Znanstvena knjiga “Rod i Balkan” (Durieux, 2017), odnosno antropološka studija kojom autorski dvojac Matešić/Slapšak nastoji emancipirati Balkan od zapadnoeuropske imperijalističke vizure koje se suvremena balkanistika nikako ne uspijeva riješiti. No da bi ga antropološki i feministički emancipirale, Marina Matešić i Svetlana Slapšak uvjerene su da moraju raskrstiti sa zapadnjačkim feminizmom, koji je u prvom redu i pomogao da se Balkan stoljećima kolonizira i porodnjava, a da bi to postigle, moraju detronizirati pojam roda, koji je postao simbol američkog i zapadnoeuropskog feminizma. Putopiskinje iz 18. i 19. stoljeća o kojima u svojoj knjizi pišu aktivno su sudjelovale u stvaranju imaginarnog Balkana, koji nije sasvim koloniziran, a nije opet ni europski i kršćanski, već zauzima liminalni prostor, odnosno mjesto “kućnog roba” koji vječno žudi da bude Europa. “A da promijenimo termin ‘rod’?”, pitanje je koje dolazi kao šlag na kraju.

Naime, važni pojmovi feminističke teorije, “intersekcionalnost” i “rod”, autoricama nisu, kako zajednički, u dvoglasju na samom kraju svoje studije kažu – bliski. Obje se od tih termina žele po svaku cijenu udaljiti jer, prema njihovu mišljenju, ti pojmovi više “ne proizvode epistemološki zanimljive konotacije” i izgubili su svoj značenjski potencijal: “Što se ‘roda’ tiče, termin se opasno približio nacionalističkim i čak eugeničkim konotacijama, a u javnom diskursu se toliko maskulinizirao da prave vrijednosti za feminizam više nema”. Matešić i Slapšak također smatraju da je intersekcionalnost kontaminirana političkom korektnošću do te mjere da je izgubila svoje prvobitno značenje, što umanjuje njezinu političku snagu u feminističkoj teoriji danas. Da bismo razumjeli zašto smo tekst počeli krajem “Roda i Balkana” a ne njegovim početkom, dovoljno je da se kratko osvrnemo na kontekst u kojem je ova antropološka studija napisana i objavljenja.

Kroz povijest Žene u udžbenicima: Peru, kuhaju, rađaju...

Trenutačno je u Hrvatskoj jedno od gorućih pitanja ratifikacija Istanbulske konvencije. Vlada RH odbija ratificirati jer pitanje treba li žene zaštititi od obiteljskog nasilja ili ne čak je i prema stavu premijera Andreja Plenkovića mjesto legitimnog prijepora. Kao glavni argument protiv ratifikacije često čujemo tvrdnju da Istanbulska konvencija propagira “rodnu ideologiju”. Katolička crkva godinama nastoji dokinuti pojam “roda”, uvjerena da postoje isključivo dva spola – muški i ženski, koji u potpunosti biološki uvjetuju i predodređuju naš život i ponašanje. Žene su majke, kućanice, podložne muškoj volji, intelektualno i seksualno inferiorne. Muškarci su njihova dijametralna suprotnost, i nikad, ni u kakvim uvjetima, ta se dva spola, osim u vlastitoj djeci, ne poklapaju. Rod, međutim, pokazuje da stvari nisu crno-bijele i da ljude ne možemo definirati spolom u kojem su rođeni. Rodni je identitet osobe fluidan i fleksibilan, čime otvaramo prostor muškarcima i ženama da žive izvan vlastitog spola. Pojam roda pomaže nam da vidimo kako je nejednakost između muškaraca i žena društveno a ne biološki uvjetovana – ne postoji biološka uvjetovanost muškarca da tuče ženu. Nedavno je ministrica Nada Murganić slučaj zlostavljanja Mare Tomašević, supruge poznatog HDZ-ovca, protumačila riječima: “To vam je tako u obitelji”.

Ako nemamo, dakle, pojam roda – imamo nasilje među spolovima, koje je prirodno: jači tlači slabijeg, a žene su poslovično slabiji spol. “Rodna ideologija”, zbog toga, potpuna je laž iza koje se kriju nasilnici koji žele nesmetano nastaviti ugnjetavati, tući i silovati žene, ali i druge muškarce koje nije moguće politički svesti na njihov “prirodni” spol. “A da promijenimo termin ‘rod’?”, sugerira autorski dvojac Matešić/Slapšak. Termin kojim bi autorice zamijenile pojam roda posve je arbitraran. Naime, Matešić i Slapšak biraju turcizam “soj”: “Poznaju ga svi balkanski jezici, a označava (ne samo) generičko podrijetlo nego prije svega visoku individualnost ili nepripadanje osobitoj grupi”.

