Govoriti o žanrovskoj književnosti danas i prije nekoliko desetljeća, dvije su potpuno različite stvari. Pogotovo se to odnosi na krimiće i špijunske romane, gdje su u manjoj ili većoj mjeri poodavno izbrisane granice između takozvane “ozbiljne” i žanrovske literature. Evolucija ova dva žanra je fascinantna, što se pogotovo odnosi na krimiće, čija je forma poslužila mnogim književnicima za vrhunska književna ostvarenja. Najbolji primjer toga je Ecovo remek-djelo “Ime ruže”. Također, došlo je bitnog pomaka i unutar čiste žanrovske scene, u onom dijelu gdje sve ostaje unutar žanrovskih ograničenja, odnosno kod autora koji nemaju nikakvih ambicija preći spomenute granice. Najbolji primjer te evolucije je takozvani “skandinavski krimić”, sa Stiegom Larssonom kao tipičnim predstavnikom, koji je sa svojom trilogijom “Millennium” gotovo u potpunosti promijenio percepciju ovoga žanra danas. Ovo što želim reći pogotovo se odnosi na takozvani “špijunski roman”, čiji je rodonačelnik britanski pisac i novinar Ian Fleming sa svojom serijom trivijalnih romana o Jamesu Bondu. Najdublji “prodor” iz žanra u “ozbiljnu” književnost, po mojemu su mišljenju, napravila upravo dvojica, uvjetno rečeno, pisaca “špijunskih romana”: Graham Green i John le Carre, dvojica pisaca koji na mojoj vječitoj listi zauzimaju iznimno visoko mjesto. Obojica ovih pisaca bili su svojevremeno nominirani za Nobelovu nagradu za književnost i obojica su je, po mojemu mišljenju, trebali dobiti. Gdje je tu znanstvena fantastika, žanr koji je uz krimić dugo dominirao? Nema je nigdje, barem iz perspektive ljudi koji nisu ljubitelji tog žanra, jer ne treba smetnuti s uma da se radi o jednoj gotovo zatvorenoj skupini. Ne sjećam se kad je posljednji put neko ZF djelo imalo globalni odjek, mimo žanrovske supkulture. Jedina iznimka je serijal “Pjesma leda i vatre” Georgea R. R. Martina, po kojemu je snimljena megauspješna serija “Igra prijestolja”. Nisam čitao ni jedan od dijelova spomenutog Martinova ciklusa, tako da ne mogu govoriti koliko je to književno relevantno. ZF zajednica je i prije, kao i danas, bila poprilično zatvorena skupina. Međutim, prije su stvari u percepciji tog žanra stajale bitno drugačije. Jako je puno pisaca prelazilo granice žanrovskih zabrana, pogotovo oni planetarno popularni autori, poput Isaaca Asimova, Arthura C. Clarkea, Franka Herberta ili Philipa K. Dicka, jednog primarno ZF autora koji je bio podjednako uvažavan i među ljubiteljima “ozbiljne” književnosti. Malo je znanstveno fantastičnih knjiga koje su po mojemu mišljenju ujedno i punokrvni žanrovski uradci, ali i vrhunska književnost. Nabrojit ću tu roman “Solaris” poljskog književnika, satiričara i filozofa Stanislawa Lema, “Vodič kroz galaksiju za autostopere” Douglasa Adamsa te dva romana Philipa K. Dicka: “Sanjaju li androidi električne ovce?” i “Čovjek u visokom dvorcu”. Netko bi tu, možda, ubrojio još i roman “Neuromancer” Williama Gibsona, i to je uglavnom sve. Također, rame uz rame s Philipom K. Dickom može stati i sjajna američka spisateljica Ursula Le Guin, koja je u svojim ZF djelima progovorila o rasnoj problematici. Ona o izvanzemaljskim kulturama ne piše iz nekih eskapističkih, žanrovskih pobuda, nego se koristi ZF žanrom da bi na jedan posredan način progovorila o ljudskoj kulturi općenito. Najbolji primjer toga su neki njezini romani iz Hainskog ciklusa.

