Nazivali su je „zvijeri iz Buchenwalda“, „vješticom iz Buchennwalda“, „kujom iz“ dakako „Buchenwalda“, „mesarevom udovicom... Nacistička industrija smrti tijekom Drugog svjetskog rata pobila je samo kroz Holokaust šest milijuna ljudi. A opet, glavni ljudi tog manijakalnog zločinačkog projekta ostajali su bez riječi kad bi se susreli sa sadizmom i brutalnošću ustaša i četnika na Balkanu, jer su čak i u svojim redovima bešćutnih masovnih ubojica teško mogli naći takve koljačke primjere.
Ali, ipak ih je bilo. Jedna od takvih bila je Ilse Koch, rođena u Dresdenu 1906. kao Margarete Ilse Köhler. Odrasla je u obitelji tvorničkog nadzornika, kroz mladost je radila neke tajničke i slične poslove i ništa u njenom životu nije ukazivalo na to da bi jednog dana mogla iskočiti iz multimilijunske građanske mase tadašnje Njemačke. Sve dok se 1932. kao 26-godišnjakinja, nije učlanila u NSDAP, nacističku partiju koja je upravo krenula u svoj streloviti politički uspon.
Dvije godine poslije preko partijskih kolega iz jurišnih partijskih odreda stranke SA i SS-a upoznala je Karla Kocha i 1936. za njega se i udala. On je definitivno bio čovjek po njenoj mjeri. Bio je prvi zapovjenik koncentracijskih logora Buchenwald, Sachsenhausen i Majdanek i „proslavio“ se jednako i kao masovni ubojica i kao besprizorni grabežljivac dragocjenosti ljudi koje su mu dovodili u logore na torturu i ubijanje.
Što se nje tiče, ona je od 1936. bila čuvarica i tajnica u Sachsenhausenu, 35 kilometra udaljenom od Berlina. Potom je za suprugom otišla u Buchenwald. Tamo su je upamtili po tome što je imala običaj jahati na konju kroz logor i onda korbačem mlatiti logoraše koji je, primjerice, nisu pozdravili. Ostalo je zabilježeno da je svog konja nazvala „Lutka“. Ili bi se odijevala izrazito seksualno izazovno, pa bi onog logoraša kojega bi uhvatila da je bacio makar i trenutni pogled, stala mlatiti, teško kažnjavala.
Već tada slovila je za osobu čiji očiti sadizam ima seksualne konotacije. Logoraše je ubijala vlastoručno ili je naređivala SS-ovim čuvarima da to čine. Živjeli su u šesterosobnoj vili u krugu logora, uživali u raskošnom luksuzu. Pročulo se, također, da joj je hobi bio skupljanje tetovaža, ali takvih koje su se nalazile na tuđoj koži. Kako bi na kome uočila neku koja bi joj se svidjela, nakon smrti logoraša, uzela bi si dotični dio njegove kože.
Što se tiče biznisa s grabežom dragocjenosti logoraša, koje bi inače sebi ugrabio ništa manje zločinački režim Trećeg Reicha, bilo je to supružnicima toliko unosno da je Ilse Koch 1940. sagradila sportsku dvoranu vrijednu čak 250.000 reichsmaraka. To je bio trenutak zbog kojega su oboje zglajzali već u eri nacizma. U kolovozu 1943. SS je protiv njih pokrenuo kazneni proces zbog krađe, naknadno će se proširiti i zbog ubojstava zatočenika u logorima.
Ne zato što bi SS imao nekih problema s ubijanjem logoraša, nacistički program je i bio uništenje i Židova i Roma i ratnih zarobljenika s istočnog fronta, nego ih je sud otjerao po dijelu optužnice da su na brzinu stali ubijati redom one logoraše koji su mogli svjedočiti protiv njih o tome da su od nacističke države krali dragocjenosti otete logorašima. SS-ov sud nju je 1944. oslobodio zbog nedostatka dokaza.
