Izložba "Birajući Vincenta. Portret obiteljske povijesti" prati put Vincenta van Gogha od njegovih početaka u Brabantu preko ključnih točki njegova umjetničkog formiranja, od Borinaga i Pariza do Arlesa, no zapravo je fokusirana na članove obitelji Van Gogh: brata Thea i njegovu suprugu Jo van Gogh-Bonger, te na njihova sina Vincenta Willema van Gogha, poznatog po nadimku Inženjer, koji su pridonijeli, svaki na svoj način, međunarodnom brendiranju te veličanstvene zbirke. Nakon ove izložbe, obilježavanje muzejskog jubileja nastavlja se u svibnju s novim projektom "Van Gogh u Auvers-sur-Oise. Njegovi posljednji mjeseci", a završava u listopadu izložbom "Van Gogh uz Seinu", koja će pokazati, uz radove Van Gogha, i djela njegovih suvremenika Georgesa Seurata, Emila Bernarda i Charlesa Angranda.

Život i put Vincenta van Gogha i njegove obitelji pokazan je multimodalno, kao sinteza umjetničkih djela, videa i interaktivnih igara te osobnih predmeta. Izložena su Van Goghova remek-djela, kao što su kultni "Suncokreti", "Spavaća soba u Arlesu", "Žetva", "Dunje, limun, kruške i grožđe" i "Cvjetanje badema", koje je Van Gogh naslikao 1890. godine kao dar u povodu rođenja nećaka Vincenta Willema van Gogha. Osim njih, izloženi su i mnogi drugi radovi, zatim nikad izlagani osobni dokumenti i predmeti iz obiteljske ostavštine, kao što je umjetnikov rodni list, portreti njegovih roditelja te braće i sestara. Iznimno je važna fotografija Vincenta van Gogha iz 1873. godine, snimljena kad je imao 19 godina, samo nekoliko tjedana prije nego što se preselio kao art-dealer London. Ta fotografija potječe s jedinog sačuvanog primjerka njegove posjetnice i stoga je posebno dragocjena. U javnosti nije izlagana desetljećima kako je prejako osvjetljenje ne bi oštetilo. Jedno od iznenađenja izložbe su akvareli Vincentove majke Anne, primjerice, "Košara s cvijećem", koje je naslikala prije gotovo dva stoljeća, kao mlada 25-godišnja žena. Također, tu je i Van Goghova mala skica, veličine razglednice, njihova obiteljskog doma u Ettenu, na jugu Nizozemske, koja se smatra jednim od njegovih najranijih crteža. Skica je nacrtana samo tjedan dana nakon što je dobio otkaz kao trgovac umjetninama u Parizu i kad se u tom teškom trenutku želio ponovno povezati sa svojom obitelji, a možda i ispoljiti svoju još nespoznatu kreativnost.

Izložena su i romantična pisma koja je Theo van Gogh pisao Johanni Jo van Gogh-Bonger, te njezin dnevnik u kojemu je opisala tugu i shrvanost nakon smrti supruga. Također, na zidu muzeja prikazana je znatno uvećana fotografija Jo Bonger i njezina novog supruga, slikara Johana Cohena Gosschalka, te njezina sina Vincenta Willema, s nekim od originalnih slika koje su visjele na zidu njihove amsterdamske blagovaonice početkom 20. stoljeća. Može se vidjeti i portret Vincenta Willema van Gogha, koji je restauriran posebno za ovu izložbu. Također, pozornost plijeni stari, ručno izrađen i dobro očuvan raskošno furnirani kabinet s brojnim ladicama, koji je 1790. godine izradio njegov pradjed, stolar Hendrik Vrijdag. Posebnim ga čini njegova kasnija namjena. Naime, Theo van Gogh je u njemu čuvao stotine Vincentovih crteža i gotovo tisuću pisama. Od ostalih zanimljivosti, ističe se mjedeni vrč za mlijeko koji je umjetnik koristio kao predložak u svojim mrtvim prirodama te uzorak tkanine za zavjese u spavaćoj sobi iz pariškog stana braće Van Gogh. Izložba također donosi i povijest nastanka ovog arhitektonski impresivnog muzeja, koji je smješten na Museumpleinu u središtu Amsterdama.

