Donosimo sve tajne nemogućeg spašavanja dječaka iz špilje
Pripadnik Američkih zračnih snaga stajao je tamo 8. srpnja s još dvojicom spasioca kada je napokon osjetio brz, snažan trzaj užeta koji se iz njegovih ruku u rukavicama pružao u mračnu vodu ispred njegovih stopala, konop koji se pružao cijelom dužinom kroz poplavljenu špilju sve do komore u kojoj su 12 malih nogometaša i njihov pomoćnik trenera bili zatočeni već 16 dana.
Poziv: „Pecaj!“ koji se odbijao od stijena, poručio je spasiocima i uz i niz prolaz da je opasna misija spašavanja počela.
„Bil je to šifra da netko dolazi nama gore“, kazao je službenih američkih snaga koji je govorio za Washington Post s odobrenjem nadređenih pod uvjetom da ostane anoniman.
Prvi dječak izronio je iz vode za 10 minuta. „Svima je stalo srce“, pričao je dalje.
Bio je to trenutak na koji su svi čekali, ali koji nitko nije htio da se dogodi. Jer, to je značilo da nije otkriven nikakav drugi izlaz iz špilje niti da se uspjelo probušiti nikakav drugi izlaz, odnosno to da članovi nogometne ekipe Wold Boarsa u dobi između 11 i 16 godina i njihov 25-godišnji pomoćnik trenera ne mogu izaći na nijedan drugi način.
Žestoke kiše svakodnevno su naplavljivale vodu u tunele, stalno prijeteći da nadjačaju nekoliko dopremljenih pumpa, te da preplave sićušno utočište dječaka oko kojega se sjatila pažnja cijelog užasnutog svijeta.
Značilo je to i da je unutra počelo ponestajati čak i zraka, s koncentracijom kisika koja je pala na razine blizu gubljenja svijesti. Sve se svelo na tu posljednju, najbolju, jezivu opciju za koju su spasioci smatrali da će dovesti do smrti barem nekoliko dječaka od kojih niti jedan nije znao plivati. Značilo je to i da će svako prestravljeno dijete morati provući kroz ledenu vodu skučenog, poplavljenog četiri kilometra dugog tunela gdje je samo koji dan ranije jedan iskusni ronilac već izgubio život.
„Mogao si čuti kako su svi prestali disati“, pričao je dalje Amerikanac.
Prvog dječaka znali su da će izvući. Samo, hoće li ga izvući živog ili...?
„Nisam mogao ništa vidjeti“
Operacija spašavanja bez presedana koja je privukla pažnju cijelog svijeta okupirala ljudima i opremom zabačen položaj u planinama sjevera Tajlanda (u vrijeme razgovora tu je još uvijek bilo više od 30 sudionika operacije) počela je još 23. lipnja navalom SMS poruka: Mnoštvo roditelja bilo je zabrinuto zato što su im djeca kasnila na večeru.
Nopparat Khanthavong, 37-godišnji trener Wild Boarsa, znao je da je njegov pomoćnik u nedjelju poveo neke od mlađih igrača na bicikliranje dok je on ostao gledati utakmicu seniorske momčadi.
Nakon posljednjeg sučevog zvižduka, Nopparat je pogledao mobitel i vidio 20 poruka zabrinutih roditelja igrača koji su pitali zašto se mali biciklisti nisu vratiti. Kada je shvatio da su djeca njegovog pomoćnika nagovorila da ih povede u 10 kilometara duboku špilju Thuam Luang Nang Non, krenuo je u tom smjeru. Riječ je o popularnoj špilji, ali Nopparat, stojeći tamo dok se mračilo, znao je da to što je bila riječ o sezoni kiša, znači da nipošto nije vrijeme za zadržavanje u tim beskrajnim prolazima osjetljivima na poplave.
Zastao je kako bi bacio razmotrio bicikle razbacane oko ulaza i sve snažniju kišu koja se obrušavala na obronke planine, gusto obrasle šumom. Utrčao je unutra, urlajući imena njegovog pomoćnika i dječaka.
„Nisam imao svjetiljku“, pričao je Nopparat. „Nakon samo nekoliko metara više nisam ništa vidio.“
Ipak, uskoro je uočio nekakvo svjetlo iz jednog od prostora još dublje prema unutrašnjosti. Nije to bio njegov tim. Bila je to skupina zaposlenika parka koji su također vidjeli bicikliste, pa su otišli provjeriti.
