Ovako se prisjećao nekoliko godina prije nego što je umro: "Nismo imali dovoljno oružja, nismo imali dovoljno metaka. Bilo je to kao da se protiv snažno naoružane vojske idemo boriti petardama." Nikada do kraja života 2013., kada je u Montrealu umro u dobi od 93 godine, Boruch Spiegel nije radio spektakl od toga što je on bio čovjek koji je 19. travnja 1943. dao signal židovskim gerilcima u Varšavskom getu da krenu u sistematski i organizirani ustanak protiv nacističkog genocidnog stroja.
Imao je tada 24 godine i tog jutra on je bio skriven na straži uz zid koji je opasavao geto. Kad je rano ujutro vidio da Nijemci dovlače tešku artiljeriju. Ustanak šačice židovskih zatočenika u Varšavi bila je možda najneravnopravnija, a svakako jedna od najjunačkijih bitaka u Drugom svjetskom ratu. Prije točno 75 godina, na današnji dan 1943., oni su ustali naoružani jedva ikakvim lakim naoružanjem protiv nekih od najokrutnijih jedinica SS-a i Wehrmachta.
Pakao u Poljskoj započeo je 1. rujna 1939. kada je Treći Reich poslao kompletan ratni stroj na slabu i zastarjelu vojsku Poljaka koji su se, zapravo iznenađujuće, uspjeli opirati okupatorima čak 28 dana. A onda je slijedilo sistematsko ubijanje inteligencije, ljudi iz pokreta otpora, katoličkog klera i, najgore od svega, krenuo je genocid u svoj svojoj silini.
Po poljskim gradovima nacisti su od studenog 1940. trpali poljske Židove u ograđene prostore, pa su tako u Varšavi na područje od samo 5,6 četvornih kilometara ograđeno tri metra visokim zidom, natrpali više od 400.000 ljudi – žena, djece, muškaraca, starih, mladih... Svaki pokušaj prelaska zida završavao je metkom. Nacisti su sadistički racionalizirali količinu hrane koju su puštali u taj konc-logor usred grada, računajući da po stanovniku ostane samo jedan obrok tanke juhe dnevno.
Vrlo brzo Židovi u Varšavskom getu počeli su umirati od raznih bolesti i od gladi. Do sredine 1942. na ovaj način pomrlo je čak 80.000 ljudi. Heinrich Himmler, SS-ov Reichsführer i do kraja rata prvi čovjek Holokausta, Porajmosa i drugih strahota, u međuvremenu je počeo provoditi plan "Konačnog rješenja". 22. srpnja 1942. naredio je deportaciju preostalih zatočenika Varšavskog geta u logore smrti, točnije ravno u plinske komore Treblinke, u prvom redu one najizmučenije maltretiranjem i izgladnjivanjem koje je do tog trenutka trajalo već godinu i pol.
To je značilo djeca, stariji, bolesni, potom i svi ostali redom. U dva mjeseca nacisti su u plinske komore prebacili 300.000 ljudi i tamo ih poubijali, a u Varšavskom getu preostalo ih je još samo oko 60.000, ovisno o različitim procjenama. Jedini razlog zašto nacisti nisu transportirali i pobili i ostale bili su oštra zima i manjak vlakova za SS-ov monstruozni projekt. U jednom trenutku preživjeli su organizirali Židovsku borbenu organizaciju koja je u okruženje uspjela prokrijumčariti nešto oružja.
I kako nisu imali za izgubiti ništa osim jezivog života od kojega im je preostalo još samo vrlo kratko vremena, stali su napadati Nijemce s krovova, tavana, postali su očajnička urbana gerila. Bile su to sporadične čarke sve do 19. travnja 1943. kada je Himmler poslao nešto više od 2000 vojnika SS-a s tenkovima, haubicama, teškim strojnicama i bacačima plamena koji su plamene jezike bacali do 30 metara u daljinu. 28 dana trajala je ogorčena bitka.
Pakao je general SS-a Jürgen Stroop završio tako što je preostali prostor geta, sveden na pukih 900 metara duljine i 274 širine, naprosto sistematski spalio, porušio zgradu po zgradu. U tom užasu pobijeno je 7000 Židova, od kojih nešto pobunjenika i velikom većinom civila, uglavnom živih spaljenih. Preostalih 57.000 ljudi nacisti su poslali u logore smrti i tamo pobili. Što se njemačkih snaga tiče, njima je poginulo 300 ljudi, a ranjeno čak oko 1000.
A kako obično biva i s najgorim pokoljima, i iz Ustanka u Varšavskom getu na kraju je bilo preživjelih. Oko 60 pripadnika židovskog pokreta otpora uspjeli su se kroz kanalizaciju izvući iz okruženja, a potom i iz grada. Spiegel je bio jedan od njih. On je još i prije rata bio pripadnik ljevičarske organizacije Židovski radnički savez.
On zapravo u tom okruženju nije niti trebao zaglaviti. U trenutku napada Trećeg Reicha na Poljsku on i njegov brat Beryl na vrijeme su pobjegli na istok zemlje koji je istodobno okupirao Staljinov Sovjetski savez. No, braća su se vratila u grad kako bi pokušali spasiti obitelj. Za prvo vrijeme to im je i uspjelo. Spiegel je majku, oca i dvije sestre sakrio iza čeličnih, zamaskiranih vrata u svom stanu tako da ih nacisti nisu pronašli u racijama.
Slijedilo je razdoblje geta, Spiegela su nacisti strpali na neko vrijeme u radni logor gdje je on umalo ostavio kosti. A onda, kad je bio u tako lošem stanju da nacistima kao radni rob više nije bio koristan, ukrcali su ga na vlak za logor smrti u Treblinki, odakle je on pobjegao. Vratio se u geto i doznao da mu je otac umro od gladi, da su mu majka i sestre netragom nestale.
Nastavak na sljedećoj stranici...
