Nije lako u jednom tekstu obuhvatiti sve značajke jedne zemlje, pogotovo kad u njoj živite osam godina te ste prošli u njoj i s njom raznolike trenutke i situacije. S druge strane, ipak nakon tih godina iskustava znate dobro što su bitne stvari, kako kuca srce lokalaca i što treba naglasiti, a što malo prešutjeti. Gvatemala je srce svijeta Maja, to joj je i turistički slogan, s kojim se na tržištu bori za tu vrstu kruha, da si poveća broj od oko milijun i pol znatiželjnika koji godišnje dolaze u ovaj dio Srednje Amerike.

OBITELJ, CENTAR SVIJETA CHAPINESA

Po dolasku ćete odmah primijetiti dvije stvari: ljubaznost ljudi te mnogo djece i mladih. Oko 40 posto Gvatemalaca mlađe je od 15 godina! Ovdje demografska politika, kad bi je naravno bilo, mora uzeti dijametralno suprotan smjer od onog hrvatskog za kojim se još očito traga.

Obitelji su velike, brojne, povezanost unutar obitelji snažna, san svakog zagovornika obiteljskih tema. I tako je u svim etničkim grupacijama koje nastanjuju prostor između Pacifika i Atlantika - i kod Ladinosa (pojam karakterističan samo za Gvatemalu, a koji označava sve hispanizirane stanovnike - od bijelaca do mestika) i kod Garifuna (crnaca odbjeglih s robovskih brodova) te kod Maja i Xinka (nemajanski domoroci).

Obitelj je središnje mjesto življenja svakoga Gvatemalca, pa biste pomislili kako su - poput drugih nacija Latinske Amerike, oni većinom katolici. A nisu. Oko 50 posto je katolika, druga polovica se dijeli na mnoge protestantske denominacije, ali i na sasvim izmišljene lokalne crkve od kojih neke, poput Casa de Dios (Kuća Božja), imaju velik društveni utjecaj. Kako se to dogodilo nekad katoličkoj Gvatemali?

Ukratko, ovdje je gotovo 40 godina bjesnio građanski rat, a veliki dio katoličkog svećenstva priklonio se geriljerosima u šumi korištenjem tzv. teologije oslobođenja. Tako su Isus Krist i Che Guevara nekako ovdje našli istu stranu, a vojne hunte potpomognute SAD-om nastojale su onda odvojiti narod od katolicizma. I polovično su i uspjeli. Gvatemalce su Meksikanci pogrdno nazvali Chapinesima.

Halfon intervju 'Djed mi je govorio da su mu u logoru tetovirali telefonski broj'

Dolazi to od žutih radničkih cipela koje su Gvatemalci nosili kad bi dolazili na rad svojim sjevernim susjedima. Umjesto da se uvrijede, prihvatili su to kolektivno ime te rekli da su time ponosni i zadovoljni. Simboli Gvatemale su i ptica Quetzal (kecal, to je i ime valute), stablo ceiba (seiba, srodnik baobaba iz porodice Malvaceae), orhideja Monja Blanca (monha blanka, bijela redovnica), plavo-bijelo-plava zastava i himna koja se zove “Guatemala feliz” (Sretna, vesela Gvatemala).

SREĆA, ALI I TUGA

U tim raznolikim ispitivanjima mnijenja po svijetu, Gvatemala često zauzme jedno od prvih mjesta po sreći svojih stanovnika. Doista, ljudi su mahom nasmijani, ljubazni, vole plesati i svirati, uvijek su spremni za kakvu feštu i druženje. No ovaj novčić ima i drugu stranu.

Ove je godine Gvatemalu zadesila jedna od prirodnih katastrofa: snažna erupcija vulkana Fuego (Vatra) i piroklastična lavina koja je pomela oko 3000 života (neslužbena brojka, službena je na oko 130 žrtava). I to nije prvi put kad govorimo o prirodnim katastrofama.

Godine 1976., dana 4. veljače, malo iza tri sata ujutro, Gvatemalu je potresao stravičan potres. Magnituda je bila 7,5 po Merkaliju, a dubina samo 5 kilometara. Epicentar je bio u gradiću Los Amates, na rijeci Motagui, po čijem je imenu nazvan i rasjed koji dijeli američku i karipsku ploču. Kad je svanulo, ljudi su ugledali jezive prizore. Većina kuća građena od cigala od zemlje (adobe) bila je srušena. Čak su i suvremeni objekti pretrpjeli velika razaranja. U neka se mjesta nije moglo ući tjednima, a neka su nestala zauvijek. Chimaltenango, Patzicija, San Andres Iztapa.... 23.000 mrtvih i više od 70.000 ranjenih.

