Dečko s Knežije: "Ubio si ga, j**** ti mater cigansku!"
Al Capone je jednom prilikom izjavio: “Lijepom riječju i pištoljem možete postići mnogo više nego samo lijepom riječju”.
To i danas vrijedi za Ameriku i Chicago. U Zagrebu ste 1980- ih mogli mnogo više postići lijepom riječju i s malo ulične vještine.
Nije bilo potrebe za oružjem. Nažalost, početkom devedesetih, odnosno početkom Domovinskog rata, lijepa riječ se izgubila sa zagrebačkih ulica.
Počela su vrijediti nova pravila. Jedno je bilo: “Ako ne možeš pobijediti poštenom borbom, bori se prljavo ili unajmi trećega da se bori umjesto tebe. Vježbaj izgovarati ‘Ne znam’, ‘Ne mogu’, ‘Nemam’”.
Mnogima to nije bilo teško prihvatiti, imalo se od koga učiti. Čitali su u novinama, gledali u Dnevniku, pratili saborske sjednice.
Tijekom i nakon obrane Hrvatske na površinu je isplivalo dosta smeća koje nije ni vidjelo prvu liniju bojišnice u vrijeme borbe, ali su bili prvi nakon što su naši hrabri branitelji krenuli dalje oslobađati hrvatski teritorij.
Pravilo je da se poslije rata pojavljuju brojni heroji, no isto tako je pravilo da uvijek dođe trenutak za naplatu duga. Neki se izvuku, neki samo misle da su uspjeli, ali ih stigne neka nesreća...
Ako nikada niste na ulici, ne možete je upoznati. Ja sam je počeo upoznavati u svojoj 16. godini, kad sam s Knežije krenuo u grad. Šetajući zagrebačkim ulicama stjecao sam nove poznanike. S nekima sam i danas prijatelj.
Moj prijatelj zna reći da je evociranje uspomena odraz starenja. Ne mogu si pomoći - vjerojatno starim.
Moj prvi posao redara bio je na prvom koncertu Parnog valjka. Koncert je bio fenomenalan.
Tada sam imao 15,16 godina i mi mladi družili smo se po omladinskim klubovima u koje smo dolazili i u kojima je bila čaga.
Među prvima sam s Knežije krenuo u grad u kavanu Korzo koja je subotom imala disko. Živjelo se za tu subotu.
Svake subote u 17 sati već je palo tuširanje, spremanje i češljanje, da bi se u 19 sati već bilo tamo. Disko je radio do 23 sata, a redari su tada bili sa Sigečice.
Bili su to Kiklop i Krpa. Svake subote je bila tučnjava. Ne s redarima, jer oni su bili stariji, a stariji su se tada poštovali.
Tukli su se dečki iz Dubrave protiv ekipe s Trešnjevke, Trešnjevka protiv Botinca, Botinac i Trešnjevka protiv Dubrave. Svake subote je bila tambura.
Tada, naravno, nije bilo nikakvih droga. Postojala je trava, za to sam čuo. Isključivo smo konzumirali pivo. Znao sam biti toliko pijan već u 23 sata da bih teško došao doma.
Batina sam tu i tamo dobio, no nikada previše. Nisam ništa trenirao jer sam bio lijen.
Korzo je bio elitniji od Lapidarija i Big Bena. U Lapidarij su dolazili štreberi, a u Big Ben hašomani. Za mene je to bio pravi način života. Rastao sam u normalnom okruženju.
Jednom prilikom krenuo sam u Korzo, kada je naišao moj tadašnji poznanik, a danas prijatelj, koji je bio četiri-pet godina stariji. Pitao me kuda idem.
Rekao sam mu u Korzo, a on me nagovorio da krenem s njim u Altu. Alta je u drugom dijelu 1970-ih bila klub s muzikom u kojem je moj prijatelj radio kao redar, a nalazila se pored Gradske kavane.
Otišao sam, a tamo su svi bili stariji barem pet godina. Sjeo sam do njega i tada sam, zbog svoje veličine, prvi put došao u konflikt s ozbiljnim čovjekom.
