Moje ime nije važno, ali ako želite možete me zvati Ivana. Ja sam žrtva trgovine ljudima. Žrtva čovjeka koji me zlostavljao i tjerao da radim za njega. I ovo je moja priča. 

On i ja bili smo iz istog kraja. Pridobio me nekim lijepim riječima i mislila sam da će nam biti lijepo u vezi. Nisam očekivala ono što me dočekalo jednom kad sam došla u njegovu kuću. Odmah je počelo zlostavljanje, maltretiranje. I psihički i fizički. 

Mlatio me svaki dan. Prijetio je da će ubiti mene i moju djecu. A jednom mi je čak stavio pištolj na čelo i prijetio da će me ubiti...tad je u meni nešto puklo. Nisam više mogla izdržati i rekla sam mu neka povuče okidač. Neka prekine ovo mučenje.

Jednostavno iz straha da ne učini nešto mojoj djeci, nisam imala hrabrosti otići, ali nisam imala ni priliku pobjeći. Zaključavao me u kuću, oduzeo mi mobitel i nisam imala prilike ni na koji način nazvati policiju i pozvati ih da me oslobode. Preklinjati ih da me spase.

Njegova mama i petnaestogodišnji sin iz prijašnjeg braka su me stalno promatrali. Pratili su svaki moj korak. 

Poglavar crkve Papa: "Spasite žene od nasilja i ubojstava"

Ne mogu opisati koliko mi je teško kada se sjetim svega što mi je radio. Čupao mi je nokte kliještima, tukao me bakrenom žicom do krvi, kablovima me tukao, s nogama, bacao me po kući, noge mi više uopće nemaju svoj prirodan oblik. Zube mi je izbio...

Najgore je što je par mjeseci s nama bila i moja kćerka. Imala je samo pet godina. Centar za socijalnu skrb je redovno dolazio u nadzor pa su tako dolazili i kod njega. Ta gospođa koja je dolazila u nadzor, s kojom smo se sastajali, s njom nisam mogla ni progovoriti o tome što se događa. Bilo me strah da me on ne čuje. 

Ja sam njoj tajno, na papirić, napisala da me on hoće ubiti, to sam joj dala kad smo ostale same. Dobro je bilo što su nam dolazili ti ljudi iz centra. Njima sam barem na neki način mogla dati do znanja što se događa. Poslala sam poruku i uspjela sam uz njihovu pomoć kćer prebaciti kod tete da više ne gleda to što se meni događa. 

Pazite, ja sam jednom pokušala pobjeći s kćeri i onda nas je opazila njegova mama i probudila ga. Tukao me cijelu noć dok se nije umorio. Nastavio me mlatiti ujutro.

Kćer je bila jako mlada i u strahu zbog svega što se događalo. Hvala Bogu, uzela ju je teta i ona se spasila. 

ISTANBULSKA KONVENCIJA "Muž mi sprema sačekušu kad izađem iz sigurne kuće"

Ubrzo nakon toga on se sjetio kako bi mogli otići u Beograd i tamo početi raditi. Došli smo i tada me prisiljavao da prosim po beogradskim neboderima. A kad nisam isprosila 50 eura dnevno, što nikad nisam uspjela, onda me tukao. 

Svaki dan sam dobivala batine, znao mi je čak lupati glavom o pod. Jednom me je gušio u kadi i tamo sam izgubila svijest. Mislila sam da sam gotova. Mislila sam da ću umrijeti.

No uspjela sam to preživjeti. I jedne noći sam pobjegla. Tiho sam se izvukla iz kreveta, otišla sam na wc i dok je kiša padala, a on spavao, govorila sam si: "Stalno se moliš Bogu da te oslobodi, ali ti moraš napraviti prvi korak." Tako sam ja napravila taj prvi korak. Pobjegla sam iz kuće. Došla sam do nekog taksista i ispričala mu što mi se dogodilo. Odvezao me na policiju. Policija me saslušala i poslala na policiju za strance, morala sam otići u Urgentni centar i tamo su me tri sata pregledavali i snimali moje ozljede. Cijelu noć nisam spavala.

Bojala sam se izaći iz policijske stanice jer sam mislila da on mene traži, po ulicama, po noći u Beogradu. Znala sam da je imao jedan auto, neki stari stojadin. Nakon policije sam otišla u jednu zgradu, jedan haustor i pitala se... O Bože kako ću ja to sve obaviti i doći do policije za strance. Bilo me strah, nisam poznavala grad i nisam imala ništa sa sobom, ni novaca ni hrane ni ičega. Shvatila sam da moram nekako krenuti. A nisam znala gdje je ta postaja. U tom svom očaju sam prolaznike pitala gdje je ta policijska postaja za strance, kako da ju nađem.

