Balkan Noir edicija kriminalističkih romana upravo je obogatila domaću književnu scenu još jednim mračnim krimi trilerom. Radi se o umješno ispripovijedanom romanu prvijencu autorice, copywriterice i PR stručnjakinje Zrinke Horvat Goodman, pod nazivom “Lovci na tajne”. Kao što to često biva u romanima ovog žanra, priča počinje ubojstvom.

A kako je riječ o ubojstvu perspektivnog mladog liječnika u staračkom domu, jasno je već iz nekoliko prvih stranica da se autorica dala na razrješenje tog misterija i da ubojstvo sa sobom nosi razotkrivanje nečasnih radnji u koje su bili upleteni likovi ovog romana, no i da zadire duboko u prošlost i u njoj traži uzroke za ono što se događa u sadašnjosti.

Prostor kojim se likovi kreću naizgled je običan, normalne zagrebačke ulice i normalni ljudi na njima, no Horvat Goodman hrabro zasijeca tamo gdje najviše boli: raskrinkava korupciju, skreće pozornost na marginalizirane umirovljenike (buduće nas) i prst upire u nečasne liječnike.

Poprište zločina u vašem romanu vrlo je neobično. Mladi doktor na hladnokrvan je način ubijen u dvorištu doma za stare i nemoćne osobe na Trešnjevci. Odakle ideja da radnju romana smjestite u starački dom među umirovljenike, populaciju koja svoje dane provodi uglavnom mirno, ne smišljajući i ne provodeći zločine?

Volim kontrolirane okoline, uvijek su me zanimali mikrokozmosi, škole, tvrtke, obitelji... sustavi u kojima su stvari predodređene, u kojima postoji neki set pravila koja svi prate. Čini mi se da u takvim okolinama red vlada samo na površini, a čim malo dublje zagrebeš, otkriva se ljudska priroda. Što se zbiva kad se nešto neplanirano dogodi, na mjestu na kojem je sve isplanirano, što kad kontrola popusti, to je ono što sam pokušala istražiti. A mislim i da je starost fascinantna. Dok promatram bake i djedove, uvijek se pitam što se krije iza te krhke fasade, što je ispod površine, koje trijumfe i poraze kriju sjedine i bore. Zašto uopće pretpostavljamo da je unutarnji život staraca miran? Dylan Thomas je lijepo rekao: ‘Ne odlazi tiho u tu blagu noć’. Moji starci ne odlaze tiho u noć, moji se starci bore protiv svjetla koje se gasi.

Zanimljivo je da protagonistica romana, inspektorica Lana, nije jedna od onih svemogućih detektivki nego je vrlo nesigurna i introvertirana. Čak na kraju sama ne rješava zločin nego joj odgovor serviraju Vresk i starica iz doma. Nosi li ovaj lik u sebi određenu simboliku ili vam je bilo prirodno da glavnu ulogu date ženi koja je po svim parametrima normalna, životna, zamisliva?

Moji omiljeni likovi su uvijek bili oni s najvećim manama, predivni luzeri koji nikad ne odustaju, Gospođa Bovary, Holden Caulfield, Batman... Likovi koji usprkos talentu, ili možda baš zbog njega, propituju sve, sumnjaju u sve. Lana je gonjena nesigurnošću koja dolazi iznutra, nitko u nju ne sumnja osim nje. Ona je ta koja bira Vreska za saveznika i iznuđuje priznanje. Ona uspijeva, a zapravo se stalno osjeća kao da gubi.

Naslov romana je “Lovac na tajne”. Tko je taj lovac? Je li to Lana, stari Vresk ili je iz znatiželje lovac svaki stanar umirovljeničkog doma? Kad se radi o zločinu, čini li vam se da nakon prvotnog šoka u određenoj zajednici uslijedi prikriveno zadovoljstvo zbog toga što se u učmaloj sredini napokon događa nešto intrigantno?

Lovci su svi, ali svi su i plijen. Svaki lik krije neku tajnu, kao što i svi mi brižljivo čuvamo nešto što ne želimo da se sazna. Zločin je jedna od rijetkih prilika u kojima u Hrvatskoj stvari izlaze na vidjelo, u kojima sve ono ispod površine provali: agresija, frustracija, bol, gramzivost... I onda svi stanemo i gledamo, kao kad naiđemo na prometnu nesreću. Iza zločina se obično krije dobra priča, a svi volimo dobre priče. Razlikuje se samo gdje ih pronalazimo, u crnoj kronici, na Netflixu, u knjigama... Priča je sve više i svi ih pišemo, tvoj Instagram feed tvoja je priča. Zato smo svi fascinirani društvenim medijima. Pitanje je samo kakve priče voliš, koliko istinite, koliko duboke...

Čini mi se da su stariji ljudi izrazito marginalizirani u današnjem društvu, mnogi ih ne smatraju za uračunljive, neki bi im ukinuli pravo glasa na izborima nakon određene godine, neki bi im zabranili da voze automobil, a često su napušteni i od svojih najbližih. Koje je vaše mišljenje o ovom pitanju? Mogu li stariji ljudi računati na dostojanstven život u današnjoj Hrvatskoj?

Mislim da je strašno da se danas ljude tjera u penziju ako oni to ne žele. Dragocjena iskustva koja stariji imaju i koja mogu prenijeti mlađima velika su vrijednost. Obezvređujemo ih, umjesto da pronađemo načine na koje im možemo dignuti samopouzdanje. Konstantno se spominje kako smo stara država, kako su penzioneri teret i kako je mirovinski sustav pred kolapsom, a ne činimo ništa da ljude motiviramo da sudjeluju u javnom i društvenom životu dok god to žele. Zaista ne znam tko danas može računati na dostojanstven život u Hrvatskoj. Mislim da se za njega tek moramo izboriti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Bismo li već sad, s obzirom na to da društvo sve više stari, sve je više umirovljenika na jednog zaposlenog, trebali kao narod biti zabrinuti za svoju budućnost? Možemo li se mi koji ćemo biti stari za 20, 30 ili 40 godina nadati mirovinama i lijepoj starosti? Ili ćemo raditi do iznemoglosti i onda umrijeti, bez mirovine koja bi nas dočekala?