Imao sam 190 centimetara i 105 kilograma. Dragutin Dragić Indos bio je tada jedan od najopasnijih ljudi u Zagrebu, odmah do Ivana Matekovića Panče. Mateković je bio zagrebačka legenda.
Bio je boksač i prvi profesionalac u bivšoj Jugoslaviji. Indos je također bio boksač koji je bio izuzetno talentiran, no bio je udaren u glavu.
Kada bi popio, izgubio bi kompas. Sjedio sam na stolcu kad mi je prišao Indos.
- Ti si velik dečko?
- Da.
- Jak si?
- Tak’-tak’
U jednom trenutku prišao mi je drugi redar i prišapnuo: “Pazi da te ne pogodi na aktera.”
Znam što je aperkat, znam što je kroše, znam i što je direkt, ali što je akter? Pozvao sam prijatelja i pitao ga što je to akter, a on mi je pojasnio da to znači iznenada.
Kako se ja tada nisam znao tući, počeli smo, nas četiri-pet, trenirati na Savi na babinjaku. Oni su trčali i dizati utege, a ja sam bio lijen - volio sam samo sparing.
Onda sam bio u školi do 14, 15 sati. Nakon toga bih nešto pojeo i trk na trening, a od 20 sati na šljaku kao redar po noćnim klubovima.
Kući na Trešnjevku vraćali smo se pješice. Bila je varijanta ili burek ili taksi, a mi smo se uvijek odlučili za burek.
Bio sam jedan od prvih redara koji je radio u Osmici na Bukovačkoj. Vlasnik je bio Stjepan Belko Beli. Kakav Safari, kakav Papagaj, u Osmicu je dolazila sva tadašnja krema.
To je bio odlično uređen lokal, ali na lošoj poziciji. Bio je jedini lokal na Bukovcu, a to je kao i Borčec bio kvart s problematičnim lokalcima.
U smislu, malo si popio pa im svašta padne na pamet. Do njega je bio Orkan, a u njega su dolazili svi koji su radili na građevini.
Taj se zatvarao već u 22 sata, a Osmica je radila do 23 ili ponoći. Onda je tu svaku večer bila makljaža. Bilo je čak i jedno ubojstvo.
Jedan je htio ući. Nisam ga pustio i nabio sam ga. Onda su on i prijatelj otišli. Policajac u civilu bio je u lokalu s dva prijatelja i vidio je što se dogodilo.
Rekao sam mu da je sve u redu i da mogu izaći. Oko šesto metara dalje posvađali su se i taj je propucao i ubio policajca.
U taj lokal dolazila je elita. Tamo su bili sigurni, mogli su popiti piće na miru. Nakon toga sam počeo raditi po disko klubovima.
Tako sam u drugom dijelu sedamdesetih dobio ponudu da radim u Šarengradskoj. Tamo je bila živa muzika.
Nismo dopuštali tučnjave. Ako bi se netko pokefao, u roku pet sekundi već bi bio vani. Taj plesnjak držala je ekipa sa Sigečice.
Lonco, Krpa, Trut i drugi, a prema potrebi su uzimali studente albanske nacionalnosti. Tako, kad smo mi preuzeli Šarengradsku, znači domaći kvart praktički prekoputa Knežije, ekipa sa Sigečice organizirala je da studenti albanske nacionalnosti naprave problem.
Tako da je u lipnju 1978. njih 40-ak započelo tučnjavu. Međutim, to su bili studenti, nisu bili uličari kao ja i ekipa. Nas šestorica smo ih razvalili. Neke malo jače, a neke malo manje.
Tada sam dobio mjesec dana zatvora. Teretio me student kojega sam malo jače izudarao. Kad smo 30. lipnja stigli na posao, stariji gospodin, koji je drapao karte, vikao je kako se boji.
Rekao nam je da su mu rekli da će doći Albanci. Odjednom je nastalo komešanje. Nazvao sam miliciju i rekao da očekujemo probleme sa studentima albanske nacionalnosti.
Nakon tri minute nahrupili su sa svih strana. Borba je trajala sat i pol.