„Ako su vaši igrači unutra, zarobljeni su“, rekao mu je jedan od njih, preklinjući ga da se smiri. Nekoliko stotina metara dalje niz zavijajuće, uske proilaze, naišli su na vodu koja je blokirala daljnji put i brzo je rasla.
Kada je zazvonio mobitel Napasorna Taturkana, načelnica Baan Moona 9 bila je s grupom susjeda. Uvježbavali su thai glazbu za predstojeće sprovode i vjenčanja u skladu s njenim planovima za naselje od 700 domaćinstava, udaljenih od ulaza u špilju oko tri kilometra.
Bio je to njen prijatelj Nopparat. „Mislim da su moji dečki u špilji“, kazao joj je. „Možeš li pomoći?“
Prvi koji su dojurili u pomoć, a uskoro će očarati milijune ljudi, bili su glazbenici iz njenog dvorišta, kazala je Napasorn. Na ulazu u špilju zatekli su Nopparata kako mahnito korača dok je danje svjetlo polako nestajalo. I dok su Nopparat i mještani još jednom ulazili unutra, Napasorn je zvala Siam Ruamjai, lokalnu dobrovoljnu spasilačku službu sa sjedištem u ružičastoj zgradi nekoliko kilometara dalje niz glavnu cestu.
„Ja sam bio i ranije u špilji“, kazao je Niwat Tumploy, 27-godišnji službenik koji je primio prvi poziv. „Ali samo kada je bila suha. Kada pada kiša, to je jako loše mjesto.“
Deset dobrovoljaca uskočilo je u ambulantna kola i u koš kamioneta. Kod špilje njih petorica pridružili su se sve većem mnoštvu kod ulaza i, skupa s Niwatom, ušli su unutra. Kiša se pretvorila u potop. Voda u prolazu dosezala je do njihovih gležanja prije nego što su uopće dospjeli do mjesta gdje je voda ranije blokirala put. U sljedećih dva sata voda je narasla skoro do njihovog struka.
„Nismo mogli ništa učiniti“, kazao je Niwat. „Trebali smo neke 'veće momke'.“
"Vrijeme istječe"
Guverner provincije Chiang Rai, Narongsak Osatanakorn, spremao se na spavanje kada je čuo za nestalu djecu. Pomislio je da je naprosto riječ o „nekakvim dječacima u špilji, nikakav poseban problem“, kazao je za Post.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Ali, nakon što je iskočio iz svoje pidžame u odijelo i potom u automobil, te nakon što se odvezao 60 kilometara do špilje, shvatio je da je puno gore. U samo nekoliko sati došli su prvi pripadnici tajlandskih specijalnih snaga i zaronili u vodu. Problem je bio u tome što se oni uvježbavali za spašavanje na otvorenim vodama. Bili su nepripremljeni na mračne, mutne struje koje su jurile između oštrih, stjenovitih zidova. Morali su se vratiti. Veća skupina opet je pokušala, ali kad su dospjeli do raskrižja prema uskom prolazu, ostali su zbunjeni. Špilja je bila pravi labirint, a voda je i dalje rasla.
„Nismo se više mogli boriti niti s vremenskim prilikama niti s vodom“, kazao je Aparkorn Youkongkaew, tamošnji zapovjednik tajlandskih vojnih specijalaca.
Iz Mae Saija uto je pristigao i radijski novinar i vijest se stala širiti svijetom. Do svanuća lokalni ljudi već su stali dopremati hranu, došli su kuhari volonteri kako bi se brinuli o više od sto angažiranih ljudi. Došao je kamion s malom industrijskom pumpom, a radnici su je dovukli do ruba poplave. Bila je do dobra ideja, samo premalih razmjera.
„Crpili su vodu, ali to nije bilo dovoljno za takvu poplavu“, kazao je Kobchai Boonyaorana, službenik tajlandske agencije za suočavanje s kriznim situacijama. „Kiša je bila sve žešća, trebali smo više.“
Poslali su poziv za većom pumpom i uskoro su stale pristizati iz cijele zemlje. Worawut Imchit vozio je cijelu noć 1300 kilometara od uzgajališta škampa na jugu u skupini četiri kamiona s ogromnim pumpama za navodnjavanje ribnjaka.