Nije to jedina tragedija koja živi u kolektivnoj svijesti Gvatemalaca. Tu su i uragani Stan i Mitch, tropska oluja Agatha, erupcije Fuega, Santiaguita i Pacaye, trija aktivnih vulkana ove zemlje. Od prirodnih katastrofa treba se prisjetiti i odrona zemlje, od kojih je samo onaj u naselju Cambray 2 godine 2015. u Guatemala Cityju odnio oko 300 života. Tu je i taj građanski rat (1969. – 1996.), s povremenim eskalacijama koje su išle do masovnih ratnih zločina, genocida nad narodom Maja.

Računa se da ih je ubijeno i više od 300.000. Pa stalna i svakodnevna razina nasilja, što uključuje obračune bandi, otmice, iznude, silovanja i pljačke. Na to dodajte trgovinu drogom (i ilegalnu emigraciju) u smjeru vječito gladnog tržišta SAD-a te korupciju koja je zla maćeha većine zlosretnih događanja u srcu svijeta Maja. Pa, kako je onda živjeti ovdje?

KAD TE ZAPADNE GVATEMALA

Bravo! Rostuhar je prvi Hrvat koji je pješke osvojio Južni pol

Prvi sam put u Gvatemalu došao kao planinar. Naša mala ekspedicija od tri člana imala je zadatak ispenjati Tajumulco (4220 m visine), najviši vrh Srednje Amerike. Uz to, kao poklonici braće Seljan, htjeli smo istražiti što je 1916. i 1917. ovdje radio Stjepan Seljan, inženjer i istraživač, nakon smrti starijeg brata Mirka Seljana, koji je misteriozno skončao u peruanskoj prašumi. Ovo prvo smo izveli skoro savršeno, ovo drugo nismo uspjeli zbog činjenice da nema puno zapisa iz tih vremena, a niti smjera nekoga kvalitetnog istraživanja.

Gradeći prijateljstvo i vezu sa svojom Chapinom, na kraju je došlo do pitanja gdje ćemo to zajedno živjeti, pa smo zbog tekućih poslova izabrali zemlju vječnog proljeća, kako još nazivaju Gvatemalu. Doista, klima na gvatemalskim visoravnima može biti poticaj da se čovjek doseli ovamo.

Jako puno sunčanih dana, svakodnevna temperatura od 18 do maksimalno 30 celzijevaca, prekrasna priroda i pejzaži, flora i fauna – to je stvarno snažan poticaj za dolazak. Pa onda izvanredna hrana, dobre cijene i niski porezi (PDV je 12%) – sve to zajedno može biti prevaga nad onim lošim, a što sam vam pedantno nabrojio.

Ima li zime? Ima, noći od kraja studenog do sredine veljače mogu biti hladnije, ponekad se živa spusti do nule, a ponekad i padne snijeg na većim nadmorskim visinama. No to je tamo u Totonicapanu i na planinama Cuchumatanes, na visinama iznad 2500 metara. Glavni grad je na oko 1500 metara, pa kad uzmemo u obzir da je najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj, Begovo Razdolje, na oko 1100 metara nadmorske visine, to svakako zvuči malo ekstremno. No kako smo na zemljopisnoj širini, recimo, kao Senegal, štos je da nas ta nadmorska visina štiti od tropske klasike: komarci, vlaga i znojenje, bolesti i sve što bijeli čovjek tako slabo podnosi.

U Gvatemali se morate naviknuti na – kašnjenje. Sve kasni. Kasne ljudi koje pozoveš na ručak, kasne dokumenti koje trebaš, kasne autobusi, kasne isplate, kasni sve. Kao Latinosi, Gvatemalci su pobornici onoga “mañana” (sutra) pristupa životu. No kad to ukalkuliraš i naučiš se to i vješto koristiti, vidiš da je to vrlo praktično i da snižava kolesterol.

Guatemala City je i grad užasne gužve u prometu, a Gvatemalci kao vozači koji dobivaju vozačke bez ispita su zapravo grozni i nevješti, ali se i na to čovjek navikne. Voziti u mrklome mraku i nabasati na vozilo bez svjetala je normalno. Oduzimanje prednosti je normalno. Nekorištenje žmigavaca isto.

