Ovako se prisjećao nekoliko godina prije nego što je umro: "Nismo imali dovoljno oružja, nismo imali dovoljno metaka. Bilo je to kao da se protiv snažno naoružane vojske idemo boriti petardama." Nikada do kraja života 2013., kada je u Montrealu umro u dobi od 93 godine, Boruch Spiegel nije radio spektakl od toga što je on bio čovjek koji je 19. travnja 1943. dao signal židovskim gerilcima u Varšavskom getu da krenu u sistematski i organizirani ustanak protiv nacističkog genocidnog stroja.

Imao je tada 24 godine i tog jutra on je bio skriven na straži uz zid koji je opasavao geto. Kad je rano ujutro vidio da Nijemci dovlače tešku artiljeriju. Ustanak šačice židovskih zatočenika u Varšavi bila je možda najneravnopravnija, a svakako jedna od najjunačkijih bitaka u Drugom svjetskom ratu. Prije točno 75 godina, na današnji dan 1943., oni su ustali naoružani jedva ikakvim lakim naoružanjem protiv nekih od najokrutnijih jedinica SS-a i Wehrmachta.

Vještica iz Buchenwalda Žena koljača: Od kože logoraša radila je lampe

Pakao u Poljskoj započeo je 1. rujna 1939. kada je Treći Reich poslao kompletan ratni stroj na slabu i zastarjelu vojsku Poljaka koji su se, zapravo iznenađujuće, uspjeli opirati okupatorima čak 28 dana. A onda je slijedilo sistematsko ubijanje inteligencije, ljudi iz pokreta otpora, katoličkog klera i, najgore od svega, krenuo je genocid u svoj svojoj silini.

Po poljskim gradovima nacisti su od studenog 1940. trpali poljske Židove u ograđene prostore, pa su tako u Varšavi na područje od samo 5,6 četvornih kilometara ograđeno tri metra visokim zidom, natrpali više od 400.000 ljudi – žena, djece, muškaraca, starih, mladih... Svaki pokušaj prelaska zida završavao je metkom. Nacisti su sadistički racionalizirali količinu hrane koju su puštali u taj konc-logor usred grada, računajući da po stanovniku ostane samo jedan obrok tanke juhe dnevno.

Vrlo brzo Židovi u Varšavskom getu počeli su umirati od raznih bolesti i od gladi. Do sredine 1942. na ovaj način pomrlo je čak 80.000 ljudi. Heinrich Himmler, SS-ov Reichsführer i do kraja rata prvi čovjek Holokausta, Porajmosa i drugih strahota, u međuvremenu je počeo provoditi plan "Konačnog rješenja". 22. srpnja 1942. naredio je deportaciju preostalih zatočenika Varšavskog geta u logore smrti, točnije ravno u plinske komore Treblinke, u prvom redu one najizmučenije maltretiranjem i izgladnjivanjem koje je do tog trenutka trajalo već godinu i pol.

To je značilo djeca, stariji, bolesni, potom i svi ostali redom. U dva mjeseca nacisti su u plinske komore prebacili 300.000 ljudi i tamo ih poubijali, a u Varšavskom getu preostalo ih je još samo oko 60.000, ovisno o različitim procjenama. Jedini razlog zašto nacisti nisu transportirali i pobili i ostale bili su oštra zima i manjak vlakova za SS-ov monstruozni projekt. U jednom trenutku preživjeli su organizirali Židovsku borbenu organizaciju koja je u okruženje uspjela prokrijumčariti nešto oružja.

I kako nisu imali za izgubiti ništa osim jezivog života od kojega im je preostalo još samo vrlo kratko vremena, stali su napadati Nijemce s krovova, tavana, postali su očajnička urbana gerila. Bile su to sporadične čarke sve do 19. travnja 1943. kada je Himmler poslao nešto više od 2000 vojnika SS-a s tenkovima, haubicama, teškim strojnicama i bacačima plamena koji su plamene jezike bacali do 30 metara u daljinu. 28 dana trajala je ogorčena bitka.

Pakao je general SS-a Jürgen Stroop završio tako što je preostali prostor geta, sveden na pukih 900 metara duljine i 274 širine, naprosto sistematski spalio, porušio zgradu po zgradu. U tom užasu pobijeno je 7000 Židova, od kojih nešto pobunjenika i velikom većinom civila, uglavnom živih spaljenih. Preostalih 57.000 ljudi nacisti su poslali u logore smrti i tamo pobili. Što se njemačkih snaga tiče, njima je poginulo 300 ljudi, a ranjeno čak oko 1000.

HOLOKAUST Život Židova u Hrvatskoj prije dolaska ustaša

A kako obično biva i s najgorim pokoljima, i iz Ustanka u Varšavskom getu na kraju je bilo preživjelih. Oko 60 pripadnika židovskog pokreta otpora uspjeli su se kroz kanalizaciju izvući iz okruženja, a potom i iz grada. Spiegel je bio jedan od njih. On je još i prije rata bio pripadnik ljevičarske organizacije Židovski radnički savez.

On zapravo u tom okruženju nije niti trebao zaglaviti. U trenutku napada Trećeg Reicha na Poljsku on i njegov brat Beryl na vrijeme su pobjegli na istok zemlje koji je istodobno okupirao Staljinov Sovjetski savez. No, braća su se vratila u grad kako bi pokušali spasiti obitelj. Za prvo vrijeme to im je i uspjelo. Spiegel je majku, oca i dvije sestre sakrio iza čeličnih, zamaskiranih vrata u svom stanu tako da ih nacisti nisu pronašli u racijama.

