Fantastična Becky Chambers ili roman o znanosti u vrijeme koje joj nije naklonjeno

Govoriti o žanrovskoj književnosti danas i prije nekoliko desetljeća, dvije su potpuno različite stvari. Pogotovo se to odnosi na krimiće i špijunske romane, gdje su u manjoj ili većoj mjeri poodavno izbrisane granice između takozvane “ozbiljne” i žanrovske literature. Evolucija ova dva žanra je fascinantna, što se pogotovo odnosi na krimiće, čija je forma poslužila mnogim književnicima za vrhunska književna ostvarenja. Najbolji primjer toga je Ecovo remek-djelo “Ime ruže”. Također, došlo je bitnog pomaka i unutar čiste žanrovske scene, u onom dijelu gdje sve ostaje unutar žanrovskih ograničenja, odnosno kod autora koji nemaju nikakvih ambicija preći spomenute granice. Najbolji primjer te evolucije je takozvani “skandinavski krimić”, sa Stiegom Larssonom kao tipičnim predstavnikom, koji je sa svojom trilogijom “Millennium” gotovo u potpunosti promijenio percepciju ovoga žanra danas. Ovo što želim reći pogotovo se odnosi na takozvani “špijunski roman”, čiji je rodonačelnik britanski pisac i novinar Ian Fleming sa svojom serijom trivijalnih romana o Jamesu Bondu. Najdublji “prodor” iz žanra u “ozbiljnu” književnost, po mojemu su mišljenju, napravila upravo dvojica, uvjetno rečeno, pisaca “špijunskih romana”: Graham Green i John le Carre, dvojica pisaca koji na mojoj vječitoj listi zauzimaju iznimno visoko mjesto. Obojica ovih pisaca bili su svojevremeno nominirani za Nobelovu nagradu za književnost i obojica su je, po mojemu mišljenju, trebali dobiti. Gdje je tu znanstvena fantastika, žanr koji je uz krimić dugo dominirao? Nema je nigdje, barem iz perspektive ljudi koji nisu ljubitelji tog žanra, jer ne treba smetnuti s uma da se radi o jednoj gotovo zatvorenoj skupini. Ne sjećam se kad je posljednji put neko ZF djelo imalo globalni odjek, mimo žanrovske supkulture. Jedina iznimka je serijal “Pjesma leda i vatre” Georgea R. R. Martina, po kojemu je snimljena megauspješna serija “Igra prijestolja”. Nisam čitao ni jedan od dijelova spomenutog Martinova ciklusa, tako da ne mogu govoriti koliko je to književno relevantno. ZF zajednica je i prije, kao i danas, bila poprilično zatvorena skupina. Međutim, prije su stvari u percepciji tog žanra stajale bitno drugačije. Jako je puno pisaca prelazilo granice žanrovskih zabrana, pogotovo oni planetarno popularni autori, poput Isaaca Asimova, Arthura C. Clarkea, Franka Herberta ili Philipa K. Dicka, jednog primarno ZF autora koji je bio podjednako uvažavan i među ljubiteljima “ozbiljne” književnosti. Malo je znanstveno fantastičnih knjiga koje su po mojemu mišljenju ujedno i punokrvni žanrovski uradci, ali i vrhunska književnost. Nabrojit ću tu roman “Solaris” poljskog književnika, satiričara i filozofa Stanislawa Lema, “Vodič kroz galaksiju za autostopere” Douglasa Adamsa te dva romana Philipa K. Dicka: “Sanjaju li androidi električne ovce?” i “Čovjek u visokom dvorcu”. Netko bi tu, možda, ubrojio još i roman “Neuromancer” Williama Gibsona, i to je uglavnom sve. Također, rame uz rame s Philipom K. Dickom može stati i sjajna američka spisateljica Ursula Le Guin, koja je u svojim ZF djelima progovorila o rasnoj problematici. Ona o izvanzemaljskim kulturama ne piše iz nekih eskapističkih, žanrovskih pobuda, nego se koristi ZF žanrom da bi na jedan posredan način progovorila o ljudskoj kulturi općenito. Najbolji primjer toga su neki njezini romani iz Hainskog ciklusa.