Meni je zdrobljena desna šaka. Bilo ih je barem 200 do 300. Dva autobusa su došla s Kosova. Jedan iz Prizrena, a drugi iz Đakovice.
Kako su u prvom sukobu dobili dobre batine, organizirali su se njihovi stričevi, očevi, braća i došli osvetiti djecu.
Naime, dosta ih je u prvom sukobu dobilo batine, a dio ih je i ostao u zatvoru. Imali su željezne šipke, a na njima zavezane noževe.
Jedan Albanac je poginuo. Kako je jedan od gostiju, inače policajac, imao pištolj, kad su ga četvorica bacila na pod i počela tući, opalio je i pogodio jednog napadača u trbuh.
No, on ne bi umro da ga prijatelji nisu skrivali. Naime, umro je kasnije od sepse.
Razdvojili smo se i počeli bježati. Mene su štangama tukli sa svih strana. Udarci su pljuštali.
Vidio sam da su, nakon 150 metara brisanog prostora, auti pa sam nekako dotrčao do njih i bacio se ispod automobila.
Kako je tamo bila vojna zgrada, oficiri su izašli na balkone i pucali u zrak. Stigla je i milicija.
Krvi je bilo kao u priči. Završio sam u pritvoru. Suđenje je počelo 1981. i trajalo je 25 dana - dan za danom.
Teretili su nas za raspirivanje nacionalne mržnje, pokušaj ubojstva, teške tjelesne ozljede, nasilničko ponašanje. Znači, 10 godina.
Pet ako imaš sreće. Mene su trojica teretila da sam ih izbo nožem. Jesam. Oteo sam im nož i izbo ih. Vidio sam da je vrag odnio šalu. Tamo je bio i jedan Albanac kojega sam znao otprije.
- Šetam s devojku kroz park. I naiđe mi mladić hrvatske nacionalnosti. Velik ko medved. I ubode me s nož u predio bubreg - svjedočio je jedan.
Pozvao sam svog albanskog znanca i rekao mu da ću se ustati i reći da su mi dali besu da će me ubiti.
"Reći ću da vas iz straha nisam prepoznao, no sada ću se okrenuti i sve vas koje znam poimence prozvati, a onda ćemo zajedno robijati u Staroj Gradiški", rekao sam.
On im je nešto rekao na albanskom i po ulasku u sudnicu sudac je pitao može li prepoznati tog koji ga je izbo nožem. Ovaj je naravno rekao istinu - da ga nisam napao.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Nakon tučnjave u Šarengradskoj na mjesec dana sam završio u Vukomercu. Komandir zatvora odredio me za sobnog starješinu, a bilo nas je 50 u prostoriji.
Dužnost mi je bila da sve bude čisto i složeno. Sutradan sam se probudio i rekao: Ajde, dečki idemo po abecedi s čišćenjem.
Andro Andrašić mi je rekao bio sam jučer, drugi tvrdi bio sam prekjučer itd. Vidim ja misle mlad je, tko ga j...
Kažem ja ponovno danas je redar Andrašić. Nakon što mi je drsko odgovorio, zavario sam mu šamarčinu i poslije toga sve je funkcioniralo.
U tih mjesec dana naučio sam svašta, pa i džepariti. Tijekom osamdesetih radio sam u Lapidariju jedno vrijeme.
Tamo je bilo za uši, vritnjak... Onda sam radio u Skretnici, noćnom klubu u Sv. Nedjelji, koji je radio do 10 ujutro.
Tamo je bilo dosta tučnjave i problema, no bila je dobra lova. U Gajevoj 5 u podrumu, u bivšem Zlatnom medvjedu, bila je Scena. To je bio zatvoreni tip kluba u koji su mogli dolaziti isključivi članovi.
Odnosno, djevojke su mogle dolaziti u neograničenim količinama, ali muškarci su morali biti članovi kluba, točnije inzistiralo se da budu s estrade.
Ustvari, mogao je ući svako tko je bio naš prijatelj. Čarli Braun nije bio član, no bio je susjed koji je dolazio svaku večer. Boško Petrović također.
Scena je radila od 21 do 5, a svaki dan je bilo tisuću ljudi. Često poslije jedan više nismo puštali jer je bilo krcato. Svi problemi su rješavani na ulazu.