No prije nego što počnemo rodne studije nazivati sojne studije, važno je primijetiti s kakvom lakoćom autorice odustaju od pojma roda zbog toga što je “maskuliniziran”, a prihvaćaju riječ koja je na Balkanu itekako rodno i plemenski obilježena i koja, štoviše, u kontekstu feminizma ima vrlo problematičan, nimalo neutralan prizvuk, koji antropološki studiji teško da mogu negirati, koliko god slobodni i paušalni u svojoj argumentaciji bili.

“Rod i Balkan” ambiciozna je knjiga koja, bez obzira na to slagali se mi s njezinim autoricama ili ne, donosi zanimljive opservacije o nizu putopiskinja iz 18. i 19. stoljeća koje su kreirale, kako Matešić i Slapšak pišu, “rodni balkanizam”. Autorice su se bavile ranom fazom stvaranja balkanističkog diskursa kako bi izbjegle svima nam poznate i aktualne pripovijesti o naciji i vjeri koje vučemo još s kraja 20. stoljeća, a koje prihvaćamo najčešće bez ikakve zadrške još i danas.

Matešić i Slapšak se, dakle, u prvom redu bave popularnim putopisima koje su pisale žene, povremeno smatrane “pionirkama feminističke antropologije na Balkanu”, posebno putopiskinjama poput Mary Montagu, Dore D’Istrije, Marie F. Karlove, Pauline Irby i Jelene Dimitrijević. Autorski dvojac pritom vrlo kalkulirano, s jasnom političkom idejom da trebamo raskrstiti sa zapadnjačkim, neupotrebljivim i opresivnim terminom roda, nastoji ovom studijom pokazati kako žene Balkana s misionarkama, viktorijanskim i (zapadno)europskim putnicama, dakle, s prethodnicama današnjih zapadnjačkih feministkinja – ne dijele isti jezik, što nas navodi na zaključak da balkanske feministkinje danas taj jezik dijele zato što su ga bile prisiljene usvojiti zbog kolonizatorskih ambicija prema Balkanu i njegovu stanovništvu, i da je vrijeme da se tog jezika koji nam je nametnut napokon oslobodimo uvođenjem termina “soj”.

Mary Montagu, na primjer, “spominje žene na Balkanskom poluotoku samo jednom, opisujući ih kao neugledne, tamnopute seljanke, dok orijentalni Istanbul opisuje kao bogat i bjelački”. Kako Matešić i Slapšak upozoravaju, otkrivanje Balkana uvijek je bilo usko povezano s opisima balkanskih žena.

Otpor! 'Kad kažem žena, mislim na težačku profesiju Hrvatice'

Albertu Fortisu, autoru poznate studije “Put po Dalmaciji” (“Viaggio in Dalmazia”) objavljene 1774. godine, posebno je fascinantna veličina sisa žena koje susreće na proputovanju: “Čudnovata veličina sisa morlačkih žena poprilično je iznenađujuća; očito je da sisu mogu dati svojoj djeci preko svoga ramena ili ispod pazuha”. Fortis Morlakinje opisuje “naturalistički” i “iskreno” i time uspostavlja jasnu granicu između grudi divlje, animalne balkanske žene i nježnih dojki zapadnoeuropske plemkinje, koja sisu, naravno, ne može prebaciti preko ramena. Upravo je ova razlika, kako Matešić i Slapšak pišu, postala omiljena tema ženskih putopisa. Dora D’Istria, na primjer, opisuje muslimanske žene na Balkanu kao žene obješenih grudi, što ih “sve čini najneugodnijim kreaturama koje možete zamisliti”. Autorice “Roda i Balkana” pišu da se upravo preko motiva dojki upisuju kulturne, etničke i rasne razlike između prihvatljivo ženstvenih i lijepih Europljanki s jedne te balkanske žene-životinje, rugobne, tamne i divlje pojave koja se opire normativnom feminitetu, s druge strane. Fortis je udario temelje razlikovanju pristojnih zapadnjačkih žena od balkanske žene-divljakuše, temelje koje će putopiskinje kasnije preuzimati i koristiti za porodnjavanje putopisne naracije”.