Po čemu su drukčiji od Hrvata? Ne puše i prave se da ne piju. Ovdje puši jedva 7 posto stanovnika, a kad se napiju, jednostavno se kriju i od posla i od ulice. U temperamentu i mentalitetu Gvatemalaca ima jedna vraška stvar koju morate rano shvatiti ili ćete se jako živcirati.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Naime, kad mu nešto ponudiš, Gvatemalac uvijek kaže da, a onda izbjegava izvršenje dogovorenoga. Ili, uvijek on sve zna, ali ti govori krivo. Gvatemalac nikad ne odbija, nikad ne iskazuje vlastito mišljenje, stav. On to majstorski zakukulji gandijevskim otporom.Tako ima i viceva iz stvarnog života. Neki moj frend je pozvao kuma k sebi na neku proslavu, a kumu se toga dana ili nije išlo ili se negdje nacvrcao.

Ali riječ “ne” ne postoji, pa ovaj jednostavno nije došao. Eskivira. No domaćin ga zove na mobitel i pita ga gdje je. Ovaj veli da je na putu. Pola sata kasnije je baš blizu kuće domaćina. Na treći poziv veli da se baš parkira ispred kuće. Domaćin izlazi, nema nikoga. Poruka je konačno shvaćena. To je Gvatemala.

Uz eskiviranje, Gvatemalci su poznati po užasno lošoj organizaciji bilo čega. Ne samo da sve kasni nego je kaotično, loše, ubitačno. Kompliciraju bez potrebe, a tamo gdje je stvarno složenije, pojednostave do neupotrebljivosti. Vole i formalizam, gdje je bitan papir, a stvarno znanje nije nužno. Općenito, Gvatemala po mnogočemu podsjeća na Jugoslaviju iz sedamdesetih godina. Sve je nekako rustikalno, improvizacija i stoji se u redu.

ZNAJU LI ZA HRVATSKU?

Sad znaju. Jer, navijali su zdušno za nju u finalu Mundijala. Hrvatska im je osvojila srca i sad mogu čak i naći ju na karti svijeta, iako je dvostruko manja površinom od Gvatemale. I četiri puta manja stanovništvom. Strašna brojka: kad sam došao u Gvatemalu 2011., imala je 12,8, a sad ima 17,6 milijuna stanovnika. Povećala se za onu Hrvatsku iz popisa 1990. godine.

Do Mundijala samo su zagriženi navijači Barcelone i Reala znali za Modrića, Kovačića i Rakitića, poneko i za Mandžukića. Netko bi se sjetio Šukera, a netko i Dragoslava Šekularca, srpskog nogometaša i trenera koji je ovdašnju reprezentaciju vodio 1986. godine. Jasno, teško im je razlikovati Hrvate i Srbe, znaju da je kod nas bio neki rat te da smo prije bili socijalistička zemlja.

PROBLEMI Svađa: Zašto Papa ne želi posjetiti rodnu Argentinu

Problem Gvatemale je skoro potpuno privatizirano školstvo, koje, zajedno s javnim, ne daje nekakvo široko obrazovanje i opću kulturu. Stvari su amerikanizirane, škole su usko specijalizirane, a kupovati knjige po knjižarama prilično je skupo. Gradovi koji imaju javnu knjižnicu to – vjerovali ili ne – oglašavaju na billboardima na prilaznim cestama, hvale se. Tako je i sa sportskim terenima – mahom sve privatno, plati i igraj, tako da nemaju veliku bazu u sportovima.

Zato im je nogomet prilično loš, rukomet ima 3-4 ekipe, košarka isto. Za vaterpolo većina nije ni čula. Mladež većinom radi, krenu rano, od 6-7 godina života u borbu za kruh svagdašnji. Pa kojim se onda sportovima Gvatemalci bave?

Gvatemalci vole brzo hodanje, trčanje, badminton, gimnastiku, taekwondo, jahanje, biciklizam, bejzbol. Ima nešto i skvoša te veslanja. Neću zaboraviti dan kad je Erick Barrondo, brzi hodač, u Londonu osvojio prvu i jedinu gvatemalsku olimpijsku medalju, srebrnu. Eto, to ilustrira koliko je ovdašnji sport skroman, ali zna ponekad ostvariti velik rezultat, kao pobjedu na Bostonskome maratonu 1952. godine, kad je veliki Mateo Flores bosonog pobijedio tadašnju atletsku elitu!

DVIJE GVATEMALE

Eto, sudbina tog Matea Floresa, koji je umro 2011. godine u dobi od 89 godina, ilustrira tu moju paradigmu o dvije Gvatemale. Tek prije dvije godine preimenovan je nacionalni stadion u Guatemala Cityju (35.000 mjesta), a koji je do tada nosio ime Matea Floresa.

