Balkan Noir edicija kriminalističkih romana upravo je obogatila domaću književnu scenu još jednim mračnim krimi trilerom. Radi se o umješno ispripovijedanom romanu prvijencu autorice, copywriterice i PR stručnjakinje Zrinke Horvat Goodman, pod nazivom “Lovci na tajne”. Kao što to često biva u romanima ovog žanra, priča počinje ubojstvom.
A kako je riječ o ubojstvu perspektivnog mladog liječnika u staračkom domu, jasno je već iz nekoliko prvih stranica da se autorica dala na razrješenje tog misterija i da ubojstvo sa sobom nosi razotkrivanje nečasnih radnji u koje su bili upleteni likovi ovog romana, no i da zadire duboko u prošlost i u njoj traži uzroke za ono što se događa u sadašnjosti.
Prostor kojim se likovi kreću naizgled je običan, normalne zagrebačke ulice i normalni ljudi na njima, no Horvat Goodman hrabro zasijeca tamo gdje najviše boli: raskrinkava korupciju, skreće pozornost na marginalizirane umirovljenike (buduće nas) i prst upire u nečasne liječnike.
Poprište zločina u vašem romanu vrlo je neobično. Mladi doktor na hladnokrvan je način ubijen u dvorištu doma za stare i nemoćne osobe na Trešnjevci. Odakle ideja da radnju romana smjestite u starački dom među umirovljenike, populaciju koja svoje dane provodi uglavnom mirno, ne smišljajući i ne provodeći zločine?
Volim kontrolirane okoline, uvijek su me zanimali mikrokozmosi, škole, tvrtke, obitelji... sustavi u kojima su stvari predodređene, u kojima postoji neki set pravila koja svi prate. Čini mi se da u takvim okolinama red vlada samo na površini, a čim malo dublje zagrebeš, otkriva se ljudska priroda. Što se zbiva kad se nešto neplanirano dogodi, na mjestu na kojem je sve isplanirano, što kad kontrola popusti, to je ono što sam pokušala istražiti. A mislim i da je starost fascinantna. Dok promatram bake i djedove, uvijek se pitam što se krije iza te krhke fasade, što je ispod površine, koje trijumfe i poraze kriju sjedine i bore. Zašto uopće pretpostavljamo da je unutarnji život staraca miran? Dylan Thomas je lijepo rekao: ‘Ne odlazi tiho u tu blagu noć’. Moji starci ne odlaze tiho u noć, moji se starci bore protiv svjetla koje se gasi.
Zanimljivo je da protagonistica romana, inspektorica Lana, nije jedna od onih svemogućih detektivki nego je vrlo nesigurna i introvertirana. Čak na kraju sama ne rješava zločin nego joj odgovor serviraju Vresk i starica iz doma. Nosi li ovaj lik u sebi određenu simboliku ili vam je bilo prirodno da glavnu ulogu date ženi koja je po svim parametrima normalna, životna, zamisliva?
Moji omiljeni likovi su uvijek bili oni s najvećim manama, predivni luzeri koji nikad ne odustaju, Gospođa Bovary, Holden Caulfield, Batman... Likovi koji usprkos talentu, ili možda baš zbog njega, propituju sve, sumnjaju u sve. Lana je gonjena nesigurnošću koja dolazi iznutra, nitko u nju ne sumnja osim nje. Ona je ta koja bira Vreska za saveznika i iznuđuje priznanje. Ona uspijeva, a zapravo se stalno osjeća kao da gubi.
Naslov romana je “Lovac na tajne”. Tko je taj lovac? Je li to Lana, stari Vresk ili je iz znatiželje lovac svaki stanar umirovljeničkog doma? Kad se radi o zločinu, čini li vam se da nakon prvotnog šoka u određenoj zajednici uslijedi prikriveno zadovoljstvo zbog toga što se u učmaloj sredini napokon događa nešto intrigantno?
Lovci su svi, ali svi su i plijen. Svaki lik krije neku tajnu, kao što i svi mi brižljivo čuvamo nešto što ne želimo da se sazna. Zločin je jedna od rijetkih prilika u kojima u Hrvatskoj stvari izlaze na vidjelo, u kojima sve ono ispod površine provali: agresija, frustracija, bol, gramzivost... I onda svi stanemo i gledamo, kao kad naiđemo na prometnu nesreću. Iza zločina se obično krije dobra priča, a svi volimo dobre priče. Razlikuje se samo gdje ih pronalazimo, u crnoj kronici, na Netflixu, u knjigama... Priča je sve više i svi ih pišemo, tvoj Instagram feed tvoja je priča. Zato smo svi fascinirani društvenim medijima. Pitanje je samo kakve priče voliš, koliko istinite, koliko duboke...
Čini mi se da su stariji ljudi izrazito marginalizirani u današnjem društvu, mnogi ih ne smatraju za uračunljive, neki bi im ukinuli pravo glasa na izborima nakon određene godine, neki bi im zabranili da voze automobil, a često su napušteni i od svojih najbližih. Koje je vaše mišljenje o ovom pitanju? Mogu li stariji ljudi računati na dostojanstven život u današnjoj Hrvatskoj?
Mislim da je strašno da se danas ljude tjera u penziju ako oni to ne žele. Dragocjena iskustva koja stariji imaju i koja mogu prenijeti mlađima velika su vrijednost. Obezvređujemo ih, umjesto da pronađemo načine na koje im možemo dignuti samopouzdanje. Konstantno se spominje kako smo stara država, kako su penzioneri teret i kako je mirovinski sustav pred kolapsom, a ne činimo ništa da ljude motiviramo da sudjeluju u javnom i društvenom životu dok god to žele. Zaista ne znam tko danas može računati na dostojanstven život u Hrvatskoj. Mislim da se za njega tek moramo izboriti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