Muzej je nastao zahvaljujući inženjeru Vincentu Willemu van Goghu, mjernikovu nećaku te uspješnom i poduzetnom čovjeku, koji je prestao prodavati slike iz kolekcije i osnovao Zakladu Van Gogha, pretvorivši nesreću svog strica u čudesan muzej. Muzej Van Gogha projektirao je Gerrit Rietveld, čuveni danski arhitekt i predstavnik progresivnog umjetničkog pokreta De stijl, a otvorila ga je nizozemska kraljica Juliana 2. lipnja 1973. godine. Od otvorenja Muzej ruši sve rekorde posjećenosti - godišnje ga posjeti više od dva milijuna ljudi iz cijeloga svijeta što konkretno znači da je potrebna on line prijava i kupnja ulaznica barem desetak dana ranije. Time su se obistinile Van Goghove riječi: "Doći će dan kad će ljudi vidjeti da moje slike vrijede više od troška boje i moje skromne egzistencije". Potkraj devedesetih godina izgrađeno je dodatno krilo, kasnije i novi monumentalni ulaz, a autor oba projekta bio je japanski arhitekt Kisho Kurokawa. Muzej Van Gogha je danas dom najveće svjetske zbirke djela Vincenta van Gogha. Kolekcija je smještena na četiri etaže, a sadrži 200 slika, 500 crteža, 30 grafika i više od 800 pisama koje su Vincent i Theo Van Gogh, "braća za cijeli život", izmjenjivali tijekom godina. No kako Theo van Gogh nije pružao samo svesrdnu podršku bratu Vincentu, nego je bio i etablirani trgovac umjetninama, tako muzej u fundusu ima i 80 slika te 150 crteža i grafika umjetnika njihovih suvremenika, kao što su Paul Gauguin, Edouard Manet i Claude Monet, te 600 japanskih grafika. Uz Kuću Ane Frank, on je jedna od najvažnijih i najposjećenijih amsterdamskih kulturnih atrakcija.

Vincent van Gogh (1853., Zundert) jedan je od najvažnijih i najslavnijih postimpresionista svijeta. Okušao se u različitim poslovima, od trgovca umjetninama do učitelja i laičkog propovjednika, a zatim se s 27 godina, po savjetu mlađeg brata Thea, pronašao u slikarstvu. Ta njegova odluka zauvijek je promijenila njegov život i povijest umjetnosti. Rođen je u obitelji protestantskog svećenika Theodorusa van Gogha i Anne Carbentus, koja je imala šestero djece - tri kćeri i tri sina. Prekinuo je srednju školu iako je imao dobre ocjene, posebno iz jezika, a potom se zaposlio u podružnici međunarodne trgovačke kuće umjetninama Goupil & Cie u Den Haagu. U to vrijeme počela je slavna korespondencija s mlađim bratom Theom, koja je trajala sve do njegove smrti. Tijekom rada u Goupilovu ogranku u Londonu postajao je sve religiozniji što potvrđuju njegova pisma bratu, koja su puna biblijskih citata i izvještaja o crkvenim službama i propovijedima. Nakon što je napustio posao u Goupilu, uslijedilo je razdoblje u kojem je mijenjao zanimanja, od učitelja do knjižara, čak je jedno vrijeme htio studirati teologiju. No Vincent van Gogh zapravo još nije znao što želi u životu.

Razdoblje u siromašnoj rudarskoj pokrajini Borinage u Belgiji, gdje je radio kao laički propovjednik, zadobivši zbog svoje predanosti nadimak "Krist iz rudnika ugljena", može se smatrati prijelomnim za Van Gogha. Tamo je dijelio siromaštvo s rudarima te čitao i poučavao Bibliju. "To je sumorno mjesto, a radnici su mršavi i blijedi, izgledaju iscrpljeno i iznureno, kao da su prerano ostarjeli, dok su žene žute i uvenule", pisao je bratu Theu. Pod snažnim dojmom te sredine počeo je skicirati rudare na izlasku iz okna i zatim te crteže slati bratu. To se pokazalo ključnim. Naime, Theo mu je savjetovao da se koncentrira na crtanje. Van Gogh je počeo usavršavati tehnike crtanja, prvo u Bruxellesu, a zatim i u Den Haagu, gdje je učio kod strica, proslavljenog slikara Antona Mavea, koji ga je naučio i osnovama slikanja akvarelom i uljem. Međutim, Van Goghovi roditelji bili su razočarani što je njihov najstariji sin odabrao život umjetnika, što je u njihovim očima bilo sinonim za društveni neuspjeh. Nakon svađe s ocem, napustio je roditeljsku kuću na Božić 1881. i pronašao novi dom u Haagu. "Tata ne može suosjećati sa mnom, a ja se ne mogu prilagoditi tatinoj i maminoj rutini, previše me opterećuje i guši", pisao je Theu. Nakon očeve smrti upisao je u Antwerpenu umjetničku akademiju, no ubrzo ju je napustio "jer je bila previše tradicionalna". "Svi crteži koje tamo vidim beznadno su loši i fundamentalno pogrešni. Moji su potpuno drugačiji. Vrijeme će pokazati tko je u pravu", žalio se u pismu Theu. Umjetničko obrazovanje je nastavio u Parizu u studiju Fernanda Cormona, koji je bio vrlo popularan među stranim studentima. Kod Cormona se susreo s novom generacijom umjetnika, kao što su Henri de Toulouse-Lautrec i Emile Bernard. Također, brat Theo ga je upoznao sa živopisnim djelima istaknutih modernih umjetnika poput Claudea Moneta. Svi ti novi dojmovi i novi ljudi utjecali su na njegov vlastiti rad te ga potaknuli na eksperimentiranje.