„Tri dana nisam spavao“, pričao je Worawut. „Jurio sam kao luđak gore i dolje, naprijed i nazad od pumpe do pumpe kako bih bio siguran da sve normalno funkcionira.“ Tijekom tri dana dopremili su 40 strojeva, kazao je Kobchai. S više od 100.000 litara na sat, odnosno 100 metara kubičnih, snaga pumpa izjednačila se s doticanjem vode i tijekom suših dana počela je i snižavati razinu vode. Nizbrdo, voda je poplavila usjeve riže 128 farmera i uništila im godišnje urode. Unutra su pak ronioci radili bez ikakvog pojma o danu ili noći u potpunom mraku.
Kako bi timovi prodirali dublje unutar špilje, prekidala se radio veza. Timovi su počeli komunicirati pisanim porukama, kuririma koji su jurili, ronili ili plivali. Zapovjednici su u nekim trenucima gubili kontakt sa svojim ljudima i po nekoliko sati.
Asaf Zmirly, Izraelac koji stanuje u Bankoku, dopremio je radio uređaje iz Izraela, pomoću kojih se može komunicirati i unutar špilja, prilagođavajući se topografiji. Već na prvi pogled bilo mu je jasno da je sustav špilja zastrašujuć.
„Ako bi se okrenuo pogledati lijevo ili desno, maska bi ti odmah bila strgana s lica“, kazao je Zmirly.
Čak i kada su mogli komunicirati jedan s drugim, tragači nisu znali gdje da traže niti kako da pronalaze put. Specijalci bi se nakon sati ronjenja našli u situaciji da su izgubljeni, a još uvijek nisu pronašli ni traga dječacima. Na dan 27. lipnja voda je u 10 minuta naglo narasla ekvivalenta poplavljivanja kuće.
„Naša tri sata isušivanja sasvim su poništena“, kazao je tajlandski zapovjednik mornarice. A onda su dobili pomoć od neočekivanog stručnjaka. Vernon Unsworth, britanski osiguravateljski savjetnik, bio je speleolog iz hobija i bio je opdsjednut proučavanjem špiljskog sustava Thuam Luang. Tijekom jednog desetljeća, proučio je kilometre sustava, planirajući svoja putovanja iz Engleske u Tajland izvan kišnih sezona. Bio je uvjeren da Tajlanđani tragaju na krivim mjestima. Unsworth je bio čvrsto uvjeren u to kamo bi trebali tražiti.
Njegova supruga je ispričala da je guverneru napisao da „vrijeme istječe“ i da mu je poslao imena trojice britanskih špiljskih ronilaca koje je smatrao najboljima na svijetu.
„Molim vas, kontaktirajte ih preko Veleposlanstva Velike Britanije što prije možete.“
A vlada Tajlanda ga je poslušala. Za nekoliko dana njegovi Britanci bili su u špilj i stali tražiti kad su već mnogi bili spremni odustati. 2. srpnja Rick Stanton, bivši vatrogasac, i John Volanthen, IT konzultant, koristeći Unsworthove karte dospjeli su do komore udaljene od ulaza čak četiri kilometra. Kad su se njihove lampe pomolile iz vode, shvatili su da su obasjale 13 pari očiju koje svjetlo nisu vidjele već 200 sati.
Dječaci i njihov trener bili su živi nakon devet dana totalne izolacije, nakon šest dana bez ikakve hrane. Priljubljeni uz klizavu kosinu 4,5 metara iznad vode, lizali su kapi s vapnenačkih zidova. Njihov pomoćnik trenera, Ekapol Chanthawong, bivši budistički sjemeništarac, naučio ih je kako da meditiraju kako bi ostali smireni.
„Koliko vas je? 13? Odlično!“, kazao im je Volanthen. Obećao im je potom: „Mornarički specijalci doći će sutra s hranom, liječnicima i svime.“
U tom trenutku potraga se pretvorila u spašavanje. Stotine dobrovoljaca i vojnog osoblja sjatilo se na planinske ceste prema špilji, skupa s nabrzinu prikupljenim stručnjacima i avanturistima iz cijelog svijeta.
Više od 1500 novinara iz cijelog svijeta došlo je u gradić Mae Sai. Dječaci za koje se smatralo da su izgubljeni, sada su imali šansu za boriti se. Njihove obitelji, koje su bdjele u blatnjavom logoru kod špilje, bile su ushićene.
Piyada Chermuen, 16-godišnjak, došao je tamo iz istog mjesta u obližnjem Mianmaru kao i Adul Sam-on, dečko koji je znao engleski, pa je mogao komunicirati s britanskim roniocima. Živjeli su u istoj kršćanskoj crkvi s 20 ostalih izbjeglica, od kojih su roditelji većinu poslali u Tajland kako bi tamo mogli ići u školu. Adul ima 14 godina, jedan je od Wild Boarsovih najboljih igrača i govori pet jezika.
