Nakon što je godinama objavljivala kriminalističke priče i novele u raznim časopisima - te pritom osvojila niz žanrovskih nagrada - talijanska književnica Oriana Ramunno napisala je prije tri godine debitantski roman “Dječak koji je crtao sjene”, kojim je, zbog kontroverznog izbora teme i mjesta radnje, privukla veliku pozornost literarne javnosti.

Detektivska priča smještena u zloglasni kompleks nacističkoga koncentracijskog logora Auschwitz/Birkenau počinje nekoliko dana prije Božića 1943. godine kad zatočeni židovski dječak Gioele u logorskom laboratoriju pronađe truplo nacističkog liječnika i časnika SS-a Sigismunda Brauna. Policijski istražitelj Hugo Fischer poslan je iz Berlina kako bi istražio sumnjivu smrt, no uskoro osim okolnosti Braunova ubojstva počinje otkrivati nezamislive razmjere stravičnih zločina u nacističkoj tvornici smrti.

Rođena 1980. u Melfiju u južnotalijanskoj regiji Basilicati, Ramunno je svoj prvi roman napisala potaknuta sjećanjima svojeg praujaka, koji je bio zatočen u koncentracijskom logoru Flossenbürg. Sebe opisuje kao građanku svijeta. “Uvijek sam bila lutalica. Rođena sam i odrasla u Italiji, živjela sam u Španjolskoj i Južnoj Africi, a sad živim u Berlinu. Trebalo mi je mnogo vremena da svoju opsesiju bolnim i duboko potresnim sjećanjima pretvorim u narativno djelo”, kaže. Roman “Dječak koji je crtao sjene” nedavno je u prijevodu Hane Klak Ustolin objavio zagrebački nakladnik Hena com, a tim je povodom Ramunno ljubazno pristala na razgovor za Express.

Express: Što vas je inspiriralo da napišete detektivski roman smješten u specifično i mračno okruženje koncentracijskog logora?

Inspirirala me jedna rečenica mojeg praujaka o nacističkom koncentracijskom logoru u koji je bio zatočen sa samo 20 godina: “Tamo nisu bili ljudi, tamo su lutale sjene”. Htjela sam čitateljima pokazati što se događa kad se druge ljude dehumanizira, i to sam pokušala napraviti kroz istražiteljsku priču o rasvjetljavanju ubojstva, ubojstva SS-ovca, na mjestu na kojem su ubojstva svakodnevica.
Iz perspektive nacista, SS-ovac je “osoba” i kao takva ima pravo na provođenje pravde, dok su logoraši samo podljudi, lutajuće sjene koje više nemaju nikakvih prava.

Express: Koji su vam bili najveći izazovi tijekom pisanja romana? Koliko je trajao rad na njemu, od početne ideje do konačne verzije rukopisa?

Ovaj roman ima dugu genezu, ali stvarno pisanje trajalo je šest mjeseci, tijekom kojih je najveći izazov bio konstruirati dobar trilerski zaplet bez gubljenja iz vida istinske središnje teme priče, nacističkih užasa počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata. Drugi je izazov bio izbjeći patetiku i melodramu, jer vjerujem da je to jedini način da se poštuju žrtve nacističkog nasilja. Kad sam naišla na dokumente koji govore o tome kako su SS-ovci ubijali novorođenčad - oni koji su čitali moju knjigu prepoznat će scenu o kojoj govorim - dugo sam razmišljala trebam li je uključiti ili ne. Ali onda sam samoj sebi rekla: dobro je poznato dokle su nacisti otišli, do koje razine užasa ljudska bića mogu dosegnuti. Sve o čemu govorim u romanu prisutno je u svjedočanstvima koja sam prikupila i u dokumentima koje sam analizirala.

Express: Kako je izgledao taj proces istraživanja? Jeste li se konzultirali s povjesničarima?

Ovaj roman rezultat je učenja koje je trajalo godinama i koje još traje. Holokaust i fenomene nacizma i fašizma proučavala sam još u vrijeme studija, ali preseljenje u Berlin omogućilo mi je da dođem u kontakt s mnogobrojnim povijesnim dokumentima, sa znanstvenicima ili čak samo s Berlincima, koji su mi ispričali razne priče koje su čuli od svojih baka i djedova, bilo da su pripadali Nacionalsocijalističkoj stranci ili da su bili protivnici Hitlera te završili u koncentracijskim logorima već u prvim mjesecima nakon što su nacisti došli na vlast. Tijekom procesa pisanja obišla sam logore Auschwitz, Ravensbrück i Sachsenhausen, povevši sa sobom i svoju djecu, koja su unatoč godinama bila duboko dirnuta tim mjestima: atmosferu koja vlada u Auschwitzu teško je objasniti, možete je samo “osjetiti”. Nadam se da sam barem mali dio toga uspjela prenijeti u svojem romanu.