Njega je, pak, osudio na smrt i streljao ga 1945. na istom onom mjestu na kojem je on pobio nebrojene tisuće ljudi, u Buchenwaldu, ironično, samo tjedan prije nego što će Crvena armija osloboditi to mjesto organiziranog pokolja. Doduše, i u tom slučaju teško da bi mogao očekivati drugu sudbinu. O njemu su SS-ovci koji su pratili suđenje govorili da je bio „neumjereni ubojica“, o njoj da je bila „perverzni demon opsjednut moći“.
Iako, oni sami bili su samo kap u moru SS-ovaca koja se provukla kroz masovnost nacista u poraženoj Njemačkoj, pa za vlastite zločine nisu odgovarali. Nju su Amerikanci uhitili krajem lipnja 1945. Zajedno s još 30 ljudi, optužena je da je sudjelovala u pomaganju, poticanju i ubijanju u Buchenwaldu, u masovnom nacističkom ubijanju. Pred sudom je izjavila da je u osmom mjesecu trudnoće, a nitko nije znao kako je uspjela zatrudnjeti u zatvoru. Proces protiv nje pretvorio se u „Kožni proces“, sasvim jasno zašto.
Dvije godine poslije, general Lucius D. Clay, privremeni vojni guverner američke zone u Njemačkoj, smanjio je Ilse kaznu na četiri godine zatvora zbog nedostatka uvjerljivih dokaza da je ubijala zatvorenike radi tetovaža te da je posjedovala predmete izrađene od ljudske kože. Pod pritiskom javnosti, Ilse je ponovno uhićena 1949. Suđenje je započelo u studenom 1950. godine, a tijekom sedam tjedana ispitano je više od 250 svjedoka.
Najmanje četiri svjedoka potvrdila su da je ubijala zatvorenike i skidala s njih tetovaže, no ta je točka optužnice na kraju odbačena jer sud nije mogao dokazati da su lampe i drugi predmeti zaista bili izrađeni od ljudske kože. U siječnju 1951. osuđena je na doživotni zatvor. Ilse Koch je podnijela nekoliko žalbi na presudu, čak je tužila i Slobodnu državu Bavarsku zbog „povrede građanskih prava“, ali je to sve redom odbijeno.
Ona je tako postala jedina žena osuđena u procesima nacistima na doživotni zatvor. Tijekom odsluženja kazne, njen sin kojega je rodila tijekom rata, počinio je samoubojstvo, kao i brojna djeca nacističkih zločinaca koja su užasno patila zbog svijesti da su potomci najgorih među najgorim koljačima u povijesti. Njen drugi sin, Uwe, kojega je rodila u zatvoru, oduzet joj je odmah nakon poroda.
No, kad je navršio 19 godina stao ju je posjećivati unatoč svijesti o tome tko je i što je ona, čak je povremeno podnosio molbe da vlasti njegovu majku pomiluju. Ilse Koch počinila je samoubojstvu u ženskom zatvoru u Aichachu 1. rujna 1967. u dobi od 60 godina. Jedan od razloga zašto je Uwe ostao uz tu i takvu majku vjerojatno je bio i njen pristup njemu.
Primjerice, još dok je bio mali, odvojen od nje, znala mu je pisati pisma koja će mu biti predana tek kad postane punoljetan. Pisala mu je da je „smrt za nju jedino otkupljenje“. Povijest ju je upamtila kao personifikaciju najgoreg nacističkog zla, sadizma i pokolja nad nemoćnima u Drugom svjetskom ratu, iako apsolutno nije bila jedina kod koje su pod utjecajem nacističke ideologije na vidjelo pokuljali najgori patološki osobni porivi.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Radila je sjenila za lampe, rukavice, uvez za knjige, sve iz tetovirane kože. Tih predmeta ima očuvanih i danas, pa mi nije jasno kako nisu mogli ustanoviti da se radi o ljudskoj koži.