Ona i on Ravopravnost žena: Gdje je Hrvatska prva, gdje je užasna

Vidimo, dakle, da autorski dvojac Matešić/Slapšak razotkriva “rod”, odnosno, ranofeminističko “porodnjavanje”, kao glavni instrument zarobljavanja balkanske žene u stereotip koji, kako ova studija također sugerira, ima direktne političke posljedice za cijeli Balkan jer opravdava kolonizatorske politike, kako Velike Britanije tako i Austro-Ugarske, Rusije, pa i Osmanskog Carstva. Dalmatinci, Srbi, Grci, Bosanci, svi Balkanci, zapravo ahistorični su divljaci koji nemaju nikakvu svijest o vlastitoj ili europskoj povijesti, iako naseljavaju kolijevku Europe. Zapad, dakle, ima pravo prisvojiti kulturne spomenike i krasti umjetnine jer se Balkanci o spomenicima, primjerice, nisu u stanju sami skrbiti zato što ne razumiju vlastitu baštinu: “Mnogi su europski arheolozi, iako su bili helenofili, smatrali suvremene Grke nesposobnim da se brinu za svoju baštinu, čime su osigurali okvir za otuđivanje antičkih hramova i kipova, koje i danas odbijaju vratiti”. Kad kasnije u knjizi pišu o Paulini Irby, Matešić i Slapšak upozoravaju na to da je Irby kupovala u balkanskim samostanima jeftine stare rukopise i preprodavala ih Britanskome muzeju, čime je legalno sudjelovala u pljačkanju kulturne ostavštine Srba, za koje se inače jako zalagala.

“Rod i Balkan” podijeljen je na dva dijela. Prvi, naslovljen “Porodnjavanje balkanizma”, prati razvoj ženskog putopisnog pisma o Balkanu i smješta ga u povijesni kontekst u kojem su žene (mahom Britanke) koje su Balkanom putovale, aktivno politički sudjelovale u prodoru europskih kolonijalnih interesa na balkanski poluotok. Mary Wortley Montagu bila je plemkinja, supruga britanskog ambasadora u Istanbulu, i smatraju je jednim od prvih putopisaca po Orijentu. Autorice su Jelenu Dimitrijević okarakterizirale kao “feministkinju u nastajanju”. Isto bi se moglo reći i za Lady Montagu. Kako Matešić i Slapšak pišu: “Moglo bi se reći da s Montaguinim putopisnim izvještajima nastaje svojevrsna feministička orijentalistička antropologija, prostor stvaranja znanja o (istočnim) ženama iz pera zapadnih žena”. U vrijeme kad počinje pisati svoja putopisna pisma (1716), Zapad je fasciniran Orijentom, “a istočnjački život postaje spektakl rezerviran za dokolicu aristokracije”, kojoj Montagu i šalje svoja pisma. Lady Montagu o Balkanu piše “rijetko i usputno”, a kad ga se dotakne u svojim putopisima, dotiče se, naravno, žena.

O osmanskim aristokratkinjama piše s udivljenjem, kao o ženama koje možemo usporediti s bilo kojom plemkinjom zapadne Europe, ali zato stanovnike Balkana uspoređuje s različitim pasminama: netko je buldog, netko mastif, netko pak španijel ili hrt. Razlika koju Montagu pravi između Istanbula i Balkana zadržala se, na neki način, do dana današnjeg: Balkan je upao u svojevrsni rascjep, međuprostor, u kojem i dalje žive divlji Europljani ružne fizionomije i još gorega karaktera. Sjetimo se, uostalom, rada Šejle Kamerić “Bosnian Girl” (2003) koji se poigrava upravo stereotipnom predodžbom smrdljive krezube Bosanke.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ljepota, odnosno ružnoća domorodačkih žena bila je jedna od nadražih tema ženskih putopisa, kako ističu Matešić i Slapšak. Anne Beaufont, odnosno Lady Stranford, supruga britanskog ambasadora u Bugarskoj, također perpetuira sliku o ružnoj balkanskoj ženi. Crnogorke, na primjer, imaju tamnu i blatnjavu put, no unatoč tome što su čestite i radišne, koščate su i robusne, izgledaju staro i izraubano. “Robusna, maskulina građa”, pišu autorice ove studije, “kao ishod teškoga rada, klasna je prepreka ljepoti”.

Identitet Dore D’Istrije mjesto je prijepora između Albanaca i Rumunja. Rođena kao Elena Ghica, pravim imenom Helena Kosoltsova-Massalskaya, samoj je sebi odabrala ime pod kojim je pisala. Iako je pretežno pisala na francuskom, D’Istria je govorila ne samo zapadnoeuropske jezike, kako Matešić i Slapšak pišu, nego i rumunjski, grčki, albanski, ruski i, moguće, južnoslavenske jezike. Tamo gdje su Britanke spas Balkana vidjele u intervenciji Austro-Ugarske ili same Britanije, ili čak u osamostaljenju, D’Istria je tvrdila da Balkan može civilizirati samo njemački duh te da se istinska nazadnost Slavena na Balkanu vidi upravo tamo gdje oni ne žive pod njemačkim utjecajem. Zanimljivo je da njezin lik autorice opisuju uvjerljivo najbenevolentnije od svih, iako je D’Istria svijet dijelila rasistički na “azijsko-afrički, prvenstveno muslimanski, koji stoji umjesto nasilja, kaosa, konzervativizma” te “europskokršćanski, koji leži na slavi Helena i Latina, časnosti srednjovjekovlja, napretku znanosti i demokraciji suvremenog doba”.

