Life
2697 prikaza

Sramotno otkriće: Morske plodove za Europu izlovljavaju - robovi

Ribolov u Indoneziji
/DPA/PIXSELL
Stotine modernih robova u Indoneziji prisiljeno je 'crnčiti' na brodovima koji ribom opskrbljuju bogati zapad

Izolirani indonezijski otočić Benjina noćna je mora nekoliko stotina muškaraca koji imaju osjećaj da nikad neće otići s njega. Zašto? Zato što im nije dozvoljeno. Naime, brojni su namamljeni ovdje kako bi se bavili ribolovom za koji su im obećavane dobri uvjeti i 'fine' plaće, no od svega toga na kraju se nije obistini ništa. 

Većina 'radnika' na Benjinu potječe iz Mjanmara tj. Burme - jedne od najsiromašnije države svijeta. Oni su dovedeni u Indoneziju preko Tajlanda, te su prisiljeni loviti ribu koja se zatim prebacuje na Tajland, odakle se dalje distribuira diljem svijeta.

Kad se koji od 'radnika' odluči potužiti da mu je posao prenaporan i da ne može više tako, završi u kavezu. Njega se označi kao potencijalnog bjegunca koji je do daljnjeg osuđen na život u kavezu koji je jedva dovoljno dugačak da može leći, te za održavanje na životu dobije doslovno tek nekoliko zalogaja riže.

Benjina predstavlja očajnu poveznicu između tvrtki i zemalja koje opskrbljuju ribljim specijalitetima. Iako vjerojatno nikad ne razmišljate o tome, znajte da je vrlo lako moguće da vašu ribu love upravo ovi jadni, iscpljeni, siromašni ljudi. 

Tuku ih i bičuju, a povremeno i zatvaraju u kaveze

Tome da su 'zaslužili' titulu modernih robova u prilog ide činjenica da ne smiju ni pomisliti da bi sami probali ribu koju love (dapače, mnogi smatraju da su ribe kapetanima brodova itekako dragocjenije od njihovih života). Piju nečistu vodu, te rade u 20-22 sata dugim smjenama. Gotovo svi su fizički zlostavljani, tuče ih se i bičuje otrovnim ražinim repovima. Batine dobiju i ako se žale ili pokušaju odmoriti, a plaćeni su ništa ili jako malo.

Ekipa AP-a koja ih je snimala krajem prošle godine, pričala je da su često zazivali u pomoć kad bi se mimoilazili s njima. "Ja želim ići kući. Svi mi to želimo", viknuo je jedan muškarac dok su prolazili, a drugi su ponavljali njegove riječi.

Ribolov u Indoneziji | Author: /DPA/PIXSELL /DPA/PIXSELL

Sa strahom u očima, ovi neimenovani muškarci novinarima su otkrili da ih tuku i da ne mogu nikako uzvratiti. Smatraju da su u rukama princa smrti. Nisu se jako dugo čuli s obiteljima i većina pretpostavlja da ih kod kuće smatraju mrtvima. A u brojnim slučajevima nisu ni daleko od istine, budući da napominju da se pod morem sigurno nalaze cijela brda kostiju, s obzirom koliko je ljudi završilo ondje..

Naime, iako je lokalno groblje (bez ikakvih označenih grobnih mjesta) puno zakopanih tijela, koja su već zaboravljena, bivši rob Hla Phyo ističe da su nekoć nadzornici na brodovima jednostavno tijela bacali u more, kako bi ih rastrgali morski psi. No nakon što su vlasti i tvrtke počele zahtijevati da svačije ime bude na spisku nakon što se brodovi vrate u luku, kapetani su sve preminule tijekom ribolova bacili zajedno s ribom u hladnjače, sve dok se ne bi vratili u Benjinu. Da, tijela vjerojatno često dodiruju ribu koju potrošači na zapadu skupo plaćaju.

Izlazak jednostavno ne postoji

Za sve koji žele pobjeći iz tog pakla, kao što je to, djelomično,učinio Phyo, to nije nimalo jednostavna misija. Naime, pravog izlaska - nema. Iako bi svatko pomislio da tamo gdje postoji ulaz, mora postojati i izlaz, brojni jadnici na Benjini su otkrili da to uopće ne mora biti slučaj i da je njihov otočić iz pakla – dokaz tome. Naime, iako je Phyo uspio pobjeći i preživjeti na otoku, on je daleko od doma. 

Na Benjinu je nemoguće doći brodom nekoliko mjeseci godišnje, kad monsunske kiše uzmute Arafursko more. Uz to, dodatno je odsječen nedostatkom internetske veze, a donedavno su se seljani morali penjati na okolna brda navečer u nadi da će pronaći dovoljno jak signal da mogu poslati sms poruku. Fiksna mreža pak ne postoji godinama.