Plaća je bila više nego dobra. Poslije smo radili gdje god je bilo posla. Radili smo, i u Hanibalu na Kozjaku. Vlasnik nam je rekao da ima problema s lokalcima...
Dolazili bi s pajcekom i stavili ga na šank. Dogovorili smo da držimo red za dobru lovu. Dobro smo ih natamburali, kada su došli u osvetu.
Nas je došlo 20-ak, a 30 ljudi čekalo je vani. Jedan pijanac nešto je vikao. Pogodio sam ga podlakticom u glavu i odmah je pao. Tu su se ostali razišli.
Nakon nekog vremena vratila se naša izvidnica i rekla:
-Stižu. Ima ih 30, no ima jedan problem.
- Koji?
- Svi imaju sačmarice.
Gazdi sam rekao da je bolje da zatvori lokal nego da neko pogine. I dan-danas me boli srce zbog toga. Mi smo praktički pobjegli. Izgubili smo.
Čovjek je morao zatvoriti jer ni milicija nije mogla ništa napraviti. To je nevjerojatno. Izudaraš ga, a oni i dalje idu. Strašno. To mi je jedina mrlja.
Dok sam, početkom osamdesetih radio u disku “One Way” na Bundeku najviše problema sam imao s Trnjanima.
Njima je bila zabava napiti se, razbiti nekoliko automobila i pretuči skupinu dečki koji idu na fakultet i poslije pričati kako su jaki. Bilo je i abnormalno puno makroa.
U jednom okršaju s makroima jedan me nožem razrezao ispod usnice tako da su mi se vidjeli zubi. Ti makroi su bili najopasniji jer su svi imali noževe.
Što su bili drskiji i bezobrazniji više su kotirali u svom društvu na ulici. Samo su tako mogli održavati svoj teren.
Raditi posao redara je isključivo dobra gluma. Tu se ne smiješ nasmijati. Moraš biti smrtno ozbiljan. Što bolje glumiš imaš manje problema.
Što bolje glumiš to te se više boje. Čim malo pokažeš da se zafrkavaš ljudi si svašta dozvole pa ih moraš nabiti. To mi se više puta dogodilo. Moje pravilo je bilo da ne primam piće od svakoga.
Ili sam si sam plaćao ili je moralo stići od prijatelja. Ljudi su bili zločesti. Plati ti piće, a poslije ga moram nalupati.
Nalupam ga, a on viče pa platio sam ti cugu. Morao sam imati gard da bi opstao. Nisam si smio dozvoliti da ti svako može prići.
Kada sam prestao raditi kao redar ušao sam u posao s igrama na sreću - poker aparati, videoigre itd. Imao sam lokal s 200 kvadrata itd. Radio sam i sa šanerima.
Oni bi mi recimo prodavali originalne Lacost majice koje su donosili iz Njemačke, Švicarske itd. koje inače koštaju 150 DEM po 20 DEM na veliko.
Ja bih ih prodavao po 70 DEM po komadu. Bila je to super lova. A 1991. sam imao problem s Romima Zijom i Rajkom.
Prijatelj je prebio nekog čovjeka i policija ga je tražila pa me zamolio da navečer odem u njegov lokal i bacim pogled da vidim je li sve u redu.
Tada su već počele trzavice sa Srbijom. Došao sam tamo i s dva prijatelja sjeo za stol. Rekao sam prijatelju: Sad ćeš ti vidjeti da se u srpskoj kafani pjeva “Ustani bane” i “Vila Velebita”.
Tada je iznenada ušlo petero Roma sa sedam komada. Nisam uopće obračao pažnju na njih kada sam odjednom vidio da nešto ne valja s muzikom.
Jedan od Roma se ustao i rekao: Stoj muzika! Sviraj Zenicu!
Vidio sam da šef orkestra guta knedle pa sam shvatio da ni ovi nisu mačji kašalj. Odgovorio je da prvo moraju odsvirati Bana i Vilu.
Tada su dva Roma došli do moga stola: “Što ti sad imaš tu, ako smo mi rekli tako?"
