđom i Draška Zidara kao inspektora i dobrodušnog ujaka.
Dubravka Ugrešić pita se u "Dobu kože" za što bismo se mogli uhvatiti u ovom vremenu, u kojem svi plivamo u otpacima, kako ne bismo potonuli. Koja je to simbolična osoba, punkt, mentalno stanje, ideologija, metafora, religija, utopija, slamka ili naprosto utjeha?
U slučaju "Doljnjodravske 11" hvatamo se za sentimentalno putovanje, sakupljanje uspomena na pjeskovitoj obali. Pritom ne mislim da je to loše, ali smatram kako u ovom gradu postoji i jedno paralelno vrijeme sa svojim problemima u sadašnjosti čiji se bolan krik tek treba čuti.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
lijep prikaz predstave