Pripadnik Američkih zračnih snaga stajao je tamo 8. srpnja s još dvojicom spasioca kada je napokon osjetio brz, snažan trzaj užeta koji se iz njegovih ruku u rukavicama pružao u mračnu vodu ispred njegovih stopala, konop koji se pružao cijelom dužinom kroz poplavljenu špilju sve do komore u kojoj su 12 malih nogometaša i njihov pomoćnik trenera bili zatočeni već 16 dana.
Poziv: „Pecaj!“ koji se odbijao od stijena, poručio je spasiocima i uz i niz prolaz da je opasna misija spašavanja počela.
„Bil je to šifra da netko dolazi nama gore“, kazao je službenih američkih snaga koji je govorio za Washington Post s odobrenjem nadređenih pod uvjetom da ostane anoniman.
Prvi dječak izronio je iz vode za 10 minuta. „Svima je stalo srce“, pričao je dalje.
Bio je to trenutak na koji su svi čekali, ali koji nitko nije htio da se dogodi. Jer, to je značilo da nije otkriven nikakav drugi izlaz iz špilje niti da se uspjelo probušiti nikakav drugi izlaz, odnosno to da članovi nogometne ekipe Wold Boarsa u dobi između 11 i 16 godina i njihov 25-godišnji pomoćnik trenera ne mogu izaći na nijedan drugi način.
Žestoke kiše svakodnevno su naplavljivale vodu u tunele, stalno prijeteći da nadjačaju nekoliko dopremljenih pumpa, te da preplave sićušno utočište dječaka oko kojega se sjatila pažnja cijelog užasnutog svijeta.
Značilo je to i da je unutra počelo ponestajati čak i zraka, s koncentracijom kisika koja je pala na razine blizu gubljenja svijesti. Sve se svelo na tu posljednju, najbolju, jezivu opciju za koju su spasioci smatrali da će dovesti do smrti barem nekoliko dječaka od kojih niti jedan nije znao plivati. Značilo je to i da će svako prestravljeno dijete morati provući kroz ledenu vodu skučenog, poplavljenog četiri kilometra dugog tunela gdje je samo koji dan ranije jedan iskusni ronilac već izgubio život.
„Mogao si čuti kako su svi prestali disati“, pričao je dalje Amerikanac.
Prvog dječaka znali su da će izvući. Samo, hoće li ga izvući živog ili...?
„Nisam mogao ništa vidjeti“
Operacija spašavanja bez presedana koja je privukla pažnju cijelog svijeta okupirala ljudima i opremom zabačen položaj u planinama sjevera Tajlanda (u vrijeme razgovora tu je još uvijek bilo više od 30 sudionika operacije) počela je još 23. lipnja navalom SMS poruka: Mnoštvo roditelja bilo je zabrinuto zato što su im djeca kasnila na večeru.
Nopparat Khanthavong, 37-godišnji trener Wild Boarsa, znao je da je njegov pomoćnik u nedjelju poveo neke od mlađih igrača na bicikliranje dok je on ostao gledati utakmicu seniorske momčadi.
Nakon posljednjeg sučevog zvižduka, Nopparat je pogledao mobitel i vidio 20 poruka zabrinutih roditelja igrača koji su pitali zašto se mali biciklisti nisu vratiti. Kada je shvatio da su djeca njegovog pomoćnika nagovorila da ih povede u 10 kilometara duboku špilju Thuam Luang Nang Non, krenuo je u tom smjeru. Riječ je o popularnoj špilji, ali Nopparat, stojeći tamo dok se mračilo, znao je da to što je bila riječ o sezoni kiša, znači da nipošto nije vrijeme za zadržavanje u tim beskrajnim prolazima osjetljivima na poplave.
Zastao je kako bi bacio razmotrio bicikle razbacane oko ulaza i sve snažniju kišu koja se obrušavala na obronke planine, gusto obrasle šumom. Utrčao je unutra, urlajući imena njegovog pomoćnika i dječaka.
„Nisam imao svjetiljku“, pričao je Nopparat. „Nakon samo nekoliko metara više nisam ništa vidio.“
Ipak, uskoro je uočio nekakvo svjetlo iz jednog od prostora još dublje prema unutrašnjosti. Nije to bio njegov tim. Bila je to skupina zaposlenika parka koji su također vidjeli bicikliste, pa su otišli provjeriti.
„Ako su vaši igrači unutra, zarobljeni su“, rekao mu je jedan od njih, preklinjući ga da se smiri. Nekoliko stotina metara dalje niz zavijajuće, uske proilaze, naišli su na vodu koja je blokirala daljnji put i brzo je rasla.
Kada je zazvonio mobitel Napasorna Taturkana, načelnica Baan Moona 9 bila je s grupom susjeda. Uvježbavali su thai glazbu za predstojeće sprovode i vjenčanja u skladu s njenim planovima za naselje od 700 domaćinstava, udaljenih od ulaza u špilju oko tri kilometra.
Bio je to njen prijatelj Nopparat. „Mislim da su moji dečki u špilji“, kazao joj je. „Možeš li pomoći?“
Prvi koji su dojurili u pomoć, a uskoro će očarati milijune ljudi, bili su glazbenici iz njenog dvorišta, kazala je Napasorn. Na ulazu u špilju zatekli su Nopparata kako mahnito korača dok je danje svjetlo polako nestajalo. I dok su Nopparat i mještani još jednom ulazili unutra, Napasorn je zvala Siam Ruamjai, lokalnu dobrovoljnu spasilačku službu sa sjedištem u ružičastoj zgradi nekoliko kilometara dalje niz glavnu cestu.
„Ja sam bio i ranije u špilji“, kazao je Niwat Tumploy, 27-godišnji službenik koji je primio prvi poziv. „Ali samo kada je bila suha. Kada pada kiša, to je jako loše mjesto.“
Deset dobrovoljaca uskočilo je u ambulantna kola i u koš kamioneta. Kod špilje njih petorica pridružili su se sve većem mnoštvu kod ulaza i, skupa s Niwatom, ušli su unutra. Kiša se pretvorila u potop. Voda u prolazu dosezala je do njihovih gležanja prije nego što su uopće dospjeli do mjesta gdje je voda ranije blokirala put. U sljedećih dva sata voda je narasla skoro do njihovog struka.
„Nismo mogli ništa učiniti“, kazao je Niwat. „Trebali smo neke 'veće momke'.“
"Vrijeme istječe"
Guverner provincije Chiang Rai, Narongsak Osatanakorn, spremao se na spavanje kada je čuo za nestalu djecu. Pomislio je da je naprosto riječ o „nekakvim dječacima u špilji, nikakav poseban problem“, kazao je za Post.
Nastavak na sljedećoj stranici...