Za posjetitelje koji dolaze na dulje preporuke su i učenje španjolskog u Quetzaltenangu, gradu lijepe neoklasicističke arhitekture, posjet zabavnim parkovima u okolici grada Retalhuleu, penjanje do vulkana, od kojih neki imaju jezero u krateru (Chikabal, Ipala), posjeti plantažama šećerne trske i proizvodnji ruma, imanjima na kojima se radi sir ili raste makadamija. A tek sajmovi i tržnice, gdje ugledom caruje ona u gradu Chichicastenango, kada se cijeli grad pretvara u otvoreni sajam!

Gdje god bili, vidjet ćete žive Maje i njihove običaje. I to sve originalno, nije glumljeno za turiste. Žene i danas nose svoje huipile (gornji dio odjeće), koji su satkani do detalja i savršenstva. Vidjet ćete crkve obojene živim bojama i kult boga Maximona po kućama. Čuti ćete muzikalne jezike Maja, ali i njihovu glazbu na marimbi, drvenoj udaraljki - idiofonu. Kušat ćete kak-ik, gustu juhu od puretine, pileći pepian, hilachas, subanik, tamalese...

Putnici, oprez Karta ubojstava: Koje zemlje izbjegavati, a u koje možete mirno putovati

Pit ćete dobro pivo, rum, možda i atol od kukuruza. I onda svakako kava! Sedam je slavnih regija uzgoja kave u Gvatemali, svaka nudi drugačiji okus i kiselost zrna, sve se s kavom ovdje radi ručno i pažljivo. Ako želite, čak vas barmeni mogu naučiti latte artu, pravljenju sličica s mlijekom na kavi.

MALO EKONOMIJE ZA KRAJ

Gvatemala ima stalni rast koji se kreće od 3 do 4 posto godišnje. Prvo vas iznenadi niska cijena goriva, koja je 5-6 kuna po litri (prodaje se inače na galone). Drugo, cijena rada je općenito niža, ali kvalificiranog i kompleksnijeg rada viša nego u Hrvatskoj. Puno je manje regulacije tržišta te puno manje peripetija za poduzetnike i tvrtke. Birokracije ima, ima i korupcije, ali općenito je atmosfera za rad sasvim solidna.

Gvatemala je agrarna zemlja, a izvoz pokriva više od 80 posto uvoza. Zato su industrijski proizvodi, pogotovo elektronika, uglavnom iz inozemstva. No na tržištu svakako ima mjesta. Kad sam analizirao kakvi su gospodarski odnosi Gvatemale i Hrvatske, došao sam do podatka da je ukupna obostrana razmjena oko deset milijuna dolara.

Pojednostavljeno, Gvatemalci nama izvoze kavu i banane, a uvoze naše transformatore. I to je uglavnom to. Ah, da. Od ove sezone u Slaven Belupu igra cijenjeni nogometaš, veznjak Jorge Aparicio. Nadam se da će se dečko iz kluba Comunicaciones, mnogostrukog prvaka Gvatemale, čije igrače zovemo “cremas”, snaći u Koprivnici.

Zato ima prostora za bolje odnose dviju zemalja. I zato bi bilo dobro da se Hrvatska malo potrudi, pogotovo nakon Mundijala, da nešto plasira ne samo Gvatemali, nego cijeloj Srednjoj Americi, tržištu od oko 50 milijuna ljudi. Guatemala City je najveći njezin grad (pet milijuna stanovnika) i njezin gospodarski centar.

No trebalo bi nam i uspostaviti diplomatske odnose, jer ih doslovce nemamo. Najbliža ambasada RH je u Washingtonu (pojednostavljeno, 3500 kilometara na sjever) i u Braziliji (3500 kilometara na jug). Nema ni počasnog konzula, ali, istini za volju, nema ni većeg broja naših iseljenika. Ima možda dvadesetak obitelji tzv. druge emigracije, koji su došli ovamo iz neke druge latinoameričke zemlje, uglavnom Argentine.

Ni u turizmu se baš ne iskazujemo - niti itko promovira Hrvatsku niti baš neki značajan broj turista dolazi iz Hrvatske. Dakle, moglo bi se puno više s obje strane. Srce svijeta Maja je zanimljivo, ima potencijal te nudi sasvim originalne i kvalitetne doživljaje svima koji su spremni malo osluhnuti.