Odgovorio sam i:
“Dečki nemam ništa s vama, odite za svoj stol, popite piće i kad završio ova muzika naručite što hoćete”.
Onda je jedan rekao: "Ajde van da se bijemo”
Odgovorio sam mu : Pa gdje bi dospio kada bi se sa svakim Ciganom tukao na ulici. Molim te daj se makni.
Gazdarica je tada rekla: Muzika fajrunat!
Cigani su počeli izlaziti. Jedan mi se unio u facu. Odgurno sam ga, a on mi je rekao: Za pet minuta si mrtav.
Odgovorio sam mu: Ajde da i to vidimo.
Kasnije sam saznao da su bili drogirani. Našmrkali su se “bijeloga”. Ja sam imao sa sobom pištolj. Kad stvarno nakon 10-ak minuta začuje se škripa guma.
Otvorila su se vrata, a jedna je upao sa sačmaricom. Drugi je imao Heklera, a ostala trojica također neko oružje. A kakav jesam, budaletina i kreten, stajao sam ispred šanka i izvukao pištolj i doslovce sam bio u stanju ubiti.
Povukao sam okidač i čuo: Klik. E, sada, mogu ljudi pričati svašta, no ja sam tada molio Boga da budem manji od mrava. Onaj s Heklerom je “roknuo” rafal u strop.
Policija je našla 19 čahura. Drugi je repetirao sačmaricu i uperio mi je u trbuh. Tako sam se bacio, ma da mi netko sada da milijun eura ne bi to mogao ponoviti.
Umjesto u trbuh pogodio me u bedro. Otrčao sam u toalet da uzmem zraka i vidim što mi je s pištoljem. Sa mnom je bio i prijatelj Ivica. Utrčali smo u zadnji wc i popeli se na školjku.
U međuvremenu je ovaj sa sačmaricom uletio u tolate i nasumice pucao u prvi wc, pa u drugi, a u trećem smo mi. Uperio sam pištolj u njega kad ono, opet, ćorak.
Rajko se šokiran povlačio unatrag, a ja sam od muke bacio pištolj u školjku. Ovaj je opalio nasumice i pogodio pločice. Prijatelj je povikao: Ubi čovjeka. J.... ti mater cigansku. Što si napravio?
Tada je ovaj krenuo bježati, a ja sam sav bijesan potrčao za njim. Tada sam vidio da nemam pištolja. Drugi prijatelj mi je dobacio kolt. Oni su se vraćali autom ispred lokala i pucao sam, a oni u mene.
Niti sam ja njih pogodio niti oni mene. Ispucao sam sve. Pitao sam prijatelja da mi napuni pištolj na što je on rekao da je jučer prodao pištolj, ali da mu je kupac ostao dužan.
Dao mu je 100 metaka, a pištolj mu je trbao dati kada da ostatak novca. Gazdarica mi je bacila pun pištolj, taman kada su se Romi opet počeli vraćati.
Krenuo sam van lokala. Šepao sam. Pomirio sam se da će biti dženaza, no rekao sam sam sebi: Barem neću otići sam. Ispucao sam sve metke iz pištolja.
Oni su iz auta pucali po meni, a ja u auto. Vratio sam se u lokal. Gazdarica mi je napunila pištolj. Prijatelj je dotrčao i rekao : Vraćaju se!
Stajao sam nasred ceste i vidio svjetla od automobila. Nakon dvije sekunde vidio sam da su na autu i plava svjetla i shvatio da to stiže policija.
Odšepao sam i sakrio se na tavan s Ivicom. Policija je vidjela čahure. Rekli su im da je bila neka pucnjava.
Svjedoka niotkuda. Svi su bili negdje drugdje ili su gledali lijevo ili desno ili su ležali na podu prekrivene glave.
Na tavanu sam, ranjen, proveo pet-šest sati. Nakon što je policija ujutro otišla otišao sam doma.
Žena, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, čekale mu budna. Rekao sam joj da ne pizdi i kao u kaubojskim filmovima rekao: Odi zagrij vodu, prokuhaj nož i izvadi ovo” .