Express: Koliko ste se strogo držali povijesnih činjenica, a koliko ste se oslonili na fikciju? Je li, primjerice, na bolničkom odjelu u Auschwitzu bilo židovskih liječnika i bolničarki? Jesu li svi patolozi bili Židovi?

Opsežan istraživački rad omogućio mi je da spojim povijesne i izmišljene likove, povezujući ih - barem se nadam - na uvjerljiv način. Nekima sam zadržala njihov pravi identitet, drugima sam se samo poslužila kao modelom za svoje likove. Medicinska sestra Adele, primjerice, inspirirana je Marijom Stromberger, koja je u Auschwitzu osiguravala lijekove i hranu za zatvorenike ili ilegalno prenosila važne poruke i predmete, uključujući oružje i streljivo, za pokret otpora unutar logora. Patolog Rabi Guttmann inspiriran je, međutim, Miklosem Nyiszlijem, židovskim internircem koji je radio u logoru kao Mengeleov anatomopatolog. Njemu dugujemo jedno od najdirljivijih pisanih svjedočanstava tog vremena. Židovi poput Nyiszlija, diplomirani studenti medicine ili inženjerstva, dobili su žutu vrpcu i prisiljeni su raditi za SS, stavljajući im na raspolaganje ne samo svoje ruke nego i svoj mozak. Zbog toga su dobili nadimak “dvije lijeve ruke”. Bili su internirani i prisiljeni na suradnju: oni su dvostruko zlostavljani.

Express: U roman ste, dakle, uključili i zloglasne povijesne ličnosti, poput Josefa Mengelea i Arthura Liebehenschela. Kako ste pristupili njihovoj karakterizaciji? Jeste li morali paziti da ne pokažete preveliko razumijevanje prema nacističkim zločincima?

Pisanje ove knjige bilo je poput balansiranja na žici jer glavni je cilj uvijek bio poštovanje prema žrtvama, ali morala sam paziti i na dramatizaciju. Priča je ispričana iz perspektive nacista, kao i talijanskog židovskog dječaka Gioelea, a Hugu Fischeru povjerila sam težak zadatak povezivanja s likovima poput Mengelea ili Liebehenschela kako bih pokazala neugodnu i zastrašujuću istinu: zlo nema monstruozne crte lica koje je lako prepoznati. Ono se krije iza prijateljskih i čistih lica, iza običnih ljudi spremnih transformirati se u najgore ubojice. To je banalnost zla koju je dobro objasnila Hannah Arendt.

Express: Jeste li se suočili s kritikama zbog odabira takve osjetljive teme i lokacije za radnju svojeg romana? Je li bilo i nekih neočekivanih reakcija?

Neočekivano je to što za sada nisam dobila nijednu kritiku. Štoviše, dobila sam potporu, kako jedne židovske udruge u Bologni, koja je s oduševljenjem pročitala i recenzirala knjigu, tako i jedne u Milanu, koja me s Lions Clubom pozvala da sljedećeg siječnja održim govor na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve Holokausta. Trudila sam se s velikim se poštovanjem odnositi prema temi romana i nadam se da sam u tome uspjela. Sigurno je reakcija koja me najviše razveselila među čitateljima bila ona jedne trinaestogodišnjakinje koja je moju knjigu uvrstila u svoj esej za srednju školu. Vjerujem da je dopiranje do srca mladih ljudi najveći doprinos knjige. Njima je povjerena budućnost. Njima se, u konačnici, obraćam.

Express: Kako u tom smislu vidite ulogu književnosti u očuvanju sjećanja na Holokaust? Može li fikcija pomoći u razumijevanju povijesnih tragedija na način na koji dokumentarna literatura ne može?

Vjerujem da pripovijedanje ima temeljnu ulogu jer je u stanju dotaknuti emocije, natjerati čitatelja da “osjeti” atmosferu tog užasnog mjesta kakvo je bio Auschwitz, i odvesti ga tamo “fizički” i mentalno. Dokumentarna esejistika i narativna fikcija imaju različite uloge u održavanju sjećanja, ali obje su važne, rekla bih komplementarne.

