Srednjovjekovni gradić Dachau od niti 50.000 stanovnika, smješten 16 kilometara sjeverno od Münchena, skoro da bi se mogao smatrati predgrađem bogate, moćne, milijunske bavarske prijestolnice. Prije točno 85 godina, 22. ožujka 1933., ovdje je po nalogu SS-ovog reichsführera Heinricha Himmlera dopremljeno prvih 200 zatvorenika u novootvoren koncentracijski logor organiziran na mjestu napuštene tvornice baruta i municije.
Koncentracijski logor Dachau tako je postao prvi od tisuća i tisuća mjesta za izrabljivanje ljudi do smrti ropskim radom, u boljem slučaju, ili u gorem logora za istrebljenje i logora smrti. Kroz jezivi nacistički sustav ubijanja, mučenja i izrabljivanja od 1933. do 1945. pobjede nad Trećim Reichom i njegovim saveznicima i kvislinškim režimima po Europi, kroz ovaj logorski sustav prošlo je, procjenjuje se, oko 18 milijuna ljudi. Od tog broja pobijeno je 11 milijuna, od čega se smatra da su petinu činila djeca.
Redom su sistematski ubijani Židovi, građani SSSR-a, Poljaci, Romi, invalidne osobe – neke s urođenim, neke sa stečenim defektima koje su nacisti proglasili „nedostojnima života“, homoseksualne osobe, ali i politički zatvorenici, ratni zarobljenici, posebno ogroman broj katoličkih svećenika i časnih sestara koji se nisu dali povinovati nacističkoj ideologiji... Jedan od istaknutijih među njima bio je vrlo utjecajni pater Rupert Mayer iz Münchena, kojega su zatvarali još od 1938., sve do Sachsenhausena. Njega je papa Ivan Pavao II beatificirao 1987.
Cijeli taj divovski i nezamislivo složen ubijanja milijuna ljudi nacisti su u pravilu pedantno bilježili sudbinu po sudbinu, praktično s perverznom dosljednošću uništavanja svake pojedine sudbine, zbog čega se i danas nacističku industriju smrti može izvrsno proučavati.
Kako se nacistički režim izrazito oslanjao na pljačku osvojenih država diljem Europe i ropski rad zatočenih po koncentracijskim logorima (u Auschwitzu su, primjerice, djecu, bolesne i starije osobe koji nisu bili sposobni za rad, ubijali odmah po dolasku, dok su sve ostale izrabljivali radom dok ne bi umrli), ruski povjesničar Mihail Mjahkov proučio je koliko je ropski rad bio ekonomski važan za ratni pohod i ekonomiju nacističke Njemačke.
„Nacisti nisu bilježili samo broj likvidiranih ljudi, nego i prihod koji je donosio ovaj ili onaj logor... Ovi proračuni pokazuju da je Njemačka od jednog logoraša prosječno zarađivala 1630 reichsmaraka, uključujući i troškove za njegovu likvidaciju“, naveo je Mjahkov. Kako bi se okvirno približilo o kolikim iznosima ukupno je riječ, Express je preračunao ovaj iznos u američke dolare po tečaju iz 1933., čime smo došli do iznosa od 388 dolara čistog nacističkog profita prosječno po jednom logorašu sve do smrti ili, neusporedivo rjeđe, do oslobađanja.
Kad se usporedi kupovna moć tog iznosa onda i danas, dolazi se do protuvrijednosti od 7489 američkih dolara danas, odnosno do oko 45.000 kuna. A ako se brojka primijeni na sve logoraše koji nisu odmah ubijeni nego su ih nacisti ubijali ropskim radom, postaje jasno da Treći Reich svoj industrijski procvat, u jednom trenutku ekonomski uzlet i na kraju bogatstvo kojim je gazio i uništio Europu, duguje – između ostalog – i desecima, ako ne i preko 100 milijardi dolara profita u današnjoj vrijednosti na patnji i smrti milijuna robova po logorima.
Suštinski, ropski rad je od prvog dana prvog koncentracijskog logora, onog u Dachauu, korišten i kao sredstvo mučenja i kao sredstvo ubijanja i kao način za izrabljivanje. Prema statistikama njemačkog ministarstva pravosuđa, za vrijeme 12 godina nacističke diktature po Njemačkoj i okupiranim državama, nacističke vlasti pod svojom direktnom upravom imale su čak 1200 logora i specijaliziranih podlogora.
Kad se u obzir uzme i mnoštvo lokacija koja su nacisti držali privremeno otvorenima za posebne namjene, primjerice pri pokoljima u netom okupiranim državama, broj se penje na 15.000 logora od najvećeg, Auschwitza, do onih najmanjih. A kad se tome pridodaju i logori koje su otvarali kvislinški režimi pod nacistima, poput ustaškog ili onog Milana Nedića, dolazi se do 42.500 logora diljem Europe.
Ogromnoj većini njih logor u Dachauu služio je kao organizacijski uzor. Ili kako se Himmler, jedan od ljudi iz samog vrha Holokausta, Porajmosa i svih drugih pokolja tog sustava, pohvalio već 1933., kratko nakon otvaranja logora u Dachauu: „Logori po Njemačkoj niču kao gljive poslije kiše.“