Po djelima starijih ZF pisaca snimljena su neka kultna filmska djela, poput “Blade Runnera” Ridleya Scotta, koji je nastao prema Dickovu romanu “Sanjaju li androidi električne ovce?”, te filma “2001.: Odiseja u svemiru” Stanleya Kubricka, nastalom po istoimenom romanu Arhura C. Clarkea. Tu su i neki fenomeni, koji su bili primarno vezani uz ZF žanr, poput scijentologije, pokreta iz kojeg je izrasla takozvana Scijentološka crkva. Njen osnivač je američki ZF pisac L. Ron Hubbard. Njegov (ne)postojeći rukopis “Excalibur” je neizostavni dio mitologije Scijentološke crkve. Hubbard je, opet navodno, taj rukopis napisao na osnovu iskustva bliske smrti nakon jedne operacije. Međutim, prvu verziju tog rukopisa nije htio nitko objaviti. Hubbard je jednom izjavio da su prvih petnaest čitatelja njegova “Excalibura” izvršili samoubojstvo ili poludjeli, neposredno nakon što su pročitali taj rukopis. Tako da je “odlučeno” da “Excalibur” neće biti objavljen “tijekom boravka gospodina Hubbarda na zemlji”. Tu su još “Tri zakona robotike” Isaaca Asimova, koje je ovaj autor prvi put spomenuo u svojoj kratkoj priči “Runaround” iz 1942. godine, kao neki vid žanrovskog pravila, da bi se to kasnije pretvorilo u neku vrstu filozofije koja je sve više dobivala na važnosti razvojem umjetne inteligencije. Stoga, kratko podsjećanje na konačnu verziju “Tri zakona robotike” koji su sastavni dio jednog Asimovljeva romana: “1. Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi; 2. Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s prvim zakonom; 3. Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom”. Iz priče o znanstvenoj fantastici treba isključiti distopijske romane, jer mnogi vole ove romane ubrajati u ZF prozu. Većinu najboljih  distopijskih romana napisali su “ozbiljni” pisci, poput Georgea Orwella, Aldousa Huxleya, Margaret Atwood ili Vladimira Nabokova (“Poziv na smaknuće”). Jedne od rijetkih iznimki su romani “Fahrenheit 451” američkog ZF pisca Raya Bradburyja i roman “Čovjek u visokom dvorcu” Philipa K. Dicka.Na pitanje gdje je znanstvena fantastika danas, djelomičan odgovor može dati roman “Za poduku, ako bude sreće” Becky Chambers, američke ZF autorice mlađe generacije, rođene 1985. godine, ako je suditi po brojnim nagradama koje je ova spisateljica za kratko vrijeme dobila, uključujući i uglednu žanrovsku nagradu Hugo za najbolji roman, i to upravo za roman “Za poduku, ako bude sreće”. Ali i po tome što je roman u rekordno kratkom roku preveden na hrvatski. Roman je objavio zagrebački Hangar 7, specijaliziran za ZF izdanja, u prijevodu Igora Rendića. Iako na ovo pitanje, gdje je ZF literatura danas, najbolji odgovor mogu dati prvenstveno ljubitelji ovoga žanra. Nama, koji na taj fenomen, unatoč povremenim izletima u te vode, promatramo sa strane, ostaje tek to da uspoređujemo ovaj roman s književnim korpusom u cjelini. Roman je napisan u formi poruke koja je poslana na Zemlju, pogođenu katastrofom kataklizmičkih razmjera, iz dubokog svemira, sa svemirskog broda “Merian”, koji je dio znanstvenog projekta Lawki 6, udaljenog četrnaest svjetlosnih godina od Zemlje, s kojom posada u jednom trenutku izgubi kontakt. Roman prati četvero znanstvenika koji su poslani sa Zemlje s ciljem da istraže postoji li život na četiri planeta koji su cilj njihove misije. Pripovjedačica, odnosno autorica “poruke” je Ariadne O’Neill, inženjerka leta na svemirskoj letjelici. Roman Becky Chambers je u najkraćem priča o znanosti u vrijeme koje joj nije naklonjeno. Svemirska agencija iz romana, fiktivna OCA, koja je inačica američke NASA-e, financira se, primjerice, iz dobrovoljnih priloga osoba kojima je još stalo do znanosti. Odnosno roman govori o tome koliko je znanost besmislena i nemoćna onda kad postane samoj sebi svrha. “Nismo pronašli ništa što možete prodati. Nismo pronašli ništa od praktične uporabe. Nismo pronašli svjetove koje se može lako ili etički naseliti. Nismo zadovoljili ništa osim znatiželje, stekli ništa osim znanja”, kaže se na jednome mjestu u romanu. 

Bez obzira na sve, Becky Chambers teško će izići izvan svijeta zatvorene ZF zajednice, a to joj vjerojatno nije bila ni namjera, bez obzira na to što u romanu ima sjajnih, književno relevantnih dijelova. Na primjer, onaj kad pripovjedačica opisuje negativne strane hibernacije, koja nam je svima poznata iz ZF filmova, ponajprije iz kultnog “Aliena”. Astronauti nakon buđenja “smrde kao životinje”, jer im je tijekom hibernacije na tijela priključen kateter. Postoji tu još niz izvrsnih motiva. Autorica, tako, ni jednog trenutka ne poseže za uobičajenom ZF pirotehnikom, oblici života koje znanstvenici pronalaze na planetima su primitivni, ne radi se dakle o čudovištima poput famoznog “aliena”. 
U slučaju Becky Chambers vjerojatno se neće dogoditi presedan kakav su svojevremeno napravili Ursula Le Guin ili Philip K. Dick, ali se ipak radi o romanu koji svakako vrijedi pročitati, bez obzira na to jeste li ZF fan ili ne.