Tako gladna i iscrpljena sam bauljala gradom. Negdje pred jutro sam ušla u jednu pekaru i to taman kad su završavali s pečenjem. Rekla sam im da sam gladna i pitala mogu li mi dati stara peciva, od jučer. Nisam mogla vjerovati kada mi je prodavač dao fina, friška peciva, taman ispečena. Ne znam ni sama kako sam uspjela dobiti hranu s obzirom kako sam jadno i grozno izgledala.

ISTANBULSKA KONVENCIJA "Muž me doveo do bankrota i vikao po ulici da sam kurva"

Kad sam došla u postaju, četiri sata sam davala izjavu. Ne znam kako sam im sve ispričala. Sjećam se da sam ih tražila cigarete i oni su mi ih čak i dali. Ubrzo je došla jedna mlada kolegica iz Centra za zaštitu žrtava trgovine ljudima, pogledala me i pitala što mi treba. Ja sam rekla da sam gladna i žedna i da trebam cigarete. Izašla je i za pola sata vratila se s pet kutija cigareta, sendvičem i sokom u ruci. Pričekala me dok sam davala izjavu i nakon toga su me odveli u sigurnu kuću. 

Ne znam je li me on tražio, ali znam da su policajci u dva auta krenuli prema njemu, s mnom u autu kako bih im mogla pokazati gdje smo živjeli. Još su dok je završavalo naše ispitivanje uzimali su pištolje i pripremali se za potragu. 

I ja sam išla s njima, da im pokažem zgradu. Bilo nas je osam u dva auta. Dok smo sjedili u autu jedan mi je policajac rekao: "Ne bojte se, gospođo. Mi ćemo vas sada odvesti u sigurnu kuću, a mi nećemo odustati od potrage za njim. Na granici smo već javili pa neće moći izaći iz zemlje. I mi ćemo njega sigurno uloviti, ne brinite."

I treći dan su ga uhvatili. Ne znam gdje točno, ali mislim da su ga uhvatili u gradu gdje je imao bratića i kamo je pokušao sakriti sina da ga vrati u Hrvatsku. Da njega spasi od zatvora, jer me i on tukao.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Bila sam potpuno slomljena, imala sam tri slomljena rebra, potpuno izgladnjela i ustrašena. Desetak dana u sigurnoj kući gdje sam bila, dizala sam se samo kad sam morala na wc, nešto sam pojela i spavala. Kad sam se malo oporavila tražila sam premještaj u Hrvatsku. 

U Hrvatskoj sam mogla u skloništu ostati godinu dana. Bila sam loše, psihički sam bila jako loše. I onda mi je jedna socijalna radnica rekla da ću izgubiti roditeljsko pravo i zbog svoje kćeri sam odlučila otići i vratiti se u svoj grad u nadi da će me primiti moja obitelj. Ne mogu vam opisati koliko sam bila pogođena kad su mi oni okrenuli leđa. Zbog njih sam završila na ulici.

U SIRIJI Curica (13): "Silovali su me zbog komada kruha"

Tad sam se počela liječiti, bila sam na psihijatriji oko dva tjedna. Nakon toga sam opet završila na ulici. Obratila sam se Centru za socijalnu pomoć i oni su mi govorili da mi ne mogu pomoći jer sam odjavljena sa svoje adrese i da mi ne mogu dati socijalnu pomoć. Tri godine su me zavlačili tako, dvije sam godine bila u azilu, i onda se vratila i opet završila na ulici. 

Oni su mi status žrtve trgovine ljudima kojeg sam trebala imati godinu dana, ukinuli bez obzira što je uvijek postojala opasnost da on dođe i da me traži. 

Nakon nekih godinu i pol dana dobila sam poziv za sud. Crveni križ mi je pomogao i platio troškove odvjetnika, a i centar mi je pomogao sa smještajem. Iako nisam imala novaca da ih platim, dobila sam dvije odvjetnice. 

Njega sam ponovno srela tek u sudnici. Dok smo čekali početak suđenja njega su doveli u lisicama i u pratnji policajaca. Primijetio me i kao da mi je pogledom govorio: "Ubit ću te". Iako je bio s lisicama i uz policajce nisam se osjećala sigurnom. 