No, bila je pametna pa me odvela kod privatnog doktora. Ovaj je odmah vidio da svu sitnu sačmu treba izvaditi van, da treba ići na rendgen itd.
Što sada napraviti? Treba otići u bolnicu, a po zakonu liječnici tako nešto moraju prijaviti. Onda sam se raspitao tko ima kakvu vezu i sredio operaciju u jednoj zagrebačkoj bolnici.
Dogovorili smo se da kažem da sam prolazio kroz Knin i da su me Srbi upucali. To će sigurno proći i nitko neće previše zapitkivati.
Završio sam na kirurškom stolu i doktor mi je s pincetom izvukao osam komada sačme i to bez anestezije. Još toliko je ostalo. Bol je bila užasna.
Nakon nekoliko mjeseci u lokal u Španskom došao je, danas istaknuti pripadnik krim miljea. Rekao je da su ga poslali Romi i da se hoće izmiriti.
- Ponudili su 80.000 DEM da ih ne prijaviš na murju i da im se ne svetiš, rekao je.
Odgovorio sam mu da ih policiji sigurno neću prijaviti jer nisam takav čovjek, a da li ću se osvetiti ne znam.
On im je to prenio. Nakon toga sreo sam ih par puta, no za mene je to bila svršena stvar.
Po gradu se znalo tko se bavio naplatom duga. Primjerice, kao kada ti ukradu auto. Ti mi kažeš gdje je ukraden, ja nazovem prijatelja itd.
Isto tako je i s ovim poslom. Treba razlikovati iznudu i naplatu duga. Naplatu duga radi i banka. To je najnormalnija poslovna transakcija.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Naplaćujem svoj dug. Na koji način? Onim resursima kojima raspolažem. Ako treba i “fizikom”, ali “fizika” je zadnja stvar. Ona nastupa ako dužnik ignorira sve druge varijante. Koja je “fizika” kod banke? Deložacija. Ovrha.
Znači naplata duga je potraživanje svog novca i to čak i s kamatom od 15 posto godišnje. Sve drugo bi bila iznuda. Svaka štedionica koja daje novac uz kamatu od četiri posto mjesečno je kamatarenje.
Iznuda je i ako ti ja sada kažem dužan si mi 20.000 eura. Ti me pitaš zašto, a ja ti kažem tak’. Utjera duga je kad mi netko dođe i kaže taj i taj mi je dužan toliko novaca. Hoćeš li za mene naplatiti dug?
To sam radio.Tako smo jednom došli do dužnika koji nam se kleo da je uplatio dug na račun.
- Poslat ću ti da vidiš da je uplaćeno. Imaš ti faks?- pitao je moga prijatelja.
Ovaj mu je odgovorio:” Pa koga ti zajebavaš, pa nemam ni osnovnu”.
Tako smo radili i za gospođu zaposlenu u banci. Ona je došla po usmenoj preporuci. Znači ona dolazi i kaže Pero Perić mi je dužan 10.000 DEM već godinama i kaže mi da neće vratiti. Hoćete li preuzeti dug? Bila bih zadovoljna s pola. Kažem joj da ćemo preuzeti dug.
Dođemo kod dužnika s gospođom i pitamo Peru Perića je li posudio novac. Nakon što kaže da je mi kažemo gospođi da preuzimamo dug i da ona više s tim nema ništa.
Potom pitamo Peru Perića kada ćemo dobit novce. On počne muljati. No, prije toga ja rabijatnog prijatelja ostavim u autu i kažem mu da isturi glavu i izgleda opasno i mrko gleda.
- Razgovaramo sada kao ljudi. Kažeš da si dužan. Kada namjeravaš vratiti dug? Za mjesec, godinu? Važno je da ispoštuješ dogovor.
Ako počne muljati kažem mu: Sad ja s tobom razgovaram. Vidiš onog čovjeka gore u autu. Sutra kad te on vidi još će te petorica vidjeti, a uskoro još petorica. U svakom momentu ću znati gdje si. kako ćemo se dogovoriti? Lijepo ili tako kako si ti sada počeo bezobrazno?