Express: Kao što ste već spomenuli, roman ste napisali inspirirani pričom svojeg praujaka koji je bio zatočen u koncentracijskom logoru Flossenbürg. Jeste li knjigu pisali i iz osobnih razloga?

Gotovo sav moj interes za zločine nacifašizma potječe iz svjedočanstva mojeg praujaka Angela, koji je prvo bio interniran u radni logor, a potom u logor za istrebljenje. Slušala sam njegova svjedočanstva kad sam imala samo 18 godina, u fazi u kojoj se razvijate, evoluirate, kad pojam zlostavljanja snažno osjećate i želite razumjeti što je više moguće. Od tada nisam prestala učiti, učiti, jer ako je “razumijevanje nemoguće, potrebno je znanje”, kako je napisao talijanski pisac Primo Levi. Pisanje ovog romana bilo je vrhunac tog dugog putovanja, čija je iskra bio ujak Angelo.

Express: Živite u Njemačkoj, gdje su posljednjih godina tradicionalne političke stranke u padu, a radikalna desnica sve je popularnija. Trebamo li strahovati od obnove njemačkog nacionalizma, koji je doveo do strahota Drugog svjetskog rata i Auschwitza?

Na izborima 2013. Alternativa za Njemačku (AfD) nije uspjela prijeći izborni prag od pet posto za ulazak u Bundestag. Danas je to druga stranka po popularnosti. Riječ je svakako o zabrinjavajućem rastu. Mišljenja sam da nismo imuni na povratak na iste pogreške iz prošlosti, a da ne spominjemo činjenicu da smo nakon Drugog svjetskog rata svjedočili i još svjedočimo mnogobrojnim drugim genocidima. Sve je to upozorenje da danas više nego ikad moramo razgovarati o onome što se dogodilo i što se može dogoditi opet, u bilo kojem kutku svijeta.

Express: Prva scena u prologu romana asocirala me na film Roberta Benignija “Život je lijep”, a policijski istražitelj Hugo podsjetio me na antinacističkog detektiva iz romana “Domovina” Roberta Harrisa. Jeste li, pišući ovu knjigu, imali na umu neke filmske ili literarne uzore?

Benignijev “Život je lijep” dio je moje, talijanske, kulture i nadahnuo je dječju viziju koncentracijskog logora. Iako je Gioele svjestan mjesta na kojem se nalazi, događaji kojima nazoči filtrirani su naivnošću tipičnom za djetinjstvo, u koje čak i smrt stiže prigušena poput snijega. Drugi je film za koji sam jako vezana, iz istih razloga, “Dječak u prugastoj pidžami”. Hugo Fischer, s druge strane, rođen je iz moje potrebe da vidim nacističke užase očima Nijemca, da pokažem kako nasilan režim mogu poticati ne samo oni koji ga otvoreno podržavaju nego i oni koji mu se ne suprotstavljaju i koji se pretvaraju da ništa ne vide. S detektivom iz “Domovine” - ali i s divnim Martinom Borom talijanske autorice Ben Pastor - zajedničko mu je to što ga je zaposlio Arthur Nebe, šef berlinske kriminalističke policije, koji je zapravo bio stvarna, povijesna ličnost.

Express: “Dječak koji je crtao sjene” prepun je “filmičnih” scena. Priprema li se možda filmska ili televizijska adaptacija vašeg romana?

Trenutno ne, ali stvarno bih to voljela. Bilo bi to doista uzbudljivo!

Express: Za sljedeću godinu najavljena je vaša nova knjiga o avanturama inspektora Huga Fischera. Hoće li se radnja tog romana ponovno odvijati u ratnom okruženju nacističke Njemačke? Planirate li nakon te knjige nastavak serijala?

Za mene je velika čast što mogu nastaviti ovu priču. Kad sam napisala prvi roman, u glavi sam vidjela likove kako rastu, razvijaju se, kako žive, planirala sam im nove avanture. Zbog toga, ako mi naklonost javnosti dopusti, Hugo Fischer morat će riješiti još mnoge druge slučajeve. U sljedećem romanu ponovno ćemo ga vidjeti u nacističkoj Njemačkoj, u najtežem trenutku za grad Berlin, u trenutku bombardiranja 1945. godine, a ja ću svoju pozornost proširiti na Porajmos, genocid nad Romima i Sintima, o kojemu se još premalo govori.