Suđenje je bilo i prošlo. Nije sad toliko važno što se sve tamo događalo, ali on je dobio sedam godina zatvora. Oni su njega osudili i za trgovinu ljudima i nasilje nad ženama. Bile su još dvije parnice nakon toga, ali ja više nisam išla. Kaznu je odrađivao u Beogradu i tamo je proveo prve dvije godine zatvora. Tražio je premještaj u Hrvatsku, žalio se jer je bio smješten s opasnim kriminalcima. Oni ga tamo nisu voljeli, jer koliko god bili teški kriminalci, nisu voljeli nasilnike nad ženama. Pa su ga zato često tukli. 

Uspio je dobiti premještaj u Hrvatsku i kaznu služio u nekoliko zatvora. Prošle godine mu je kazna završena, no nije izašao iz zatvora. U jednom drugom postupku osuđen je zbog zlostavljanja žene s kojom je bio deset godina u braku, prije mene. Ta je žena pretrpjela tešku muku s njim.

Zlostavljanje žena "Oteo mi je dijete, a mene bi najradije ubio"

Tukao ju je i zlostavljao stalno, a zbog jednog puta kada ju je lancima vezao za auto i vukao po šljunku doslovno je izgubila komad leđa. I tko zna što se tu još sve događalo. I za to je u Hrvatskoj osuđen samo na pet godina zatvora. On je trebao zbog toga dobiti puno, puno više godina zatvora. Doživotno za ono što je njoj radio. Ona se ohrabrila nakon što sam ga ja spremila u zatvor. Na njezinu suđenju sam pristala svjedočiti.

Za to su mi vrijeme ukinuli status žrtve trgovanja ljudima jer su znali da mi tada moraju isplaćivati 1200 kuna, uvećanu socijalnu pomoć, a ne onoliko koliko su mi davali. Ja sam tad jednostavno...jednostavno više nisam mogla. Ispričala sam na pravoj adresi što se događa i sve je riješeno u roku od tjedan dana.

Jako žalosno je to što se dogodilo s Centrom. Nisu mi pomogli koliko su mogli i trebali. Pisala sam i ministrici, dugačka pisma i sve objasnila što se dogodilo. Rekla sam im da neću biti mirna dok netko ne dobije otkaz. To je sramota, sramota što se dogodilo. 

Pomogli su mi samo neki ljudi s kojima sam se čula, ali osim njih, nitko drugi. Nitko nije mogao shvatiti zašto sam ja ušla u odnos s njim, i zašto nisam pobjegla. Meni nitko ne vjeruje kad im kažem da nisam mogla pobjeći. Kad nekome to pričam, njima je to sve smiješno. I pitaju se kako nisam pobjegla, a ja jednostavno ne znam...znam samo da nisam mogla...nisam imala snage ni hrabrosti.

Obiteljsko nasilje "Mene i djecu bi poredao i tjerao da vičemo Gospodaru!"
 
Često sam o tome svemu što se dogodilo razmišljala. I dalje se uzrujam dok o tome pričam, počnem mucati i nepovezano pričati. Najgore je bilo nekako nakon što sam pobjegla, tada nisam mogla ni spavati. I onda sam samu sebe pokušala uvjeriti da više o tome ne trema razmišljati. To je bilo i prošlo. I sad se nekad toga sjetim, ali sve manje,i  sve rjeđe. Prošle su godine i sve manje mi se te slike vrte po glavi. Pomažu mi i tablete koje pijem, antidepresivi, tablete za smirenje i spavanje. 

Ne volim pričati o tome...o tom iskustvu. Ne volim terapiju u onom krugu ljudi koji svi sjede i gledaju vas dok pričate svoju priču. Ne želim njima svima pričati svoju priču, jer mislim da će mi se smijati, da mi neće vjerovati. Znate kakvi su ljudi. 

Liječenje, psihijatrijsko, ono klasično u kojem ti liječnici daju lijekove i kažu, budu tu, spavaj i miran budi, nije rješenje. Prošla sam razna testiranja i vještačenja koja su pokazala da sam sposobna brinuti se sama za sebe, i da se nekako s ovim moram nositi. Bez ičije pomoći. No ono što me na tom putu posebno čini zadovoljnom i zbog čega još imam snage je to što znam da iako me iskorištavao i htio uništiti, ipak nije uspio.

Ja sam uništila njega.