„Molili smo za njega kada je utrčao učitelj u učionicu i rekao da su ih pronašli“, pričao je Piyada. Ispred učionice bilo je mnoštvo molitvenih zastavica. A u špilji je eksplodirala aktivnost. Policija je morala upravljati parkiralištem, čak i vraćati one koji su se prijavljivali za volontiranje, jer se do tada okupilo njih već 9000. Zapovjednici su uspostavili unutar špilje staze za promet. Dublje unutra specijalci su stalno bili uz dječake i donosili su im hranu i vodu.
Ideje su se rojile na svakom koraku. Bilo da je bila riječ o uspostavi sustava cijevi kojima bi se dječaci mogli provući vani ili vrećama za plutanje kojima bi ih se vani izvlačilo. Elon Musk je sa svoje strane bio spreman pripremiti minijaturnu podmornicu veličine djeteta. No, spasioci su bili spremni na tri mogućnosti: ronjenje, kopanje i čekanje.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Mnoštvo timova pretraživalo je teren u potrazi za mjestom odakle bi se mogla izbušiti rupa kroz koju bi doprli do dječaka. Isprobali su više od 100 lokacija, da bi se samo 18 njih pokazalo makar izdaleka kadro bušiti. A i bušenje u pravom smjeru moglo je biti kobno po njih unutra zbog urušavanja.
Čekanje na prestanak kiša mnogi od spasioca vrlo brzo su odbacili.. Unsworth ih je upozorio da poplave od monsuna na sjeveru Tajlanda mogu potrajati sve do zime. A i kisik se pokazao da je jako pao već nakon samo dva dana. S još i više odraslih unutra, kisik je pao još i više.
Saman Kunam, umirovljeni tajlandski ronilac, radio je na popravljanju toga u noći od 6. srpnja. On i njegov tim dovukli su boce s kisikom do poplavljenog prolaza s cijevima kako bi kisik dopremili u komoru s dječacima. Mornarički zapovjednici satima su bez riječi hodali oko ulaza u špilju bez ikakve informacije o roniocima, da bi se pojavili sedam sati kasnije, noseći sa sobom beživotno tijelo. Samanova vlastita boca s kisikom ispraznila se.
Nakon što je proglašeno da je ronilac umro, čak i obitelji pojedinih dječaka počele su se pitati koliko ima smisla nadati se da bi ih mogli spasiti. Nopparat je rekao da su sugerirali da se pričeka s dolaskom suhe sezone. Nestalo je oduševljenje otkrićem dječaka.
"Spasite većinu ili izgubite sve"
U pećini 12 dječaka bili su u sve gorim uvjetima. Vani su se pripremali za izvlačenje. Spasioci su vani, u školskom bazenu, s lokalnim dječacima uvježbavali kretanje kroz lažne, improvizirane kopije uskih prolaza. Američki časnik je objasnio da su na taj način „učili“ svoje mišiće da pamte pokrete. Unutar špilje su dječaci i njihov trener rekli spasiocima da su spremni poći.
„Njima je bilo potrebno najmanje uvjeravanaj od svih“, kazao je bojnik Američkog zrakoplovstva Charles Hodges koji je vodio američki tim i bio je na tom položaju tako nov da još nije stigao niti doputovati do Okinave u Japanu.
6. srpnja američki vojnici i tajlandski specijalci uz Unsworthove karte i njegove savjete krenuli su uvjeravati civilne vlasti da je krajnje vrijeme da se krene u izvlačenje, iako su bili uvjereni da neki od dječaka to neće preživjeti. „Spasite ih većinu ili ih izgubite sve“, objasnili su im. Tajlandski ministar unutarnjih poslova pozvao je Hodgesa i još osmoricu drugih da odu u posebnu sobu. Tamo su mu objasnili detalje, zatim to da će same pripreme trajati cijeli jedan dan, te da istodobno timovi za traženje mjesta za kopanje mogu nastaviti tražiti kako bi mogli krenuti s bušenjem ako njihov pokušaj propadne. Dobili su dopuštenje.
Sljedećeg dana, mimo znanja javnosti, plan je odobren. Boce s kisikom postavili su uz mutne prolaze, dovoljno za 12 dječaka, njihovog trenera, četvoricu specijalaca koji su bili s njima i 18 ronilaca koji su ih trebali izvlačiti vani. Presvukli su i nazubljene stijene uz prolaz konopcima kako bi ih zaštitili od stijena.