Slijedilo je razdoblje geta, Spiegela su nacisti strpali na neko vrijeme u radni logor gdje je on umalo ostavio kosti. A onda, kad je bio u tako lošem stanju da nacistima kao radni rob više nije bio koristan, ukrcali su ga na vlak za logor smrti u Treblinki, odakle je on pobjegao. Vratio se u geto i doznao da mu je otac umro od gladi, da su mu majka i sestre netragom nestale.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Njemu i bratu manje ili više i prije napada na Poljsku bilo je jasno što se sprema, mada, ne do kraja monstruoznih razmjera plana Hitlerovog režima i kvislinških satelita po drugim zemljama okupirane Europe. Spiegelova organizacija bila je ona koja je Nijemcima počela praviti probleme po Varšavskom getu već u siječnju 1943., hvatajući ih pokojim hicem tu i tamo na krivoj nozi i skidajući ih jednog po jednog jer su ljudi zatočeni u getu umirali u stotinama svakog dana.

Što se Židova tiče, od toga nije moglo biti apsolutno nikakve štete jer svima njima dani su bili odbrojani, a i ono malo života što im je preostalo, zapravo je bilo najgore mrcvarenje iz dana u dan. Onog dana kad su nacisti dovukli najtežu artiljeriju pred zid geta udružili su se ljevičarski gerilci koji su već bili aktivni i konzervativni cionistički kolege u totalni otpor.

85 godina Dachaua Robovi logoraši su Hitleru zaradili milijarde dolara

Razlog zašto su SS-ovci na kraju krenuli u sistematsko spaljivanje zgrade po zgradu bacačima plamena i potom miniranje svake zgrade, bilo je to što su im židovski gerilci prvi napad zaustavili, nanijeli im gubitke, čak i natjerali i na povlačenje. Ispalo je da SS i Wehrmacht nemaju petlje prihvatiti totalni sukob s urbanom gerilom čiji su članovi u planu imali jedino umrijeti. Razlog zašto su na kraju pojedini od njih krenuli u izvlačenje iz grada bilo je to što se naprosto više nisu mogli boriti u situaciji kad su nacisti s razdaljine uništavali sve zgrade redom.

Osim Spiegela, među 60-ak židovskih boraca koji su se uspjeli izvući iz grada, bila je i Chaike Belchatkowska, s kojom se nakon rata vjenčao, s kojom je ostao u braku do kraja života. Preživjeli gerilci praktično istog trenutka priključili su se poljskim partizanima i u šumama proveli sve dok u Varšavi 1. kolovoza 1944. nije izbio ustanak poljskog pokreta otpora. Pa su se i njima pridružili i skupa se tukli protiv nacista puna dva mjeseca takvom žestinom da su smatrali da Nijemci nemaju apsolutno nikakve šanse jer je Crvena armija SSSR-a bila na samo 10 kilometara jugoistočno od grada.

Čak je i Crvena armija sa svoje strane pozivala Poljake na ustanak u Varšavi. Međutim, u tom trenutku intervenirao je Kremlj. Točnije Staljin. Dandanas je ostalo više ili manje sporno kakva je točno bila naredba Staljina, ali je nesporno to da tenkovi Crvene armije koji su do tada već užasno unakazili armadu Trećeg Reicha, odjednom više nisu dobivali nikakve pošiljke goriva. A bez toga nisu mogli napredovati.

Bilo je objašnjenja da si Staljin nije mogao priuštiti rastezanje resursa i na toj strani dok je južno, na Balkanu, Crvena armija morala prodirati kroz Rumunjsku. Kako bilo, vojnici Crvene armije mogli su samo gledati kako se poljska Domovinska vojska uz pomoć pridruženih iz pokreta otpora tuče protiv Nijemaca u Varšavi sve do 2. listopada 1944. A među njima bio je i Spiegel, jedan od onih koji su preživjeli i slom i tog ustanka, potom Himmlerovu naredbu da se "do temelja sravni sa zemljom svaka zgrada u tom gradu" i koji je doživio konačno oslobađanje tek 17. siječnja 1945. kad su u grad napokon prodrli Crvena armija i Prva poljska armija.

Poslije svih tih bitaka, serijskog desetkovanja i godina provedenih usred nacističkog istrebljenja milijuna ljudi, zapravo je nevjerojatno da je itko od židovskih gerilaca uopće ostao živ. Ne samo to, nego je čudesno da su ti ljudi poslije mahom doživjeli duboku starost. Danas, 75 godina poslije, biologija je već učinila svoje i preživjeli kojih još ima, uglavnom su u doba ustanka bili djeca.

Jedan od njih je i Marian Kalwary, danas 86-godišnjak, koji se s majkom izvukao iz geta u ljeto 1942. zahvaljujući tome što su podmitili obližnji sud izvan geta da ih pozovu kao svjedoke u nekakvom sudskom postupku. On se i danas sjeća djevojčice koja je na ulici pokušavala prodati đonove od cipela, razmijeniti ih za nešto hrane. Nitko to nije kupovao, naravno, i ona je nekoliko dana poslije nestala s ulice.

Top News Priča o bratstvu ustaša i četnika iza legendarne slike

"Možda je bila već preslaba za doći, možda je naprosto umrla", prisjeća se Kalwary povodom godišnjice ustanka. On i majka su se ostatak rata uspjeli sakrivati do oslobođenja grada kojega je porušeno čak 85 posto. I danas pamti tijela pomrlih od gladi po ulicama, ispaćene djece kako bezuspješno prose.

Najgore od svega je, kaže, to što isti užas vidi da se u svijetu, posebno u Poljskoj, priprema i danas. "Užasnut sam ponovnim usponom fašizma i nacionalizama, time što vidim da se nacionalizam opet glorificira kao nešto plemenito. Pobrkali su nacionalizam i domoljublje", kazao je.