Vincent van Gogh pronašao je u Parizu svoj prepoznatljivi stil koji karakteriziraju svijetle boje i kratki potezi kistom što je vidljivo već na slici "Brdo Montmartrea s kamenolomom". Također je promijenio teme: motive seoskih radnika zamijenili su kafići i bulevari, sela uz Seinu i mrtve prirode s cvijećem. No nakon dvije godine Vincent van Gogh se počeo umarati od frenetičnog gradskog života u Parizu. Žudio je za mirom, svjetlom i bojama te se uputio u Arles u Provansi gdje je slikao voćnjake u cvatu i radnike koji skupljaju berbu. Također je u Arlesu želio otvoriti Studio juga te je pozvao razne umjetnike da mu se pridruže. No jedino je Paul Gauguin prihvatio njegovu ponudu. Dvojica umjetnika neko su vrijeme blisko surađivali, ali imali su vrlo različite poglede na umjetnost. "Gauguin i ja puno razgovaramo o Delacroixu, Rembrandtu i ostalim umjetnicima, ali te rasprave su pretjerano naelektrizirane. Ponekad završimo potpuno iscrpljeni", pisao je Van Gogh bratu. Kad je Gauguin zaprijetio da će otići, Van Gogh je postao toliko izbezumljen da je prijatelju zaprijetio britvom. Kasnije te večeri odrezao je svoje lijevo uho, zamotao ga u novine i poklonio prostitutki u obližnjoj četvrti crvenih svjetiljki. O tome su izvijestile i lokalne novine Forum Républicain u prosincu 1888. godine. Drugog jutra primljen je u bolnicu u Arlesu, gdje ga je liječio doktor Félix Rey.

"Pronašao sam Vincenta u bolnici u Arlesu. Ljudi oko njega su iz njegove uznemirenosti shvatili da posljednjih nekoliko dana pokazuje simptome te najstrašnije bolesti - ludila. Hoće li ostati lud? Liječnici misle da je to moguće, ali još se ne usuđuju sa sigurnošću ništa tvrditi", pisao je Theo supruzi Johanni Jo Van Gogh-Bonger. Nakon otpuštanja iz bolnice, Van Goghovo mentalno zdravlje je prilično osciliralo. Zbog straha od novih napadaja sam se prijavio u psihijatrijsku bolnicu Saint-Paul-de-Mausole u Saint-Rémyju, gdje je proveo godinu dana. "Što se mene tiče, moje zdravlje je dobro, a što se tiče glave to će, nadajmo se, biti pitanje vremena i strpljenja", pisao je bratu sredinom 1889. godine. Unatoč nestabilnom mentalnom zdravlju, bio je vrlo produktivan: napravio je oko 150 djela, a među njima i neke od svojih najpoznatijih slika i crteža, kao što su "Suncokreti", "Spavaća soba u Arlesu" i "Cvjetanje badema".

Pred kraj života Van Gogh je konačno doživio i prva priznanja. Kritičar Albert Aurier objavio je pozitivan članak o Van Goghovim radovima, izloženima na skupnoj izložbi udruge belgijskih umjetnika "Les Vingt" (Dvadesetorica) u Bruxellesu početkom 1890. godine. Također je deset Van Goghovih radova izazvalo veliko zanimanje na godišnjem Salonu des Indépendants u Parizu. Njegov se rad počeo cijeniti. Čak je Gauguin rekao da su njegove slike "ključ izložbe". Također, prodao je više radova. Prvo je njegov stric Core, također trgovac umjetninama, naručio od njega 19 gradskih pejzaža Den Haaga, zatim je jednu sliku kupio pariški trgovac slikama Julien Tanguy, a zatim je njegov brat Theo Van Gogh prodao još jedno djelo galeriji u Londonu. Sliku "Crveni vinograd" iz 1888. godine kupila je Anna Boch, sestra njegova prijatelja Eugènea Bocha. Uz to, Van Gogh je često razmjenjivao radove s drugim umjetnicima u zamjenu za hranu ili pribor za crtanje i slikanje.