8. srpnja 18 ronilaca spustilo se u vodu, uključujući i britance, tajlandske specijalce te ronioce iz tajlandskog ljetovališta Koh Tao. Jedna skupina došla je do krajnje komore. Do tada su trener i igrači odabrali koji će dječaci ići prvi. Službenici su odbili imenovati ih, ali su prijatelji i roditelji rekli da je to bio Mongkol Boonpiem, 13-godišnjak čije ime znači „onaj koji ima dobre izglede“.
Čak i najmanje ronilačko odijelo još uvijek mu nije dobro pristajalo. Spojili su mu masku na bocu s 80 posto kisika kako bi bili sigurni da će dječak, čak i ako prestane disati, još neko vrijeme imati tkiva zasićena kisikom. Australski anesteziolog, i sam ronilac, Richard Harris dao je dječaku sredstvo za smirenje i opuštanje, jer bi nagli napadaj panike u onakvim uvjetima skoro sigurno bio smrtonosan.
Konačno, dječaka su omotali rastezljivom plastičnom prekrivkom, kao da su ga umotali poput tortilje, kako bi mu sputali noge i ruke i tako ga zaštitili od zaglavljenja ili udaranja o zidove. A zatim, gledali su njegovi kolege, odvukli su ga u mutnu vodu. Originalni plan iziskivao je dvojicu ronilaca, jednoga ispred, drugoga iza, koji bi ga vukli, ali je ispalo da je to nezgrapno, imati dvojicu odjednom. Zato su se ronioci rasporedili tako da su dječaka dodavali jedan drugome nakon što drugi ili prvi više ne bi mogao s njime napredovati. Održavanje djetetove tjelesne topline bilo je kritično.
„Čak su se i ronioci mogli pothladiti“, kazao je službenik Amerikanaca. „To je jako dugo vrijeme u vodi, a voda je stalno tekla smjerom vodenog toka, tako da je oduzimala tjelesnu toplinu unatoč ronilačkom odijelu.“
Najgori dio puta je bio posljednji, duboki cjevasti nalet u koji je voda upadala poput sifonske zamke. Svi su rekli da je to bilo jezivo dvosatno putovanje kroz prolaze pune blata. I na kraju: „Pecajte!“
Ronioci su dovukli dječaka, a ljudi vani na rubu vode izvukli su ga. Njihov posljednji, sugio dio prolaza bio je ispunjen sa 100 spasitelja u liniji. Jedan od njih, onaj službenik Američkih zračnih snaga, stavio je uho na dječakovu masku. Dječak je disao. A zbog toga su i spasioci prodisali.
„Takav teret nam je pao s ramena“, kazao je Amerikanac.
„Bilo je to pomalo čupavo“
Tog dana izvukli su još trojicu, četvoricu sljedećeg dana, a petoricu posljednjeg dana. Svakim narednim izvlačenjem bili su sve uspješniji, efikasniji. 10. srpnja helikopter je bacio svjetla na gradić Mae Sai, njegova elisa udarala je po noćnom zraku. Eksplodiralo je oduševljenje; i posljednji dječak izvučen je živ i bio je na putu u bolnicu. Spasioci su pootvarali piva, grlili se i izmjenjivali „daj pet“.
A onda su se pozabavili sami sobom. Četvorica tajlandskih specijalaca još su bili u najdubljoj komori, probijajući se vani dok su volonteri slavili spašavanje dječaka. Zaprijetila je katastrofa. Jedna od pumpa je popustila i počela je ubacivati vodu nazad u špilju. Spasioci koji su još bili unutra skupa s četiri ronioca žurili su vani.
„Momci su stali propadati sve dublje i pokušavati se izvući“, priučao je Amerikanac koji je bio posljednji koji je izašao iz špilje. „Bilo je to pomalo čupavo.“
Konačno u gradu ronioci su trubili u automobilima po ulicama. Obitelji spašenih žurili su sat poslije na osmi kat bolnice Chiang Rai. A tamo, gomila se okupila uz ograde kod u laza i skandirala je i pozdravljala svako ambulantno vozilo kako je stizalo. Unutra su liječnici proglasili članove Wild Boarsa u dobrom zdravlju, generalno uzev, te su pustili video na kojem su oni mahali.
Nakon što su proveli 21 dan zajedno u tami, još uvijek su bili jedan uz drugoga.
Tekst je u cijelosti prenesen s Washington Posta