Trebamo se brinuti za svoju budućnost jer znam barem pet ljudi koji su se odselili i više se ne namjeravaju vratiti. Pet super ljudi koji su, sasvim opravdano, izgubili nadu i otišli. Mislim da od ove države ne možemo očekivati da se brine za nas jer ona uopće ne razumije da je ona tu kako bi služila nama a ne mi njoj. Ona je divovski parazit koji se oteo kontroli, a sastavljen je od malenih jedinki koje se brinu samo o sebi i svojim interesima. Izgubili smo svijest o općem dobru, o tome da kao društvo zajedno plivamo ili tonemo.

Vrlo umjereno, no primjetno, ispisujete i kritiku današnjeg društva. Da morate reći koji je gorući problem hrvatskog društva u ovom trenutku, što biste rekli? Koji je taj faktor razdora zbog kojeg se kao društvo ne osjećamo dobro i zbog kojeg ne možemo krenuti naprijed?

Korupcija. Njome je sve okaljano. Svaka uvjetna kazna koja oslobađa klince koji BMW-ima gaze ljude, svaka klupa koja košta kao kožna sofa, svaki posjet doktoru pri kojem ti čekaš a pet ljudi uđe prije tebe jer ima vezu... nagrizaju vjeru u ovo društvo. Sve nam to poručuje da u lijepoj Hrvatskoj nemaju svi jednaka prava i zato se ne osjećamo dobro.

Jako je zanimljivo da ste u jednom trenutku otišli duboko u prošlost, u pedesete, da biste pisali o prostituciji tog vremena. Tko su bile žene koje su se prostituirale, tko su bili njihovi klijenti, kako je sve to izgledalo tih godina?

Sve do 20-ih godina prošlog stoljeća prostitucija je bila legalna i nakon jednog posjeta Gradskoj skupštini mogli ste otvoriti bludilište. Gotovo svaka kuća u Tkalči bila je kupleraj, što je vrlo simpatično kad pomisliš kako Tkalča danas izgleda, puna koktel barova i turista u udobnim tenisicama. U pedesetima je prostitucija prešla u ilegalu, ali još je bila vrlo vidljiva u Tkalčićevoj te u nizu klubova i hotela u centru, čemu su svjedočili moj djed, konobar u Esplanadi, i teta, medicinska sestra na Šalati. Uzroci prostitucije su bili i ostali ekonomske prirode i u pedesetima su se njome uglavnom bavile dame iz manjih mjesta, Slavonije, Zagore, Zagorja..., koje su se doselile u grad, a klijenti su, kao i uvijek, bili imućniji muškarci, studenti, vojnici, uglednici... s nešto dinara viška.

Dotičete se teme ilegalnih abortusa, kakvi su se radili nekad, u sumnjivim stanovima, često u nestručnim rukama i često s tragičnim ishodom. Je li ovo o čemu pišete crna slutnja koja bi nas mogla snaći u bliskoj budućnost? Što ako hrvatska ili europska žena ponovno bude dovedena u situaciju da abortus poskrivećki obavlja ilegalno? Je li to realna prijetnja?

Toplo se nadam da se ipak, koliko god se trudili, nećemo vratiti u srednji vijek. Žene imaju pravo odlučivati o svojemu tijelu i nadam se da to nitko neće preispitivati, a ako im slučajno padne na pamet, vidimo se. Vidimo se na nekim trgovima, nekim biralištima, forumima, pred svim mogućim državnim institucijama..., gdje god se možemo suprotstaviti svima koji se usuđuju dirnuti u prava koja nam pripadaju. Tužno je o tome razmišljati u 21. stoljeću, ali očito je da se neke bitke moraju voditi nekoliko puta.

S obzirom na to da se bavite copywritingom i da vam je pisanje profesija, koji oblik pisanja smatrate najzahtjevnijim?

Svako pisanje je ponekad čisti užitak, a ponekad agonija. Copywriting je pisanje s komercijalnom namjenom te je njegova svrha informirati i prodati. Kreativno pisanje je prostor u kojemu je autor apsolutni vladar, ali i krivac za sve što pođe po zlu. Mislim da je teže napisati 150 suvislih stranica, ali ima i dana kad je slogan od tri riječi nemoguć zadatak. Što god pisala, kad rečenica dobro ispadne, zadovoljstvo je beskrajno.

Svijet reklama vam je blizak. Ima li smisla to što smo konstantno bombardirani reklamama sa svih strana, iako je očigledno da nas 95 posto toga ni najmanje ne zanima? Kako vidite budućnost po pitanju reklama?

Zadatak marketinga je pronaći što kreativnije načine kako prenijeti poruku i uvjeriti vas da je naš proizvod super, a na vama je da birate koliko ćete nam biti dostupni. Danas postoji mnoštvo načina kako se isključiti i filtrirati informacije. Svatko samostalno odlučuje koju će poruku usvojiti, a koju izbjeći, i u tome je ljepota izbora. Baš zbog činjenice da se možete povući u svoj mali izolirani Facebook i streaming svijet, postaje sve teže doći do šire javnosti. Marketinški posao postaje zahtjevniji, a reklamne poruke moraju biti sve preciznije i personalizirane.