Malu luku okupirala je firma Pusaka Benjina Resources, čija pet katova velika zgrada uključuje kaveze s robovima. Ova tvrtka se jedina bavi ribolovom na otoku, a iako je službeni registrirana u Indoneziji, kapetani svih 90 brodova su s Tajlanda, te vlada planira uskoro napraviti reviziju kako bi otkrili jesu li brodovi ustvari tajlandski.

Prema američkim podacima, Tajland je njihov glavni opskrbljivač plodovima mora, te u SAD-u završi 20 posto tajlandske izvozne industrije. Ali prošle godine Ministarstvo vanjskih poslova stavilo je Tajland na crnu listu jer je navedeno da ne ulažu ni minimalan potreban napor u borbi protiv trgovine ljudima, čime je zemlja smještena 'uz bok' Sjevernoj Koreji, Siriji i Iranu. Unatoč tome, zanimljivo je da nisu uslijedile nikakve sankcije, piše Yahoo! News.

Vlada se trudi, ali nedovoljno

Tajlanska ribarska industrija uglavnom počiva na plećima migrantskih radnika, a njihovo tretiranje odlično se uklapa u američku definiciju ropstva, jer uključuje tjeranje ljudi na rad čak i kad oni to više ne žele, ili prodaju dotičnih na radna/izrabljivačka mjesta na kojima ih se iskorištava.

Ribolov u Indoneziji | Author: /DPA/PIXSELL /DPA/PIXSELL

U najgorim slučajevima, ljude se otima ili na prevaru zapošljava na brodovima gdje ih se zatim tuče i baca u okove, što se definitivno može prozvati modernom ropstvom.

Tajlanska vlada navodno radi na rješavanju tog problema, te planiraju uvesti nove zakone prema kojima bi zapolenici imali pravo na bolovanje i ne bi smjeli raditi u smjenama duljim od 14 sati. Također, najavljuju izradu registra ilegalnih radnika. Ali nakon desteljeća ilegalnog ribolova, domaći ribolovci su jednostavno počeli odlaziti sve dublje u strane vode, u kojima im, čini se, nitko ništa ne može.

Premda je indonezijska vlada unijela privremenu zabranu na većinu ribolova, kako bi se riješili stranaca koji im 'kradu' miljarde dolara vrijedne ribe, problem nije riješen. Ono što se time dobilo jest više od 50 brodova koji ostaju usidreni u Benjini, i gotovo 1.000 robova koji na otoku iščekuju svoju neizvjesnu budućnost.

Indonezija također pokušava provoditi zakon prema kojem teretni brodovi nemaju pravo prikupljanja ribe s brodova na moru, što prisiljava muškarce da ostanu u moru mjesecima, a ponekad i godinama, zbog čega se pretvaraju u stravične plutajuće zatvore.

Cijelo to vrijeme, fina riba (a Arafursko more jedno je od najbogatijih raznovrsnim ribama na svijetu) dolazi do nekih od najvećih trgovačkih lanaca u SAD-u, kao što su Kroger, Albertsons, Safeway, Wal-Mart i Sysco. Budući da riba obično prođe kroz nekoliko različitih tvrtki prije nego što završi u rukama velikih distributera, njihovi direktori se brane da ne mogu otkriti otkuda je i na koje točno načine riba došla do njih.

Dobre radnike je teško naći

Za to vrijeme, ropstvo se sve češće susreće s tegobama, budući da je posljednjih godina sve teže naći migrante koji će svojevoljno doći na opasne poslove koji im se nude. Agenti koji traže radnu snagu postali su toliko očajni i nemilosrdni da regrutiraju djecu i invalide, lažu o plaći i otimaju migrante.

Agneti zatim prodaju ljude u ropstvo, najčešće tajlanskim kapetanima brodova ili samim tvrtkama, koje ih onda, doslovno, posjeduju. Svaki rob košta oko 1.000 dolara, što mu se da na znanje. Šefovi objasne svojoj novoj 'imovini' da mora odraditi taj 'dug' u plaći, zahvaljujući čemu jedni ljudi ni ne 'primirišu' nikakvim novcima mjesecima ili godinama.

Tjalanđani daju mito Indonežanima kako bi im dozvolili ulazak u njihove vode, a pritom ilegalni radnici dobivaju lažne dokumente, jer Tajlanđani ne mogu zaposliti ljude bez potrebne dokumentacije. Mnogi od radnika pri dolasku ni ne žele pak napustiti tajlandske vode jer se šire glasine da se iz Indonezije - nitko nikad ne vraća. 

Nažalost, slučajevi poput ranije spomenutog odmetnika Phyoa idu u prilog toj tezi: "Imam osjećaj da ću ostati u Indoneziji zauvijek. Sjećam se da sam, dok sam kopao, pomislio: jedina stvar koja nas tu čeka je smrt."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.