No ta pristranost ne čudi s obzirom na to da se u drugom dijelu knjige, naslovljenom “Putovanje do druge, s preprekama”, ponovno vraćamo njezinu djelu kroz niz pitanja na koja autorski dvojac fragmentarno pokušava dati odgovore. Inače, prvi dio “Roda i Balkana” zanimljivije je štivo, vjerojatno zbog drukčije strukture teksta, ali i zbog činjenice da su prepreke u drugom dijelu čitatelju ponekad namjerno postavljenje. Uz nju, autorice pokazuju sklonost i Jeleni Dimitrijević, za čije djelo tvrde da bi moglo biti “centralno u dokazivanju da postoji i balkanski orijentalizam, to jest proizvodnja reprezentacije za vlastite potrebe, i da taj balkanski orijentalizam ima svoje porijeklo u invenciji nacionalne/nacionalnih kultura”. Tamo gdje je orijentalno Zapadu kuriozitet, Balkanu je ono traumatična točka koja pomaže da se negiranjem ili slavljenjem Orijenta izgrade novi nacionalni identiteti.

OGLEDALCE, OGLEDALCE Karta ljepote: Koja je nacija najljepša u Europi?

Primjer Marije F. Karlove, “Ruskinje na Balkanu”, o čijim se putovanjima ne zna mnogo, autorice odlično koriste da pokažu neraspoloženje Balkana, ali i drugih slavenskih naroda (Poljaka, na primjer) prema Rusima nakon Krimskog rata. Zabrinuta Rusija, u naletu panslavenskog sentimenta i nemoći, kroz djelovanje svojih slavenofilskih intelektualaca infiltrirala se u balkanski kulturni prostor da kod domaćeg pravoslavnog življa probudi panslavensku svijest o pravoslavnoj, rodbinskoj vezi s Rusijom. Karlova, naravno, denuncira islam kao nazadan, ali povlači razliku i između sebe i balkanskih žena općenito. Pozicionira se kao Europljanka, iako je jasno da u tom trenutku Rusija ne pripada europskom prostoru ni geografski ni politički.

“Rod i Balkan” užurbano ulazi u finiš spominjanjem domaćih imena i domaćega konteksta. Redaju se Jelena Dimitrijević, Žarana Papić, Ana Savić Rebac, Julka Hlapec Đorđević, sama Svetlana Slapšak (u trećem licu), Jasenka Kodrnja, Vuk Karadžić, ali i Gayatri Chakravorty Spivak, koju autorice cijelo vrijeme zapravo ideološki pozicioniraju među “domaća imena”, da bismo došli do problema kriptokolonijalizma, pada komunizma (“tako olako shvaćen na Zapadu”) i raspada Jugoslavije: “među proizvođačima javnog diskursa i jezika propagande bilo je dosta intelektualaca i književnika koji su ponavljali model nacionalnog pjesnika 19. stoljeća, ikone i proroka kolektiva”. Autorice pokazuju da je Zapad doista aktivno radio na političkom razjedinjenju balkanskog prostora i naroda koji na njemu žive, i to još u 18. st., a to je nastavio raditi i do danas. Balkan je sad prisiljen pisati za “strance” i za “domaće”, a retorika se mijenja ovisno o tome kome je tekst namijenjen. Pitanje je, naravno, kako se “Rod i Balkan” čita vani a kako u Hrvatskoj, pogotovo zato što Svetlana Slapšak sigurno nije pisala na hrvatskom, a knjiga se čita kao da jest.

Je li teže bilo biti feministkinja prije ili je teže danas, postavile su si autorice pitanje prije nego što su se bacile na pisanje ove studije. I odgovorile su same sebi da je danas puno teže jer “smo se bez otpora priklonile kolonijalnom cjenkanju i adaptibilnosti kolonijalne mudrosti”. Autorice predlažu happy end terminološkim, metodološkim i teorijskim protresanjem - uvođenjem “soja” i “izvođenjem” intersekcionalnosti kako bi feministkinjama olakšale feminizam, odnosno vratile se u prošlost, kad je bilo lakše baviti se feminizmom, kad rod nije bio “maskuliziran” i “ukraden”. U vrijeme prije nego što su zapadnjaci dolazili pisati o tome kolike su nam sise i što sve s njima možemo, ružne i divlje, napraviti.