To je funkcioniralo u 99 posto slučajeva. Pazi, posudio si novac - znači kriv si. Prevarant si? Opet si kriv. Mislio si da nećeš morati vratiti? Nisi imao sreće, nisi računao da ću ja doći.
Bilo je užasnih situacija, pokojni J. S. tlačio je i otimao ljudima. Doslovce se iživljavao na njima. Tako smo prijatelj i ja s njim imali posla, a da ljudima koji su tražili pomoć, nismo ništa naplatili.
U tim stvarima nekad nije bitno ni zaraditi nešto nego samo pokazati da si jači od nekoga.
Prijatelj je bio u Tomatu, lokalu u Tkalčićevoj. Momo mu je rekao: Čuj debeli zašto tlačiš čovjeka? Prestani s tim odmah? Jel’ ti jasno?
Jasno je, odgovorio je.
I tako smo riješili problem u par situacija. Posuđivanje novaca uz kamate bilo je uvijek, no iznude, znači ganjanje nepostojećih dugova, su počele 1990-ih s ratom.
U Domovinskom ratu na površinu je isplivalo puno smeća koje nije vidjelo prvo liniju bojišnice. Smeće, koje je došlo do oružja, i koje se skrivalo iza Mjesnih zajednica.
Dobar njih završio je po tajnim službama. Zašto? Zato što su kvalitetniji ljudi završili na ratištu,a ovi foliranti došli su do znački tajnih službi i ubacili se u kriminal pa i iznude.
Tada je puno ljudi srpske nacionalnosti iznuđeno pa su morali pobjeći u Srbiju. Bilo je situacija da je skupina u uniformama došla na slobodni dio blizu bojišnice i pokrala televizore, videorekordere itd.
Onda se vrate i u birtiji glume ratnike. Imaju oružje. Tada, na primjer čuju Iveka koji polupijan priča kako mu je Štef ostao dužan za dvije krave.
I sada oni njemu pristupe i kažu dvije krave koštaju 4000 DEM Mi ćemo ti to riješiti, no 2000 idu nama. Onda ekipa stiže kod Štefa i kažu dužni ste 4000 DEM, pa s kamatama itd. Sada ste dužni 20.000 DEM. E, to je iznuda.
Naplata bi bila da Štef da Iveku 2000 DEM, a da su ovi uzeli 1000 DEM i sve riješeno. Tu su počeli zloupotrebljavati situaciju. Komunistička murja bila je jako zajebana i opasna.
Na informativnim razgovorima znao sam provoditi i po 10 sati zbog nekog šamara u disko klubi. Imam preko 100 prekršajnih prijava. I danas se sjećam da je kazna bila 80.000 dinara.
Ako ne platiš u zatvor na tri do pet dana. Nije to kao danas. Ako u osam dana nisi platio pred kuću bi ti stigla marica i hajmo. Pa sada da je netko došao u policiju i rekao: Vidite druže ja sam dužan 2000 DEM, a oni me traže 20.000.
Pa to bi odmah bila prijava za rušenje državnog poretka i dugogodišnja robija. Moje pravilo je bilo da nikome ne bi ništa zlo napravio iako mi je bio dužan, a nije imao što za jesti.
Ali ako pušiš Marlboro i voziš dobar auto, e onda mi vrati dug. Ljudi su u stanju svašta lagati da bi došli do novca.
U listopadu 2007., oko 22 sata, nazvao me čovjek i rekao: Hajde da se dogovorimo oko lokala. Radilo se o tome da su mi neki ljudi htjeli oteti kafić koji sam iznajmio i u njega dosta uložio.
Dogovorili smo se naći u parku. Nikoga nije bilo. Odjednom sam vidio da iz auta, 15-ak metara dalje, izlazi čovjek i ide prema meni i ne izgleda prijateljski. Dvojica-trojica su ostala u autu, a ovaj me iznenada pokušao pogoditi šakom u glavu.
Izmaknuo sam se navukao mu majicu preko glave i počeo udarati. Ovaj je imao pištolj za pojasom i pucao mi u nogu. I što ću sad? Ne znam tko je, niti tko ga je poslao, no kad-tad će se saznati...