Vincent van Gogh je napustio duševnu bolnicu u Saint-Rémyju u svibnju 1890. i zaputio se na sjever u Auvers-sur-Oise, gdje je već boravilo nekoliko umjetnika. Unajmio je skromnu sobu za tri i pol franka za noć u gostionici Auberge Ravoux u Auversu koju je vodila obitelj Ravoux. Tamo se sprijateljio s liječnikom Paulom Gachetom, koji je i sam bio slikar amater. Tijekom ta posljednja dva mjeseca života Van Gogh je unatoč bolesti bio zastrašujuće produktivan. Naslikao je nekoliko vrlo snažnih remek-djela, uključujući "Pšenično polje s vranama", ali i radove u kojima prevladavaju osjećaji neuspjeha, usamljenosti i melankolije. Financijska neizvjesnost te strah od budućnosti i opsesivni rad pogoršali su Van Goghovo zdravlje. Ta strepnja vidljiva je na tri platna sa žitnim poljima pod tmurnim nebom u kojima je izrazio, kako je rekao, "tugu i krajnju usamljenost". Te slike htio je donijeti u Pariz bratu Theu da mu ona kažu "ono što ne može izreći riječima". No i dalje je opsesivno odlazio raditi u prirodu i vraćao se točno na večeru.

No 27. srpnja 1890. godine nije ga bilo. Došao je tek oko devet navečer. Bio je teško ranjen. Kad ga je gospodin Ravoux upitao što se dogodilo, Van Gogh je odgovorio: "Pokušao sam se ubiti". Sljedećeg jutra Theo je dojurio iz Pariza u Auvers, gdje je ostao sve dok Vincent Van Gogh nije preminuo sljedeće noći, 29. srpnja 1890. godine. "Osjećam se kao promašaj, kao da sudbinu više ne mogu promijeniti", zapisao je Van Gogh u pismu Theu, koje je pronađeno u džepu njegove jakne. Pokopan je u Auversu 30. srpnja 1890. godine. Mjesecima nakon Vincentove smrti, i Theo i njegova majka dobivali su brojna pisma u kojima su umjetnici, primjerice Henri de Toulouse-Lautrec, izražavali šok i duboko suosjećanje. Gotovo sedamdeset godina nakon njegove smrti neki francuski farmer pronašao je oružje u polju iza stogova sijena. Smatra se da je to bilo oružje kojim se Van Gogh pokušao ubiti.

Nakon Van Goghove smrti i zdravlje Thea van Gogha naglo se pogoršalo. Doživio je živčani slom te je primljen u kliniku u Utrechtu, pateći od fizičkih i psihičkih simptoma povezanih sa sifilisom. Tamo je i umro krajem siječnja 1891., jedva pola godine nakon bratove smrti, tako da se njegova mlada 28-godišnja udovica Johanna Jo van Gogh-Bonger suočila s velikom dilemom: što učiniti s golemom zbirkom slika, crteža, grafika i pisama svog šogora Vincenta van Gogha, još neprepoznatoga genija, te zbirkom koju su braća prikupila? Odlučila je u spomen na supruga Thea ostvariti njegov san o promicanju umjetnosti Vincenta van Gogha. Ona je zapravo odigrala ključnu ulogu u Van Goghovu posthumnom priznanju. Johanna Jo van Gogh-Bonger nastojala je podići svijest javnosti o Vincentovim slikama na razne načine. Počela je posuđivati Van Goghove radove muzejima diljem svijeta, a također je organizirala prodajne izložbe njegovih djela, što je uzdrmalo svjetsku likovnu scenu. Rastao je broj kupaca Van Goghovih djela. Zahvaljujući takvim strateškim potezima, radovi Van Gogha postajali su sve dostupniji većem broju ljudi. Uz to, 1904. godine objavila je prvo izdanje Van Goghovih pisama bratu Theu. Zatim je u muzeju Stedelijk u Amsterdamu organizirala 1905. godine retrospektivu Vincenta Van Gogha na kojoj je izloženo više od 480 njegovih umjetnina. Nakon ove izložbe te objavljivanja pisama braće Van Gogh, cijene radova Vincenta van Gogha naglo su porasle, a on je postajao sve cjenjeniji umjetnik.